H. Arendt: 'Je li papa snivao dvore od ljudskih kostiju?'

Kad je, nakon krajnje neizvjesne konklave 1958. godine, za novoga papu izabran Angelo Giuseppe Roncalli - tipični autsajder koji nikome nije smetao, ali će postati najvažnijim papom 20. stoljeća - svijet je bio jednako zapanjen kao i kad je izabran Franjo. Na čelu Crkve našao se čovjek koji slijedi Isusa i ne zanimaju ga “dvori od oniksa”!? “Kršćanin na mjestu svetog Petra”, piše Hannah Arendt, pa nastavlja dojmljiv, plastičan opis čovjeka koji će kasnije postati poznat kao “dobri Papa Ivan XXIII.”. Kao mladom, ali utjecajnom svećeniku, 1941. u Rimu mu se obraća njemački ambasador Franz von Pappen pa ga moli da kod pape zagovara Njemačku. “A što ću reći milijunima Židova koje vaši zemljaci ubijaju u Poljskoj i Njemačkoj?”, uzvraća Roncalli. Kao što je poznato, papi njegov zagovor Hitlera nije osobito ni trebao. Nakon izbora za papu, Roncalli ne može zaspati, teška pitanja pontifikata tjeraju mu san s očiju. Pred neku zoru, iscrpljen nesanicom, zaključuje: “Giovanni, pa nemoj sebe shvaćati tako ozbiljno”. Pod njim je u tom trenutku možda milijarda katolika - svejedno, ta relaksirajuća misao papi vraća miran san. (Kako takva misao nikad ne padne na pamet Kolindi, Plenkoviću, “gosponu gradonačelniku”?) On zaključuje kako se ne treba brinuti ni oko čega: “Budi volja tvoja”.

Pod konac života izriče divnu rečenicu: “Svaki je dan dobar dan da se rodiš, svaki je dan dobar da umreš”. Dvadeseto stoljeće poznaje “čudovišnosti” kakve povijest nikad nije vidjela, ali svijet je standardno mjesto mnogih zala koja, ako su i manja, ne stavljaju ljude na manje muke i slabija iskušenja. Kakvi su odgovori pojedinaca? U ovoj su knjizi sabrani sjajni portretni tekstovi autorice o Gottholdu Ephraimu Lessingu, Rosi Luxemburg, Karlu Jaspersu, Isaku Dinsenu, Brechtu... Oni opisuju različite pozicije i različite odgovore dotičnih na iskušenja teških vremena. To da čak i u najmračnijim epohama imamo pravo očekivati neku svjetlost i da je lako moguće da ta svjetlost potekne ne toliko iz teorija i pojmova koliko iz nesigurnog, treperavog, često slabog sjaja koji će neki muškarci i žene u svojim životima i svojim djelima upaliti u svim okolnostima te njime osvijetliti vrijeme koje im je dano na zemlji - ta je uvjerenost nejasna pozadina na kojoj su ocrtani ovi profili. Oči koje su se toliko navikle na tamu kao naše teško će moći razaznati je li njihovo svjetlo - svjetlo svijeće ili svjetlo bliještećeg sunca. No čini mi se da je takvo objektivno vrednovanje sporedno i može ga se mirno prepustiti potomstvu, piše Arendt.