Avantura našeg fotografa
FOTO 'Roditeljima uopće nisam rekao da ću spavati po pustinjama u Afganistanu'
Josip Mikačić proputovao je Uzbekistan, Afganistan i Iran. I prošao svašta. Tri dana zapinjao je na granici zbog Talibana, skrivao memorijske kartice i usred pustinje učio kako se sade krumpiri... Kadrove će izložiti u galeriji Atelier LM u Radićevoj 20
Sjedim u mraku, u istom hotelu u Mazar-i Shariffu nakon što smo deset puta napravili krug u kružnom toku i vratili se na isto mjesto.
Sjedim u mraku, u istom hotelu u Mazar-i Shariffu nakon što smo deset puta napravili krug u kružnom toku i vratili se na isto mjesto.
Pušim Pine cigarete pored znaka za zabranjeno pušenje. Pokušavam se prisjetit svega, ne samo od danas, nego od prijašnja tri dana. Od puštanja zmajeva u predgrađu Mazara, prvog checkpointa s Talibanima i zadržavanja na ispitivanju, najfinijeg sladoleda, osjećaja olakšanja kad smo dobili vizu za Afganistan, polu legalnog opijanja po sovjetskom noćnom vlaku u Uzbekistanu, govori mladi fotoreporter Pixsella Josip Mikačić (28) o svom proputovanju u listopadu prošle godine kroz Uzbekistan, Afganistan i Iran.
Njegovi prijatelji i kolege nagovorili su ga da napravi izložbu. Na sreću, poslušao je redakcije Pixsella i 24sata, i organizirao izložbu koja će od 2. lipnja u 19 sati biti otvorena u galeriji ATELIER LM u Radićevoj 20 u Zagrebu. Naziv izložbe je ‘Stanistan’.
- Naziv je proizašao iz perzijske riječi ‘stan’ koja označava zemlju te se tako dodaje kao sufiks nazivlju svih država. Od sovjetskog Uzbekistana, kroz ruralni Afganistan, do pustinjskog Iran(istan)a. Zamršene povijesti i bogate kulture, teški životni uvjeti u pustinjskim krajevima; totalni kaos, neorganiziranost i bezakonje kada se često treba osloniti na dobrotu i povjerenje potpunih neznanaca i njihovu gostoljubivost. Činilo mi se kao savršeno ime za to što želim pokazati. Zemlje. Udaljene od nas, nama nepoznate, možda čak i zastrašujuće, a opet, uz malo truda, nadohvat ruke - govori Mikačić.
Putovanje je pripremao par mjeseci, a da ide, znala je nekolicina ljudi. Rekao je bratu i sestri gdje ide, ali ne i roditeljima.
- Roditelji su znali za Uzbekistan i mislili su da sam tamo većinu vremena. Rekao sam im i za Iran. Kad sam se vratio, tata me pitao kako je bilo. Tad sam rekao da sam bio i u Afganistanu, ispitivao me kako je tamo, ja sam mu pričao kako usred pustinje sade krumpire. Nisu se puno uzbuđivali, ali ovo nije prvi put i navikli su na moje avanture do sad. Roditelji me poznaju i znaju da je za mene gledati svijet kroz kameru najveća radost. Od prvog putovanja koje je bilo na Siciliji, gdje sam se zaljubio u fotoaparat i zabilježavanje svakodnevnog života, pa sve do danas. Znaju da me ‘goni’ znatiželja i stvaranje mostova između kultura preko fotografija - govori Josip.
Njegov brat oformio je grupni razgovor na WhatsAppu gdje smo dobivali obavijesti što je s Josipom i kako mu ide. Imali smo i plan za slučaj da mu se nešto loše dogodi. Dogovor je bio da će brat kontaktirati kolegicu iz 24sata, a onda će ona alarmirati uredništvo i naše veleposlanstvo u Turskoj zaduženo za to područje. Obavijesti su stizale svaka dva do tri dana. Pogotovo dok je bio u Afganistanu, za slučaj da ga zaustave Talibani i pregledaju mu uređaje i vide s kim komunicira.
- Imao sam pet memorijskih kartica koje bi stalno mijenjao, bile su predodređene pa su one s bitnijim fotografijama bile skrivene. I na fotoaparatu sam koristio opciju skrivanja fotografija. Na sreću, meni nijednom nisu pregledali ništa. Talijanima jesu, dva sata su ih ispitivali na iranskoj granici i sve im pregledavali - govori.
Jednu večer zvao je iz Afganistana preko aplikacije Telegram i onda je nastala opća pomutnja jer je signal bio loš i prva pomisao je bila: Josip je u nevolji. Ali to nije bilo tako. Vječna novinarska duša, upoznao je djevojku koja vodi tajnu online školu i fakultet za djevojke jer im je u Afganistanu zabranjeno školovanje nakon 12. godine. Zvao je da kaže da će ju fotografirati i odmah poslati slike u Zagreb kako mu ne bi ostale. Da su ga uhvatili Talibani, nastradao bi, a djevojku bi pogubili. Na kraju je ‘operacija’ prošla dobro, a intervju i fotografije smo već objavili ranije u 24sata. Debelo nakon njegovog povratka.
