Lifestyle

Komentari 3

'Dudekov naivni humanizam je prava metafora našeg života...'

'Dudekov naivni humanizam je prava metafora našeg života...'

Prvi put kad sam u pubertetu gledao ‘Gruntovčane’, pobjesnio sam na Dudeka. Zakaj se ne pobuni već jenput’, nego svaki put, kako bi rekli Zagorci, stane na iste grablje?!, kaže Svrtan

Dramu “Malograđani” Maksim Gorki napisao je 1901. godine, nekoliko godina prije revolucije i u trenutku kad se osjećao “duh novoga vremena”. U središtu radnje postavljen je princip “starog i novog”, sukob generacija koji potmulo eskalira. Paolo Magelli je ovu dramu upravo postavio u zagrebačkom kazalištu Gavella i nije potrebno naglašavati zašto. Princip rasapa suvremenog društva u “neizvjesno ništa” i princip nade u humanost kao odgovor narcizmu sveprisutne malograđanštine. “Magellijevski prst” kao dijagnoza, slatkogorka nelagoda koja teatar čini... kakvim?

“Nasušno potrebnim”, brzo odgovara glumac Boris Svrtan, koji u “Malograđanima” Gorkog igra glavnu ulogu. “Na prvi pogled, drama Gorkog predstavlja širok raspon likova i tema. Već na drugi, ništa se u tom tekstu ne pomiče. Kako bi Magelli rekao: ljudi brbljaju, a ne govore o bitnom. U drami igram ulogu pater familiasa, tipa koji misli da sve može držati pod kontrolom iako su se gabariti zajedničkog svijeta itekako promijenili i prelili preko svih rubova koje poznaje. Analogije sa suvremenošću su posve jasne, pa ako tražimo neku pouku, vidimo je svaki dan u pojavama rigidnih ljudi u društvu, na istaknutim mjestima. Ideja malograđanštine je globalno živa, žilava i uvijek lukavo ‘potkožna’. A ideologije su mrtve. Ne postoje. U postideologijskom vremenu koje, nažalost ili nasreću, bolje razumije generacija naše djece, one su to ‘ništa’, mehanizam pretakanja iz šupljeg u prazno koji služi elitnim klikama da naprosto bolje žive, na naš račun. Tehnologija transformira naše živote, ali se ljudska supstanca nije promijenila od starih Grka. I ta supstanca je žilava, a na nju upućuje upravo teatar. Služi kao podsjetnik na izgubljenu humanost, na organsku tezu suigre kao mišljenja”, razlaže Svrtan.

Sjedimo u glumačkom klubu Gavelle, u kojoj je Svrtan bio ravnatelj od 2014. do 2018. godine. Upadljivo ležeran i zadovoljan, pogotovo stoga što mu profesionalni živac “ne da mira” ni u glumačkom ni u redateljskom smjeru. I nije slučajno što se tema malograđanštine zalijepila za Svrtanove preokupacije jer su upravo počele pripreme za predstavu “Gruntovčani”, koju na proljeće režira u kazalištu Kerempuh. Po uzoru na genijalan tekst Mladena Kerstnera i jednako takvu seriju Kreše Golika iz 1975. godine, Svrtan je napisao dramu “Vikend u Gruntovcu” što stilizira Kerstnerov original s namjerom da naglasi neuništivo srce problema. “Gruntovec je drugo naličje malograđanštine koja se u gradu razlista kao skrivena manipulacija. Pa ono što je u ruralnoj sredini ‘na čistini’, u gradu je kao neuništivi ‘cinoberski duh’ besprizorno drzak, ali prikriven: obraća se vječnim dudekima, dokle god može. A može bormeš dugo”, smije se glumac i redatelj koji je, po ocu, podrijetlom iz “srca Zagorja”, iz Konjščine. “Je, da! Blizak mi je, u prvom redu, bio Kerstnerov jezik.

