Izbjegavajte zapovjedni ton, jer se odnos gradi razgovorom

Kako je bilo u školi, što je rekla učiteljica, što si danas jeo…, samo su neka od pitanja koja većina roditelja postavi svojem mališanu svaki dan. No ta pitanja i njihovi odgovori, ma kakvi bili, nisu razgovor. Razgovor je, ističu mnogi psiholozi za djecu, vještina koja se mora naučiti, a uči se, među ostalim, i slušajući djecu kako ona međusobno razgovaraju. 

Da biste uspostavili i održali stalnu komunikaciju s djetetom, jako je važno odvojiti vrijeme samo za razgovor, savjetuju stručnjaci, a ne ga  obavljati usput, dok kuhate, glačate ili jedete. Samo ako se koncentrirate, moći ćete po djetetovim gestama primijetiti skriva li vam nešto ili izbjegava odgovor na  neko pitanje.  Važno je pozivati dijete na razgovor otvorenim pitanjima: “Zanima li te što kuham za večeru? Dođi vidjeti? Možeš mi pomoći i ispričati mi kako si se danas osjećao u školi...” ili mu se približiti kroz igru. Uđite mu u sobu poigravajući se lopticom pa mu je u jednom trenutku dobacite.

Tako ćete lakše postići ne samo da vam dijete progovori o sebi nego i da ono čuje vas. Zato pedijatar dr. Bill Sears, autor tridesetak knjiga o odgoju, savjetuje da je najvažnije za početak povezati se s djetetom i zadobiti njegovu pozornost prije samog razgovora. Bez te će povezanosti vaše riječi upućene djetetu samo odlepršati, kao da nikad i nisu izrečene.  Zato uspostavite kontakt očima, ali ne na način kao da ga želite kontrolirati, nego tako da ga naučite da se fokusira, a da ne zvuči prestrogo: “Mia, trebam tvoje oči” ili “Mia, trebam tvoje uši”.  

Uvijek neku svoju namjeru započnite djetetovim imenom i budite kratki i jasni. Pokušajte reći što želite jednom rečenicom.  Što više govorite, manje će vas čuti. Previše govorenja jedna je od najčešćih roditeljskih pogrešaka  i dijete iz toga stječe dojam da ni vi niste sigurni u to što želite reći, savjetuje dr. Sears i dodaje da je najbolji način da naučite izreći svoju namjeru djetetu tako da poslušate kako međusobno komuniciraju djeca. 

Oni ne troše previše riječi da kažu ono što žele. Dakle, jedna kratka i jasna rečenica. Nakon što ste je izrekli zamolite dijete da ponovi što ste mu rekli, dakle ako je zahtjev prekompliciran, dijete ga neće moći niti ponoviti niti izvršiti. Također istraživanja su pokazala da je od zapovjednog tona mnogo učinkovitije koristiti rečenice sa želim. Na primjer, “Želim da napišeš zadaću sada, da se poslije možemo igrati”. I zadržite pozitivan ton, zaustavite se prije nego ispalite: “Ne trči po kući!” i pokušajte s rečenicom: “U kući hodamo, vani trčimo!”  

 Također nemojte prekidati dječju aktivnost naglo i zapovjednim tonom. Umjesto da viknete: “Ugasi televizor i dođi za stol”, čime ćete sasvim sigurno izazvati otpor u djetetu, sjednite uz mališana i gledajte nekoliko minuta televiziju s njim i prokomentirajte viđeno. 

Kad završi emisija koju gledate ili se pojave reklame, ugasite televizor i sjednite za stol. I zapamtite, što glasnije vaše dijete protestira, vi budite tiši i smireniji. Samo ćete se tako othrvati da budete uvučeni u igru dokazivanja moći u kojoj nema pobjednika.     

Preuzeto iz tjednika SuperMile - svake srijede besplatno ekskluzivno uz 24sata!