Lifestyle

Komentari 0

Izravna kritika društva, medija, malograđanštine i ispraznosti

Izravna kritika društva, medija, malograđanštine i ispraznosti

Bog kojeg je lišena mladež zapravo je moralni kompas, intimna sposobnost razlučivanja što je dobro, a što zlo. Prazna djeca preslika su ispraznih roditelja, poput papiga ponavljaju parole koje čuju ili pročitaju

Da je bio, tko zna što bi bilo s njim, što bi još napisao, bi li mnogo dulje poživio. Apsurd je htio da život ne izgubi od nacističke ruke, nego od grane koja za odlomila tijekom oluje i pala mu na glavu. To je bilo 1938. godine u Parizu. Horváth je pošao redatelju Robertu Siodmaku kako bi raspravili filmsku adaptaciju romana “Mladež bez Boga”. Kako je Horváth umro, film nije snimljen.

Otkako je fašizam ponovno počeo provirivati u gotovo identičnim formama kao tih tridesetih prošloga stoljeća, Ödön von Horváth počeo se naveliko postavljati u europskim kazalištima, a njegove knjige nanovo izdavati i prevoditi. U njemačkom Schaubühneu Thomas Ostermeier postavio je “Talijanske noći” i “Mladež bez Boga”. U Zagrebu je ZKM početkom godine postavio “Mladež bez boga”, kao i “Vječnoga malograđanina”, a Gavella u režiji Igora Vuka Torbice “Priče iz Bečke šume”.  Prokazivao je i pohlepu bogataša i korporacija, kao i licemjerje Crkve, jer uvijek staje uz bogate, li trebala stasati jedna nova generacija redatelja da bi se postavile drame ovoga pisca ili se je trebalo doći pogodno vrijeme, ovo vrijeme? Točan odgovor je vjerojatno i jedan i drugi. Iako je Disput upravo ove godine preveo i stavio na tržište Horváthov najpoznatiji roman “Mladež bez Boga”, on je kod nas preveden još 1939. godine, dakle dvije godine nakon objave knjige. Gavella je još 1987. uprizorila komade “Figaro se rastavlja” i “Vjera, ljubav i nada”, a 2005. je Georgij Paro postavio “Sudnji dan”, također u Gavelli. Feral Tribune je devedesetih preveo “Vječnoga malograđanina” i “Dijete našega vremena”, a u knjižnici se mogu naći i “Priče iz Bečke šume”, “Kazimir i Karolina” i “Don Juan se vraća iz rata”. Dakle, nije da se ovoga pisca nije prevodilo. No sve do sada čitali su ga zaljubljenici u pisanu riječ, književni entuzijasti, dok sad napokon ponovno ulazi u mainstream. 

POGLEDAJTE VIDEO:

“Mladež bez Boga” čita se kao detektivski roman, ali i vrlo izravna kritika društva, medija, malograđanštine, zlobne i isprazne mladeži, kao i malog čovjeka koji promatra i radi nešto svoje dok se događaju velike, povijesne stvari. Promišljanje ponašanja čovjeka pod totalitarnim režimom, utjecaj masovnih medija na društvo, tupost kolektiva, zloća individue, kao i oportunizam srednje klase i sitne buržoazije, spadaju u tematsko-motivske odrednice njegova opusa. Učitelja u romanu mrze njegovi učenici, 14-godišnjaci, jer se usudio ustvrditi da su i crnci ljudi. Takva mladež se, takvom mržnjom, priprema za rat. A upravo takva je i podobna za rat, štoviše potrebna, i ne smije je se dirati. Izjava da crnac nije čovjek u 2019. može zvučati nerealno i potpuno suludo, no onima koji su se drvljem i kamenjem bacali po migrantima nije tako daleko od istine. Na lokalnoj sceni, zapravo, i ne nedostaje takve mladeži, udaljene od bilo kakve rasne i etničke raznolikosti, no i dalje spremne na osudu svega različitog što se na nekoliko sati ili dana nađe u njezinoj blizini. Učitelj je tu više kao letargična moralna vertikala, protiv dječaka se bori tek unutarnjim monolozima i povremenim unutarnjim dijalozima s bogom, u kojeg zapravo i ne vjeruje. Ono čega se plaši gubitak je učiteljske pozicije. A to je i dilema svakoga građanina suočenog s nepravdom: hoće li progovoriti i potaknuti svoj osobni krah ili će šutjeti i ići kamo i drugi idu. Pristojan, običan građanin uvijek šuti. Oni koji govore mogu se smatrati tvorničkom pogreškom, hrabrim ludama. “Muškarci su poludjeli, a onima koji nisu poludjeli fali hrabrosti da podivljale luđake strpaju u luđačke košulje”, piše Horváth.

