Kad je najteže, ne očajavam nego se spašavam radom!

Naizgled je krhka, ali iznutra vrlo snažna. No to se od nje i zahtijeva. Da nije takva, jedna od naših najpoznatijih mladih fotografkinja ne bi opstajala već 17 godina u tom još pomalo muškom poslu. Kreativno stvaralaštvo njezin je “đir” i koliko god joj je ponekad naporno i ne može zapamtiti sve zadatke koje ima, jednostavno više ne može bez svoje dnevne doze adrenalina.

- Fotografija je adrenalinska vrsta posla, stalno komuniciram, upoznajem nove ljude, godišnje mi prođe mnogo ljudi ispred aparata. Navukla sam se na taj adrenalin. Vučem opremu, rasvjetu, stative, imam čak i asistenta. Ponekad snimamo kad je hladno, kad su uvjeti nemogući. I nikad ne znam što me čeka sutra. Ali imam neki svoj mir, pa i u tom fotografskom ludilu uživam. Najdraže su mi ekstremne situacije, na primjer, kad dobijem tri, četiri minute da portretiram nekog političara. Napraviti savršenu fotku tada, e to je izazov! - govori Dubrovkinja Mara Bratoš (40). S godinama se profilirala kao portretni i kazališni fotograf, kao urednica magazina Banka i suradnica zagrebačkog ZKM-a.

- Oduvijek fotografiram ljude. Ljudi su moja strast. Pogotovo čovjek u kretanju. U kazalištu uživam u lovljenju kreativnih trenutaka zanimljivih predstava, a bavim se usput i modnom fotografijom za časopis Elle - govori Mara. Najdraži su joj portreti guvernera Borisa Vujčića, fotke s predstave “Garaža”, te modni editorijal s brazilskom manekenkom sniman na brodu koji je plovio oko Kipa slobode u New Yorku te serija izložbenih fotografija Klarino koljeno s tematikom zaljubljenosti...

- Svojim najvećim uspjehom smatram to što sam opstala tako dugo na sceni. Jer lako se probiti, a mnogo teže održati razinu. Moram priznati da sam imala sreće i dobivala dobre poslove, ali i to što sam ostala u branši velika je stvar - govori Mara. U jednom ju je razdoblju, tamo negdje prije sedam, osam godina uhvatila osobna kriza, zbog misli da je posao fotografa fizički prenaporan i kaotičan za jednu ženu.

- Moj je radni dan više nalik na express dostavu. Svaki dan je neorganiziran i drukčiji. Kada sam krizu preboljela, sve sam više zavoljela i shvatila da to nije tako velik problem - prisjeća se Mara. Ono za čime jedino žali je umjetnička fotografija na filmu.

-Tri sam godine bila tužna kada sam shvatila da moram raditi u digitalnoj fotografiji. Meni očima mi je odlazio cijeli jedan svijet analogne fotografije, a s njime i sati provedeni u crnoj komori na razvijanju filmova. I uloženo znanje - postalo mi je nepotrebno - govori Mara i dodaje da zbog ekonomske krize ipak nije bila prisiljena fotkati vjenčanja i sprovode. Većina njezinih prijatelja drži njezine fotke na zidovima, ali ne i ona jer joj se to čini pomalo čudno. Na njezinim zidovima zato ima, kako kaže, najmanje umjetnosti jer su prekriveni posterima iz filmova ili najavama izložbi te naslovnicama modnih časopisa u obliku postera. Najhrabrije što je napravila za dobru fotografiju su aktovi i autoaktovi za koje je dobila i nagradu za najboljeg mladog fotografa.

Fotoaparata se primila još u srednjoj školi.

- Prve lekcije iz fotografije dao mi je tadašnji dečko, poznat dubrovački fotograf Pavo Urban i odmah sam se u nju zaljubila. Zapravo, oduvijek me privlačila umjetnost, samo što nisam znala da ću se izraziti fotografijama - govori Mara. U tome ju nije zaustavilo ni to što se iz ratnog Dubrovnika morala preseliti u Ameriku gdje je završila srednju školu, pa ni traumatična pogibija oca i dečka...

- Bilo mi je to strašno teško razdoblje jer sam ostala bez dvije bliske osobe u kratkom razdoblju. No iz svega me izvukao rad - prisjeća se Mara. Kada se vratila u Hrvatsku, žarko je željela upisati fotografiju na Akademiji, međutim čula je da primaju vrlo malo ljudi, pa u slučaju da ne upadne, planirala je da će se vratiti “preko bare”. No velik talent koji su prepoznali njezini profesori natjerao ju je da ostane.

- Živeći u Zagrebu sve ove godine, zavoljela sam ga i mogu reći da ga volim sve više. Dubrovčani su inače jako vezani za svoj grad, neki nikad ne prekinu tu pupčanu vrpcu, pa tako i ja. Imala sam lijepo djetinjstvo. Odrasla sam u iznimno lijepom gradu, okružena nevjerojatnom ljepotom koju sam nesvjesno upijala i koja mi je istančala osjetilo za estetiku. Uživala sam u moru, šetnjama, prirodnim ljepotama koje je to podneblje nudilo. Pravi mediteranski mentalitet odrastanja, baš kao u onim talijanskim filmovima. Zato se rado vraćam u Dubrovnik. Ipak taj grad daje mi neku snagu, više nego što mi vraća loša sjećanja. On je moja baza koja neće pobjeći - govori Mara koja tamo često posjećuje majku, brata, šogoricu i malene nećakinje. S njima ima, kako kaže, normalan odnos. Ne viđaju se svakodnevno, ali se čuju često.

Mara često boravi u prirodi i planinari, a kaže da se to prirodno nadovezuje na njezino djetinjstvo.

- Kada sam došla u Zagreb, morala sam naći kontakt s prirodom, a sreća je da je blagoslovljen Sljemenom i Samoborskim gorjem. Najprije sam počela planinariti s društvom, a danas se sama prošetam od Mikulića do Risnjaka. Nema vikenda da preskočim šetnju. Jednostavno ne mogu objasniti zašto to volim - smije se Mara.

 U ljubavi proživljava sretne dane. Proteklog svibnja dugogodišnje prijateljstvo s Dubrovčaninom Nikšom Kušeljem (42) preraslo je u pravu ljubav...

- Nikša je odrastao u Cavtatu, ali znamo se cijelo djetinjstvo. Išli smo zajedno u glazbenu školu. Ja sam svirala flautu, on gitaru. Poslije smo upisali istu Akademiju. U proljeće smo surađivali na njegovoj knjizi ‘Fleur de sel’ i CD-u ‘Berači soli’. Ono što mogu reći o Nikši jest da je dobar čovjek. Često idemo u kazalište i družimo se s prijateljima jer dolazimo iz istog kruga - govori Mara i dodaje:

- Važno mi je da se poklopim s nekom osobom. Vjerujem u ljubav,  u odnose koji su utemeljeni na pravim emocijama. No čudno sam romantična, na neki komičan način pokazujem romantiku - otkriva Mara. Sebe opisuje kao vrlo emotivnu osobu, dobru u odnosu s ljudima, radišnu, ponekad i malo kontrol-freek, te duhovitu.

Preuzeto iz tjednika SuperMile - svake srijede besplatno ekskluzivno uz 24sata!