- Putovao sam s troje prijatelja, dvoje Talijana i Australcem. I njih sam upoznao na ranijim putovanjima, u Egiptu. To je bilo pola godine prije odlaska u Afganistan i tamo smo već dobili ideju. Konkretno planiranje je trajalo mjesec dana prije, ali većina tih planova je pala u vodu - govori kroz smijeh. Iz Zagreba je krenuo avionom do Istanbula, od tamo avionom do Ankare.
- Tamo mi je bila pauza od 24 sata do idućeg leta. Iz Ankare sam letio za Tashkent u Uzbekistanu, gdje sam ostatak društva čekao oko osam sati. Tamo smo sjeli na noćni vlak i pet dana putovali po Uzbekistanu. Nakon toga idemo u Afganistan - prepričava. Nije sve teklo glatko.
- Nakon što smo pet puta već bili u konzulatu u Termezu kako bi dobili vize za Afganistan, taman stižemo po drugi puta na granicu i, inshallah, ovog puta ćemo uspjeti proći. Zašto drugi put? Jer je jedan Nizozemac, kojeg smo slučajno sreli, uzeo najgoreg vodiča ikad koji nam je dao krive informacije oko toga da se viza može dobiti na granici. Ne može. Izašli smo iz taksija prije granice, platili vozaču 75 tisuća uzbekistanskih soma, odnosno šest dolara. On nam govori da sačekamo minutu. “Je li neko od vas zaboravio kameru u konzulatu”, pita nas. Pregledavam torbu, rekoh to je to, ostala mi je najvrjednija stvar koju nosim sa sobom. Vraćam se u konzulat, opet. Putem natrag pričam na svom lošem ruskom s vozačem, koji mi objašnjava da ga je zvao policajac od tamo, da mu javi za kameru. U redu, jest da moja stara D800 ne vrijedi puno, ali ovo putovanje ne bi imalo toliko smisla. Lik je mogao prešutjeti sve, uzeti kameru i prodati je. Objašnjava mi kako je taj policajac njegov prijatelj, a u biti, koliko smo puta bili u tom konzulatu, postao je i naš prijatelj - prepričava.
Stigli su u srijedu, a tri dana su čekali ulaz u Afganistan.
- Sprijateljili smo se od prvog puta, još u srijedu kada smo došli i bili odbijeni zbog potpunog blackouta u Afganistanu nakon Trumpovih prijetnji da će zauzeti nazad Bagram bazu, pa su Talibani navodno premještali svoje snage na to područje, do ostalih sto puta kada nam je uvijek nedostajao neki papir. Maltene balkanska administracija u smislu, “Fale ti biljezi, moraš ići u poštu po to.” Tako da je cijela ova priča od samog početka osuđena na kaos, nekako prikladno ovim zemljama koje posjećuje iznimno mali broj turista. Zašto onda pobogu smo se mi odlučili ići tu, moja ekipa iz Italije i Australije i ja? Motiv nije vođen isključivo nekim adrenalinom, nego više leži u izlasku iz zone komfora koji nas toliko često koči da dopustimo samima sebi iskusiti ljepote života i širiti vlastite vidike.
Od svih pravih putnika čut ćete kako su ljudi iz ovog dijela svijeta najljubazniji, posebice u Afganistanu i Iranu. Kao netko koga ne zanima pretjerano povijest i znamenitosti, već pretežito svakodnevni život ljudi, posebno u ruralnim krajevima gdje su životni uvjeti surovi i teški. Možda to proizlazi iz toga što su i moji roditelji živjeli takvim životom u mladosti, ne bih vam znao reći. No sjećam se kada smo pristali u jedno selo, taman u sutonu, kuće sagrađene od blata i slame, upadamo mi unutra, a seljani nas odmah okružuju. Koliko je nama sve to zanimljivo, toliko smo i mi njima. Stiže i poglavar sela, objašnjava nam kako grade kuće, kako se zimi griju, čime se bave, koliko stanovnika imaju tu, sve od reda. Počašćeni su što smo se zaustavili tu, kao što smo i mi bili počašćeni što su bili tako gostoljubivi prema nama. Mrak polako pada, pa nam poglavar nudi krov nad glavom, i govori kako će nas rado ugostiti i pripremiti večeru za nas. I to ne bilo kakvu, već će zaklati cijelu kozu za nas i bit će prava mala seoska fešta. Nevjerojatno je to iskustvo i taj osjećaj nakon ovakvog putovanja. Putujući kroz brojna sela, vidjevši sve te silne pustinje u kojima ljudi preživljavaju, kako teško žive, a opet su spremni dati vam sve, čovjek ne može nego shvatiti koliko je malo potrebno da se bude čovjek. Otkud god da jesi - zaključuje Mikačić.