Bog kojeg je lišena mladež zapravo je moralni kompas, intimna sposobnost razlučivanja što je dobro, a što zlo. Prazna djeca preslika su ispraznih roditelja, poput papiga ponavljaju parole koje čuju preko radija i iz novina, dok se steže obruč oko svega što diše i misli drugačije. Nacistička mašinerija u punom je pogonu od 1933. godine. Dobar dio radnje ovoga romana događa se u kampu za nacističku mladež. O tome je u svojem romanu nedavno prevedenom na hrvatski pisao i Peter Henisch, kako su Hitlerovi kampovi bila prirodna progresija iz njemačkoga gimnastičkog saveza, no mnogo moderniji, i kako su ih rado pohađali perspektivni dječaci. Jedan ovakav Hitlerjugend kamp Horvath je promatrao nedaleko od svoje obiteljske kuće u Murnau. Ödön von Horváth je rođen u Rijeci, u Sušaku. Svoju ulicu tamo nema, no u Ulici Janka Polića Kamova postoji spomen-ploča. Prema vlastitim riječima, bio je tipičan miks starog Austrougara. Odrastao je u Beogradu, Budimpešti, Bratislavi, Beču i Münchenu. Otac mu je bio austrougarski diplomat, radio je za peštansku kompaniju Loyd, koja je prevozila putnike parobrodom na relaciji Europa - Amerika, a majka je bila podrijetlom Čehinja. Kod kuće je pričao njemački, ali je bio tečan na nekoliko jezika: mađarskom, srpsko-hrvatskom, češkom, jidišu, francuskom i latinskom. Sam sebe je ipak, unatoč tome što je pisao na njemačkom jeziku, najviše smatrao Mađarom. U Berlinu, središtu njemačkog intelektualnog života, živi od 1924. godine.

Već od početka 1933. i dolaska Hitlera na vlast počinje ga maltretirati policija. Sljedeće godine ženi se židovskom pjevačicom Marijom Elsner, samo kako bi ona dobila mađarske papire i pobjegla iz Njemačke. Odmah potom se i razvode. Dok je Knut Hamsun svoju Nobelovu nagradu poklonio Geobbelsu, a s Hitlerom se nekoliko puta sastajao i žalovao kad je umro, Horváth stoji s druge strane medalje. Bio je pisac koji je upozoravao, i to vrlo konkretno i slikovito, na rastući utjecaj fašizma. Mogao je, kao i otac gore spomenutog Henischa, ići niz struju i naprosto odšutjeti te godine. Uz to, prokazivao je i pohlepu bogataša i korporacija, kao i licemjerje Crkve, jer uvijek staje uz bogate, mučnu poziciju siromašnih i nezahvalnu poziciju žena, koje uz to što moraju ostati ženstvene i majčinski nastrojene, s novim dobom preuzimaju na sebe i neke od tipično muških uloga. U “Mladeži bez Boga” djevojke marširaju baš poput dječaka, prljave, neugledne. Gladni siročići harače selom u potrazi za hranom, dok župnik filozofira o poziciji Crkve uz flašu finog vina. Napisana minimalistički, “Mladež bez Boga“ je bez viškova. Doima se kao knjiga koja nije previše dorađivana, stoga sadrži neki sirovi šarm koji je čini bliskom, aktualnom i iznimno dragocjenom.

Najčitaniji članci