A prvi put kad sam u pubertetu gledao ‘Gruntovčane’, pobjesnio sam na Dudeka: zakaj se ne pobuni već jenput’, nego svaki put, kako bi rekli Zagorci, stane na iste grablje?! Jer nas je fantastični dramaturški Kerstnerov sistem navodio na tanak led vjerovanja da taj Dudek na kraju ipak neće upasti u zamku vlastite naivnosti. I tu zamku nam je bacao u lice. Suvremenim generacijama možda su bliže ‘Mućke’ jer je Rodney uvijek Dudek, a lik Cinobera i Presvetlog kao dvije strane istoga novčića mogle bi se prispodobiti Delboyu”, kaže Svrtan koji u “Gruntovčanima”, naravno, vidi nepogrešivu strukturu “našeg mentaliteta”. “Mentalitet korupcije je duboko ukorijenjen u narodnom biću. Ali nema te države koja će našem građaninu onemogućiti da ipak nađe rupu u zakonu. A ključno je pitanje hoćemo li ostati jednaki sljedećih dvjesto godina ili ćemo nešto, ipak, u svojoj svijesti mijenjati. U mojoj inscenaciji, recimo, Dudek na kraju ipak iskaže bunt. U finalu on veli: e sad je zbiljam dosta! Preko ove crte ne idem”, gestikularno će Svrtan. Dobro, Dudek se pobuni - i što se dogodi? “Pa dobro. Dudek se u predstavi pobuni, ali ishod ne vidimo. No bunt je već nešto! Još vjerujem u tu skrivenu, duboku gestu našega čoveka, kak’ bismo rekli. Možda mislim robinhudovski, neka. Ima još nešto vatre u meni, jer gledam buduće generacije. Ne bih volio da se naša djeca suočavaju s onim što mi bezuspješno žvačemo već trideset godina. Tu napornu, fabriciranu ‘igru kostiju’.

I uvjeren sam da je Dudekov naivni humanizam prava metafora našeg života. Poziv na humanost, a ne traženje krivice u drugima, što je odlika mentaliteta koji za svaku vlastitu nesreću krivicu traži na krivim mjestima. Kad je Dudeka život prisilio da ode u Njemačku, on je sišao s vlaka već na prvoj stanici. Što to govori? Da je luzer? Ne”, govori Svrtan koji u predstavi igra lik Cinobera, jednog od najjačih likova domaćeg “arhetipa zla”. “Kako je Gruntovec naličje urbane malograđanštine u kojoj se izravni sukob izbjegava radi zaštite vlastitih interesa, taj se ‘Cinober našeg mentaliteta’ odlično snalazi u svakome miljeu. Zagorci kažu: svaka hiža ima svoga križa, a Cinober veli: moja ima raspelo! Pa će svaki suvremeni Cinober koji nije zadovoljan sinekom probisvijetom zagladiti sve da ‘selo ne sazna’. Tak’ se to radi”, kaže Svrtan, intonacija mu se glumački mijenja, već je “unutra”. U tome metaforičkom i/ili stvarnom “zlom selu” neumrlog domaćeg realizma, kako bi rekao Krleža. “Da, to je ta ‘centralna Azija’, Krleža veli. A Krleža je ključ pitanja našega mentaliteta”, kaže naš sugovornik koji je po autorskom habitusu otpočetka krležijanac. Krleža je, ispada po Svrtanovoj biografiji, prva i osnovna poluga u njegovu radu.

