Bijeg od dogovorenog braka: Utočište sam našla u Hrvatskoj

Plesačica Sabah Abuajaja (43) o svom bi životu, kaže, mogla napisati dvije knjige. Odrasla je u Libiji u velikoj obitelji, ali ju je dogovoreni brak s nepoznatim, starijim, imućnim muškarcem natjerao na bijeg ravan scenariju iz kakva filma. Kako su joj roditelji bili rastavljeni, a majka Hrvatica, Sabah je utočište našla u Hrvatskoj.

- Pobjegla sam jer sam protiv takvih stvari. Tamo je takav običaj, ali kako sam iz miješanog braka, meni ti običaji ništa nisu značili. Odlučila sam spakirati stvari, a što sam sve morala izvesti da bih to mogla ostvariti  da me ne uhvate, pravo je čudo - pojašnjava. Na bijeg se odlučila prije samog čina svadbe.

- Rekla sam da moram u Zagreb kupiti neke stvari koje su mi potrebne za svadbu. Čim sam došla u Zagreb, naravno, više se nisam javljala. Bilo mi je tada 19 godina. Taj je čin za moj tamošnji dio obitelji bio velika sramota i pokušali su me vratiti, ali bila sam tvrdoglava i nisam htjela popustiti. Mogli su doći ovamo i svašta mi napraviti, ali nijedne me sekunde nije bilo strah - ističe. Ona i njezin brat nakon razvoda pripali su ocu jer njezina majka kao strankinja u Libiji nije imala izgleda dobiti djecu. 

- Mama je bila u šoku kad me ugledala i bojala se da se nešto loše ne dogodi, ali smo se držale skupa,  i to nas je činilo jakima - objašnjava. Nije joj bilo lako prilagoditi se ovdje, a i dan-danas se navikava na neke hrvatske običaje i kulturu.

- Tamo je obitelj stup društva i osnova osobne sreće. Više se drže skupa, ovdje se ljudi razilaze radi sitnica i gluposti i teško nađeš pravog prijatelja, susjedi međusobno ne razgovaraju, sve je otuđenije. Najviše mi nedostaju tamošnja klima, sunce i more. Zato se u Hrvatskoj najbolje osjećam u nekom morskom  kraju - kaže. Jezik je morala ponovno učiti jer ga se slabo sjećala.

- Osoba sam koja ne odustaje lako pa sam upornošću i druženjem s ljudima brzo svladala hrvatski. Arapski je mnogo teže naučiti. I dan-danas ne govorim  posve ispravno pa me sin Mišel ispravlja - otkriva. Sabah se udala u 23 godini, ali nije dugo bila u braku. Mama joj je pomogla s odgojem djeteta i svega, a danas su joj ona i sin najveći životni oslonac i podrška.

- Nije mi bilo lako kao samohranoj majci. Radi sina sam i ostala ovdje, jer bih inače otišla bilo kamo. Snalazila sam se kako sam god znala - govori. Radila je kao barmen, u građevinskoj tvrtki, kao prevoditeljica, bavila se egipatskom masažom i depilacijom, kao trgovkinja u buticima, čuvala djecu, izrađivala vjenčiće za Božić.

- I danas radim mnogo raznih stvari odjednom. Osim što sam trenerica u aerobik-centru gdje već 10 godina poučavam tradicionalni trbušni ples i zumbu. Kroz moju su školu prošle tisuće polaznica. Sama izrađujem kostime za nastupe, ugrađujem ekstenzije trepavica...  stalno učim raditi nešto novo, neke nove vještine - pojašnjava.  Plesom ju je zarazila teta, pa je na satove iz plesa i natjecanja odlazila u Egipat.

Nikad više nije posjetila Libiju, a ondje kontaktira jedino sa sestričnom. Oca više nikad nije čula i zna da mu je teško i da pati zbog svega, pa se nada da će jednog dana imati prigodu to riješiti s njim.  I danas bi, kaže, sve isto ponovila, premda bi možda neke stvari pametnije napravila. Budući da je Libija u doba njezina odrastanja bila vojna zemlja, već je s pet godina pošla u školu. U sklopu školovanja morala je polaziti i vojsku. Djevojčice su vrlo rano učili kuhanju i obavljanju kućanskih i drugih poslova.

- Nije bilo igre, to je ostalo u ranom djetinjstvu. Došla bih u školu u 7 sati ujutro, zadužila vojnu opremu i pušku, a tek predvečer bih se vraćala kući. Nekad je bilo jako teško onako sitan i slabašan stajati s punom opremom i puškom na suncu na 50 stupnjeva. Sve mi je to kao djetetu bio šok, ali nekako se s vremenom navikneš, očvrsneš i pripremiš se na razne životne izazove. Uz to sam definitivno odrasla prije vremena. Učili smo o Libiji, ustroju vojske, kako obraniti zemlju... Imali smo red učenja, red vježbi na poligonu kao stariji vojnici uz pucanje, puzanje, trčanje, a imali smo i straže kao u pravoj vojsci. Sve sam to stoički podnosila. Djevojčice su ravnopravno sudjelovale kao i dječaci u svemu. Toga više u Libiji nema - govori. Danas Sabah živi sretno i zadovoljno. U Hrvatskoj je stekla mnogo prijatelja kojima često priprema libijske specijalitete.

- Neke namirnice nađem ovdje, druge naručujem ‘izvana’. Tko god proba moje libijske špagete ili kus-kus s janjetinom, tradicionalno arapsko jelo, oduševi se - kaže ta simpatična žena koja osim plesa voli motore i tetoviranje.

- Zasad imam pet tetovaža, ali neću stati na tome. Vozila sam motor i često sudjelovala na motorističkim skupovima, ali to je preskup sport, a i smirila sam se. Više me adrenalin ne puca kao kad sam bila mlađa - pojašnjava.

Unatoč fakultetu, žene su kućanice

Libija je vrlo tradicionalna zemlja. No bez obzira na to koliko žene daju važnosti svom obrazovanju i koliko fakulteta završile, one su prije svega kućanice. Posvećene su svom domu i djeci.  Primjerice, moja baka je završila dva fakulteta, ali je uspjela roditi petnaestero djece.

Požurite u srijedu po svoj besplatni primjerak samo uz 24sata jer su količine ograničene.