8 bizarnih pogrebnih rituala i tradicija diljem cijelog svijeta

Način na koji tugujemo, ukapamo i prisjećamo se naših pokojnika u velikoj se mjeri razlikuje od kulture do kulture, a neke tradicije su toliko fascinantne da bi ih prije povezali s proslavama nego smrću, dok one malo bizarnije pozivaju na preispitivanje ljudskih vjerovanja kroz povijest.

1. Endokanibalizam

Kod nekih je kultura ultimativan znak iskazivanja ljubavi i poštovanja prema mrtvima bilo jedenje njihovih tijela. Tu pojavu antropolozi nazivaju endokanibalizam, a pretpostavlja se da potječe s područja Papue Nove Gvineje. Razlozi takve "gozbe" su vjerske prirode te se veže uz ideju preuzimanja osobina preminulog - bilo da je riječ o hrabrosti, snazi ili mudrosti. Danas se u svijetu više ne prakticira niti u jednoj kulturi.

2. Blizu živima

Brojne etničke skupine na Filipinima imaju jedinstvene pogrebne prakse. Tako se na sjeverozapadu Filipina mrtvima stavlja povez na oči i postavlja ih se odmah do glavnog ulaza u kuću, dok se kod njihovih susjeda Tinguiana preminule odijeva u najbolju odjeću, posjedne u stolac ispred kuće i postavi upaljena cigareta u usta. Narod Cavetano, koji živi nedaleko od Manille, pokapaju svoje mrtve u šupljim deblima drveća koja sama odaberu nakon što se razbole, piše Ted.com.

3. Viseći lijesovi

Ova se davna tradicija prakticirala u Kini i podrazumijevala je javno pokazivanje ljesova tako da ih se pričvrsti na visoke stijene. Vjerovalo se kako su tako mrtvi bliži nebu, a te su ljesovi otkrili antropolozi kao ostatak antičkih tradicija gdje se mrtve izuzetno cijenilo i smatralo vrjednijima od živih. 

4. Žrtva udovice

Ta se tradicija još naziva i "Sati", a pripadala je nekim granama hinduizma te danas više ne postoji. Ona je bila neka vrsta kazne udovici preminulog po kojem je ona bila prisiljena "žrtvovati se", tj. zapaliti kako bi se pridružila svojem voljenom i ne pustiti ga samoga u smrt, piše The Wonder List. 

5. Izlaganje mrtvih strvinarima

U zajednici Parsi čija je religija bila zoroastrizam, od mrtvih se opraštalo na pomalo bizaran, a iz današnje perspektive i okrutan način. Nakon što bi netko preminuo, njegovo bi se tijelo pripremilo kupkom i čišćenjem, a potom bi ga se postavilo na vrh tornja kako bi bio izložen strvinarima. Ideja je bila da se mrtvi moraju "riješiti" svog fizičkog oblika, kako bi oslobođeni mogli prijeći u duhovni svijet.

6. Ples s mrtvima

Tzv. Famidahana je pogrebna tradicija koja potječe od naroda Malagasy s Madagaskara. Na njoj ljudi vade kosti svojih predaka iz obiteljskih kripti, zamataju ih u novu odjeću te potom na glazbu plešu s njihovim truplima. Tako se prisjećaju mrtvih, a i nakon što ih nose kroz cijelo selo, ponovno ih pokapaju.

7. Eko-pogreb

U SAD-u ova praksa postaje sve popularnija, a svodi se na postupak preskakanja balzamiranja i ukapanja u betonske grobnice, već u bio-razgradive ljeskove od vrbe. Postoji oko 40-ak specijaliziranih ekoloških groblja u SAD-u, a neke tvrtke poput "Vječnih grebena" nude mogućnost pričvršćivanja lijesa za morske grebene.

8. Ritualna amputacija

Iako je gubitak voljenih sam po sebi traumatičan, pripadnici naroda Dani iz zapadne Papue Nove Gvineje tradicionalno su amputirali prste nakon smrti bližnjih. Ta je praksa služila odavanju počasti, ali i tjeranju duhova. Iako se danas više ne radi, kod starijih članova zajednice se još mogu vidjeti posljedice amputacije.