“Bome jest. Prvi sam put pročitao ‘Zastave’ kao 15-godišnjak. Ubrao sam koliko sam tad mogao, a to je bila esencija. Smisao i put razmišljanja. Zahvaljujući Krleži, postao sam točno i iskreno osjetljiv prema socijalnom i klasnom u društvu. Krleža je učitelj. Sam je rekao da je uložio čitav život da nas, barem malo, pomakne prema civiliziranim narodima”, govori Svrtan. Blago Krleži kad ne vidi da nije uspio, dodajemo. “Nije uspio. I taj Krležin neuspjeh je danas još uočljiviji, jer uopće više ne razumijemo o čemu on točno govori. A govori: točno”, smije se krležijanac koji je na scenu Gavelle u 2000-ima redateljski postavio “Balade Petrice Kerempuha” i “Ledu”. “Krležinu ‘Ledu’ sam još 2011. postavio u Gavelli, a sad sam je postavio i u HNK u Šibeniku, bez obzira na skromne produkcijske uvjete u tom kazalištu. Možete li vjerovati da je to prvi put u povijesti šibenskog kazališta, da je ondje igrao Krleža!”, mirno će Svrtan. A nikome ništa u domaćoj kulturi nije čudno. Pa ako je krležijanska metafora “zlog sela” aktualna i gotovo veristička, ako su “Gruntovčani” Kerstnera i “Malograđani” Gorkog na jednakom tragu manipulativne predatorske malograđanštine, ako su metafore generacijskih promjena najjače u teatru i ako, konačno, upravo razgovaramo jedino u metaforama, nismo li si dosadili? Nove generacije kao vječiti alibi za starački grijeh nečinjenja? Pasiva, a ne aktiva. “Imate pravo. Mi smo poput vječnog Hamleta, vlasnici ‘golubinje jetre kojima nedostaje žuči’. Branimo se metaforama. Ali to je ljudski, nije tek pasivno”, razmišlja Svrtan, kojemu se u profesionalnom smislu ne može niti da hoće poreći “akcija”. Bio je u upravljačkoj poziciji Gavelle: što mu je to iskustvo donijelo? “Oh, to iskustvo bih na nekoj pretpostavljenoj ‘edukaciji’ sad naplatio stotinama tisuća neke valute, svejedno koje. Jer je ono neprocjenjivo. Kao čelni čovjek bilo koje domaće institucije nužno se susretnete s najrazličitijim spektrom ljudskih reakcija, ali i neslućenih situacija. S distance, nakon ravnateljskog mandata, mogu si čestitati. Sretan sam što sam prestankom te funkcije ostao u dobrim odnosima sa svima u ovoj kazališnoj kući. To je puno. I nije bilo loših repova niti pravnih ozljeda. Iako nisam bio konformist. Nego sam, mislim baš obrnuto, upozoravao na probleme.

Bio sam greška u sistemu koji je aktualan i danas jer nisam bio ničiji politički igrač. Ravnatelj kazališta ne treba biti ničija politička ekspozitura”, govori bivši ravnatelj, iako je jasno da sistem funkcionira baš stoga što su ravnatelji, u pravilu, politički postavljeni. “Pa vidite, jedan Thomas Ostermeier, kazališni režiser u Njemačkoj, može postavljati vrlo neugodna pitanja i tražiti izravne odgovore, ali zato neće odletjeti sa svojeg radnog mjesta. Je li to samo zato što je Njemačka zdravije društvo?”, postavlja Svrtan pitanje pa podsjećamo da Ostermeier sa svojom predstavom “svrati” do Zagreba i Festivala svjetskog kazališta gotovo svake godine te onda, kao, “podsjeti” što bi trebalo pitati... “Pa da, a tu smo opet kod Krleže. Pustimo ga da nas ponovno ‘izliječi’. Sjetimo se da je davno ‘predvidio’ da za svijetom kaskamo 40 godina. Uzmimo ono što Krleža ne zna, naime to da se svijet tehnologijski ubrzao pa nam se ta razlika ‘umjetnom’ metodom smanjila. Ali ipak! Da kaskamo tek pet mjeseci, već smo nazadovali. Vlado Gotovac, čiji sam ‘Moj slučaj’ obradio u monodrami, kaže: ‘Nitko nas neće napasti. Jedina navala bit će ona strane pameti i njihovih duhovnih vrijednosti’. Ono, naime, što ideološki dinosauri kod nas uporno ponavljaju i time pokušavaju hraniti mlade mozgove. Ako nemamo vrhunski obrazovane i odvažne ljude da pokažemo svijetu vlastitu autentičnost - onda nemamo svoga smisla”, citira Svrtan Gotovčeve misli koje u današnjem kontekstu doista mogu zvučati krajnje konzervativno: desnica kod nas voli manipulirati strukom i “autentičnošću”, a istodobno ugrožava autonomiju kulturne proizvodnje cenzurom na “nepodobne kazališne plakate”? “Gotovac je, naravno, čovjek druge generacije, govori iz drugačijeg očišta.

