VRT USPOMENA NA VOLOVČICI
FOTO 'Čuvam želju svoje kći Marice i svaki cvijet u vrtu zalijevam s ljubavlju'
Unatoč tome što je zbog teške bolesti izgubila i drugu kćer, 74-godišnja Kata Ćaćić nastavila je uređivati vrt koji je njezina mlađa kći Marica počela saditi tri godine prije smrti
Postoje vrtovi koji uljepšavaju kvart, oni koji mame poglede prolaznika i oni u kojima cvijeće cvate samo zato što ga netko brižno zalijeva. A postoji i jedan mali vrt na zagrebačkoj Volovčici koji raste iz ljubavi, boli i obećanja koje majka nikada nije prekršila.
Postoje vrtovi koji uljepšavaju kvart, oni koji mame poglede prolaznika i oni u kojima cvijeće cvate samo zato što ga netko brižno zalijeva. A postoji i jedan mali vrt na zagrebačkoj Volovčici koji raste iz ljubavi, boli i obećanja koje majka nikada nije prekršila.
Taj vrt sa stražnje strane dugačke betonske zgrade iscrtane muralima baš kao i okolne zgrade, znaju gotovo svi. O njemu su pisale novine, snimale televizije, a prolaznici redovito zastaju kako bi pogledali što je novo procvalo. Iza njegove bijele ograde ne nalaze se samo hortenzije, božuri, čuvarkuće i patuljci, nego uspomena na Maricu - kćer koja je prije smrti svojoj majci ostavila samo jednu molbu: “Mama, nemoj zapostaviti vrt.”
Od tada je prošlo šest godina, a Kata Ćaćić svaki dan održava to obećanje. Vrt na koji gleda sa svojeg balkona, i koji je njezina kći zasadila tri godine prije nego što je preminula, postao je mjesto na kojem se susreću tuga, sjećanja i dobrota potpunih stranaca.
- Iz općine su pokojnoj kćeri dali da uređuje vrt. Podigla je sama ovu ogradicu. Znate, nju su ovdašnje žene voljele, one koje bi sjedile tu na ovoj klupi. Podarila im je ovo, da im bude ljepše. Par godina nakon njene smrti uočio me vaš reporter Denis dok je ovdje prolazio i zastao. Rekao je da je vrt prekrasan, a onda sam mu ispričala da je to uređivala Marica dok je bila živa. I dok je mogla. Posljednjih godinu dana više nije - priča nam Ličanka Kata koja je 1999. s bolesnom kćeri preselila u Zagreb kako bi se ovdje liječila.
Marica je prvi put oboljela s 19 godina. Imala je tumor u glavi iza očne šupljine, prošla je brojne operacije i liječnici su vjerovali da se zloćudna bolest neće vratiti. No vratila se, a njezina borba trajala je punih dvadeset godina.
Bila je, kaže Kata, posebno dijete.
- Kad smo saznali da ima rak kostiju, doktori su mi rekli da će živjeti još dva ili tri mjeseca, poživjela je tri godine. Znala je da će umrijeti. Radila je u URIHO-u jedno vrijeme, pa bi mi za plaću kupila čokoladu i uvijek se sjetila mog rođendana i imendana.
Uvijek mi je poklonila neku sitnicu, parfem ili ostavila 200 kuna. Bile smo jako bliske, ona je bila predobro dijete. Izabrala je i robu koju ću joj odjenut kad umre, i ja sam i to napravila. Rekli su mi doktori da to nikad nisu vidjeli - prisjeća se Kata.
Danas ima 74 godine. Preživjela je ono što nikome ne bi poželjela. I njena prva kći je preminula. Prisjeća se trenutaka kada joj se život potpuno srušio u samo par dana.
- Ne dao Bog nikome da pokopa svoju djecu, kao što sam ja pokopala dvije kćeri. Kad je umrla prva kći Ankica još 2012. godine od posljedica ranjavanja gelerima iz rata, nisam smjela plakati. A bio je to šok i tuga pregolema, čak sam i na psihijatriji završila, da ne znam kako se zovem. Ali znala sam da ako sam u crnini, da se nešto dogodilo. No, onda sam se pribrala i shvatila da moram nastaviti sa svojim životom i posvetiti se drugoj kćeri. Sada imam njihove slike u sobi, molitvu i krunicu i to me spasilo od svega - kaže ova snažna žena.
