Hrvoje Jurić iz Afrike: Kakav pogled na Viktorijine slapove!

Hrvoje Jurić, mladić koji je prošle godine biciklom osvojio najsjeverniju točku Europe Nordkapp, trenutno istražuje Afriku. Njegov boravak i doživljaje možete pratiti na portalu 24sata. 

Hrvojev put do najsjevernijeg punkta Europe možete pogledati u njegovoj kolumni Sve do Nordkappa. 

Sjedim u Livingstoneu, tek nekih 7-8 kilometara od NP Viktorijini slapovi, i tipkam prve redove ovog teksta. Tek je 23:38, idealno za spojit prste s tipkovnicom, što nisam napravio već neko vrijeme. Zrak je suh i komaraca se nikako otarasiti, baš kao i momaka koji za sobom vuku pokretne trgovine i "malo zabave" iz stražnjeg džepa. Vrlo brzo se rashladim na pomisao kako ću i sutra hodati kroz "lagane tuševe", koje jednostavno ne možete izbjeći iznad provalije od stotinu metara. 

Potpuno neinformiran, bez vodiča i bilo kakvih priprema uzeo sam ono za što sam pretpostavio da mi je najpotrebnije - fotoaparat, objektive, rezervne baterije, kabanicu i, svakako, novac. Okrenuo sam ključ, izašao na cestu i suprotnom stranom krenuo prema slapovima. Zambija je dugi niz godina bila kolonija Velike Britanije, tako da se ovdje vozi suprotnom stranom nego kod nas, a i plaćati možete i u dolarima. 

Novac je bitan

Vidite, novac ovdje igra vrlo veliku ulogu, do te mjere da bez njega ne možete gotovo ništa. To nikako nije išlo meni u prilog, s obzirom na to da su me na samom početku putovanja pokrali u Budimpešti. Domaće stanovništvo, prvenstveno mislim na prodavače malih suvenira, gledat će na vas kao nekoga tko im je dužan ostaviti što više novaca. Nisam htio ulaziti u razloge ovakve "kulture", ali kao što napisah, dugo godina su bili kolonija Velike Britanije, što je sa sobom povuklo koliko dobrih toliko i loših stvari. 

Od početka Livingstonea, malog grada koji je ime dobio po slavnom istraživaču Davidu Livingstoneu, do ulaza u Viktorijine slapove točno je 11 kilometara nove ceste, žurno napravljene prošle godine prije otvaranja UN-ovog događaja Svjetske turističke organizacije. Uz cestu su uredno označeni putokazi i turističke ponude kao što je vožnja helikopterom iznad vodopada ili safari u Mosi-oa-tunya (Dimu koji grmi), drugom najmanjem nacionalnom parku u Zambiji. 

Jedno od zanimljivijih mjesta koje sam posjetio, a nalazi se na putu prema slapovima, svakako je "Mukuni village". Radi se o mjestu koje datira daleko u prošlost i po mnogo čemu je jedinstveno za ovo područje. Ujedno je i sam Livingstone boravio ondje prije nego je otkrio Viktorijine slapove, ali o tome u idućem tekstu.

Stotinjak kuna za sedmo svjetsko prirodno čudo

Za ulazak automobilom u park i cijeli obilazak potrebno je platiti ulaznicu od 100 kwacha (oko stotinjak kuna). S obzirom na to da su Viktorijini slapovi proglašeni Sedmim svjetskim prirodnim čudom cijena ulaznice, ali i usluge, i više je nego opravdana. Ostavio sam dnevnicu dobivenu za troškove puta, uzeo fotoaparat u ruke i krenuo. 

Ako želite pratnju vodiča za to morate dodatno platiti (oko 20 dolara), ali ja sam svakako odlučio svojim očima upiti svaki kutak ovog mjesta. Zbog brojnih nesreća koje su se dogodile u parku, kao što je pad s litice (jedan dio nosi naziv "Danger point") 2005. godine završeni su radovi u parku, prilikom čega su napravljene staze i zaštitne ograde. Većinu radova izvršili su zatvorenici iz cijele Zambije, uz pomoć kineskih firmi. 

Beskrajan pogled

Već nakon par koraka gledao sam u prekrasne slapove kojima jednostavno nisam vidio kraj (širina je 1,7 km), a imao sam osjećaj da sam tako blizu kao da ih mogu dodirnuti. Uska stazica vodi preko malog mosta na kojem sam morao dobro zaštiti fotoaparat jer su nanosi vode jednaki jakom jesenskom pljusku. Pronašao sam nekoliko odličnih pozicija s kojih sam uhvatio što veći kadar, a jedan od njih je zasigurno i «Danger point», odakle se može vidjeti i drugi dio slapova, koji se nalazi u Zimbabweu. 