Danas naši maturanti kliču ustaške pozdrave zaustavljajući tramvaj. Što znači da odurni folklor uvijek nađe načina da se ‘obnovi’, a možemo ga iskorijeniti jedino ako Gotovčeve poruke shvatimo u univerzalnijem ključu. Ili konkretnije, Gotovac koji je robijao i preživio komunističke kazamate kaže da je ‘ustaštvo totalitaristički pohod u ništa’ i da ‘moramo čuvati Hrvatsku od niskosti i mržnje’. E pa to danas zvuči moćno!”, kaže glumac. Tu bi Gotovac bio avangardan za naše pojmove? “Upravo tako. Ili ovako: ‘Hrvatska je lijepa zemlja s tako malo radosti’. Te Gotovčeve rečenice funkcioniraju kao odjeci biblijskog proroka. Nove generacije ne zanimaju, ipak, ni proroci ni stvari koje bismo trebali pospremiti u ropotarnicu lošije povijesti. A mi to nismo razriješili. Govoreći o kazalištu, hrabrost je dodana vrijednost, uvijek dobrodošla što potvrđuje Magelli, ali i nove generacije kazališta. Čini mi se da sam i ja, nekako, tijekom svojega ravnateljskog mandata uspio, radeći pod egidom suradnje sa svima onima koji na neki način mogu pomoći da kazalištu bude bolje. Uspio sam da se Gavelli gradi nova dvorana. Jer sam, kako bi Krleža rekao, bio ‘tvrd i intransigentan’ po pitanju kadroviranja ispod stola”, govori Svrtan pa gledamo Gavellin obzor pod građevinskim skelama koje stoje... koliko već godina? “Da, radovi su zastali zbog komplikacija na koje ne možemo utjecati. Ali važno je da bude. I bit će predivna.

HNK u Zagrebu je, primjerice, sagrađen u toj truloj Austro-Ugarskoj, protiv koje se Krleža borio, za svega osam mjeseci. I što bi Krleža rekao da je živ pa vidi da gradnja dvoranice u Gavelli traje već tri godine: i to bez štukatura i angeleka!”, uz osmijeh će naš sugovornik koji je, sjećamo se, široj publici najprije poznat iz 1990-ih po humorističnoj seriji “Spika na spiku”, koja je persiflažom domaćih političara unosila dozu humanog otpora prema svemu tih loših godina. Danas? Ima li umjetničkog erosa u “obradi” nekog suvremenog političara/e? “Ne, naravno. Dušan Kovačević je u tom smislu rekao, a ja ću ponoviti: ’Ništa ja ne izmišljam, tek zapisujem’. A današnju klauneriju političkog života nema smisla ni potrebe pretvarati u kazalište. Uostalom, da ne vrijeđamo klauneriju, to je ozbiljna umjetnost”, govori Svrtan. Imate sreće s profesijom, kažemo - u našem se narodu oduvijek tvrdi da je glumcima i pjesnicima najlakše. “Možda. Kad sam počeo studij glume, pitali su me zašto ne idem na režiju. Ali sam znao da će me režija kad-tad dočekati. Imao sam sreće, da, režirao sam petnaestak predstava u životu i ne namjeravam stati. Štoviše, danas mi odgovara ovakav sistem u kojemu vrlo brzo mogu ostvariti neku glumačku i redateljsku ideju.

Često sjednem u auto i ‘nosim’ predstavu posvuda. Igrao sam je, recimo, i u teniskom klubu. Bilo je fantastično. I sretan sam, na onaj šekspirijanski način, ako u publici nađem barem jednog čovjeka kojemu ono što radim nešto znači. I čudan smo narod, kod nas se jako podcjenjuje komedija. Smijeh. Kao da bježimo od onoga što je dobro i radije stalno kopamo po depresivnim dramama, jer nam je život ‘stlačen’. Uvjeren sam da prava molijerovska komedija poput ‘Gruntovčana’ može duboko djelovati na svijest ljudi. Idem još dalje pa mislim da je ‘zamka’ u koju nas je Kerstner uvukao s Dudekom u konačnici osvijestila ljude kad su se 1990-ih razbudili i rekli: E, nećemo više!”, zaključuje Boris Svrtan.

Najčitaniji članci