Iako malo dalje ima gradski vrt u kojem uzgaja krumpir i zelje, ovaj mali cvjetni kutak nikada neće prepustiti nikome. Navečer se pale lampice upletene u ogradu i cijeli prostor dobiva poseban mir.
Svako jutro, nakon mise, Kata svrati do ovog ‘posebnog’ vrta.
- Svratim baš svaki dan, nakon što se pomolim. Pogledam što cvate, malo oplijevim, orežem ili zalijem. Posljednjih tjedana života Marica mi je stalno ponavljala: ‘Mama, nemoj zapostaviti vrt’. I ta njena molba moja je zapovijed - nastavlja Kata.
I mnogi susjedi i prolaznici sjednu na klupu i malo odmore pa gledaju što cvate.
- Djeca s roditeljima kad idu iz vrtića isto zastanu i proučavaju vrtne figurice i patuljke, koje su sada skoro zarasle koliko je vrt bujan, pa se niti ne vide. Dječici se sviđaju čizmice s cvijećem, patuljci, roda pogotovo, i neki provedu puno vremena tu - smije se Kata i ne skriva koliko joj je zbog toga srce veliko.
U vrtu rastu noćne frajle, maćuhice, sukulenti, čuvarkuće i božuri koje, kada procvatu, ubere i odnese na Maričin grob.
- Ma, neki su mi znali reći, maknite to groblje, a ne znaju da je to moja uspomena - kaže odmahujući rukom i dodaje da ipak ima više dobrih ljudi...
- Dođu ljudi pa mi ostave sadnice. Žene iz Zrinjevca dale su mi tri grančice hortenzije koje sam posadila, pogledajte kako su lijepo narasle. I tako, svatko ostavi nešto. I figurice. A netko i uzme, evo ove godine je netko iskopao čuvarkuću. Ne znaju oni, uberu i odnesu. Ali ja pamtim što je dobro. Netko je ove godine donio cijelu paletu sadnica s porukom ‘Za susjedu’, još nisam saznala tko je to ostavio. Ima i ljudi koji donesu svijeće, ali i poeziju, koju kad sam pročitala, zaplakala sam. I vjetrenjaču je otkinuo vjetar, a netko je donio novu - govori Kata. Upravo zbog toga vrt danas nije samo mjesto na kojem miriše cvijeće nego i mjesto susreta.
- Dok je ‘mala’ bila živa, sadile smo i voćke na drugom kraju livade koje sada održava Zrinjevac, a ljudi su brali i trešnje i smokve, čak su i svećenici iz obližnje crkve znali pojesti koju - dodaje.
O životu govori bez gorčine, ali s nevjerojatnom snagom.
- Očvrsnuli su me i Bog i vrt. Farmu u Lici sam morala ostaviti i prodati svo blago, maltene sam ga darovala. Iz Zagreba se ne mogu maknuti, ne mogu bez Marice. Odem povremeno u Liku, ali se i vratim.
Na Miroševac odlazi gotovo svaki dan, pješke ili biciklom. Ponekad sjedne na autobus i istoga dana ode u Gospić, gdje počiva njezina prva kći Ankica.
- Na grobu im pričam pričice. Ali onda me neka tuga primi, kad znam da je moja prva kći u Lici pokopana. Nije moj muž mislio da će i druga kći umrijeti. Onda vam ja sjednem na autobus i u istom danu odem njoj na groblje i vratim se, da ne gleda stalno da Marici idem - govori s blagim smiješkom.
Nekad je koristila i Maričin džip, ali auto danas stoji u garaži.
- Bila sam platila deset sati vožnje i vozila sam jedno vrijeme, ali znate što, svaki put kad bi sjela u taj njen auto zamišljala sam kako smo se vozile zajedno i njene rukice na volanu, i zato jednostavno nisam mogla dalje. Nekad me netko odveze na groblje, ali uglavnom idem sama. I dok mogu hodati na grob, ja ću hodati. I duboko vjerujem, baš kako svećenici pričaju, da ćemo se sresti gore - zaključuje Kata.
I možda upravo zato taj mali komadić zemlje na Volovčici nije najljepši zato što je pun cvijeća. Najljepši je zato što u njemu, iz godine u godinu, raste ljubav jedne majke koja nije prestala ni onda kada je ostala bez svega.