To je ujedno i mjesto na zambijskoj strani koje pruža najbolji pogled prema cijelom kanjonu. Stajao sam i gledao kako voda snažno klizi sa 108 metara visokog slapa i na dnu kanjona stvara vrtlog. Od siline slijevanja vode u kanjon ("Boiling pot") stvara se velika vodena zavjesa koja pogoduje razvijanju bujne vegetacije, a time i životinjskog svijeta. Tako sam, spuštajući se prema "Boiling potu", naišao na malu obitelj majmuna koji su bez ikakvog straha hodali pokraj mene, kao da me nije bilo. S obzirom na to kako sam ih sve češće susretao u parku, upitao sam upravitelja koliki je zapravo broj majmuna koji se ondje nalaze, ali ni on nije mogao potvrditi točan broj. 

Ostao sam bez čarapa

U samom parku je market koji se sastoji od 20-ak trgovinica i lukavo je stavljen na ulaz, odnosno izlaz. Svaka ima svog prodavača, često su i dvojica, tako da dok vas jedan vuče za rukav, drugi opisuje predmet koji vam doslovno stavlja u ruke i govori kako kod kuće ima veliku obitelj koju mora prehraniti. Zambijci su vrlo snalažljivi u pregovaranju, tako da sam iz parka izašao bez majice i čarapa, u zamjenu za nekoliko privjesaka. 

Geografski se slapovi nalaze na rijeci Zambezi, četvrtoj najdužoj rijeci u Africi (2 574 km), koja izvire na sjevero-zapadu Zambije i prolazi kroz Angolu, Mozambik, Namibiju i Zimbabwe. Dugi niz godina nakon Livingstoneovog otkrića Viktorijini slapovi bili su slabo posjećeni, ali nakon što je Velika Britanija uspostavila koloniju nad Zambijom slapovi su postali turistička atrakcija. Zbog nemira šezdesetih godina prošlog stoljeća, kad je Zambija izborila nezavisnost, zaslugom stranih medija Zambija je postala nepoželjna turistička destinacija, ali zadnjih godina, posebno od 2000., broj posjeta s obje strane se povećao na milijun turista godišnje. 

David Livingstone

Viktorijine slapove otkrio je istraživač i misionar David Livingstone davne 1855, dok je plovio rijekom Zambezi kako bi otvorio nove trgovačke rute. Svoje postignuće opisao u knjizi «Missionary Travels and Researches in South Africa» objavljenoj 1857. godine u Velikoj Britaniji. Bez obzira na to što je u svojoj domovini slovio za heroja Livingstone se nekoliko puta vraćao u Afriku, da bi ondje zauvijek i ostao. 

Godine 1866. uputio se u istraživanje izvora rijeke Nil i od onda mu se gubi svaki trag. Oko njegovog nestanka stvorila se velika misterija, zbog čega je glavni urednik novina «New York Herald» angažirao novinara Henrya Mortona Stanleya da pronađe Livingstonea. Unatoč neograničenim sredstvima Stanley ga je pronašao tek 1871. godine u Zanzibaru, blizu jezera Tanganyika. Kako je Stanley pretpostavljao da je Livingstone bio jedini bijelac ondje, prišao mu je s "Vi ste, dakle, gospodin Livingstone?"

Bez obzira na to što ga je Stanley nagovarao da se vrati u domovinu, Livingstone je to odlučno odbio i nastavio dalje potragu za izvorom Nila. Pretpostavlja se da je prvi bijelac koji je najdublje zašao u Afrički kontinent, gdje je i preminuo 1873. godine, u blizini jezera Bangweula (sjeverna Zambija). Još 1869., kad je prelazio jezero Tanganyika, Livingstoneovo zdravlje bilo je ozbiljno narušeno, do te mjere da su neki od članova istraživačkog tima jednostavno odustali od potrage jer su svi, osim samog Livingstonea, shvatili da potraga predugo traje i da su osuđeni na neuspjeh. 

David Livingstone bio je jedan od velikih i ujedno prvih boraca protiv robovlasništva nad ljudima iz Afrike. U svom djelu "Narrative of an Expedition to the Zambezi and Its Tributaries" žestoko je osudio arapske trgovce koji su dolazili u Afriku i kupovali robove za jednu školjku. Jednom prilikom svjedočio je ljutnji arapskog trgovca robljem, koji je, bijesan jer mu je ponuđeno premalo novaca, usmrtio nesretnu djevojku. 

Livingstonea su cijenili svi poglavice kod kojih je boravio, a u naselju Chitamobo, gdje je i preminuo, ispod jednog drveta pohranjeno je njegovo srce. Njegovi vjerni pratitelji na svim putovanjima, Chuma i Susi, nosili su Livingstoneovo tijelo do obale (današnja Tanzanija) i predali ga britanskim vlastima, koji su ga prevezli u London, gdje je i pokopan. Na ovaj način Livingstone je zauvijek ostao u Africi.  

Put u Afriku Hrvoju su omogućili Samsung Hrvatska i Gillette.

Hrvojeve doživljaje možete pratiti i na njegovoj Facebook stranici.