Lifestyle

Komentari 0

'Kapitalizam i konzumerizam sve su nas pretvorili u kukce!'

'Kapitalizam i konzumerizam sve su nas pretvorili u kukce!'

Da živimo u demokraciji, a ne u neoliberalizmu za žohare, zasigurno ne bi bilo pretučenih novinara i pretučenih žena, tvrdi zagrebačka književnica i autorica knjige 'Poštovani kukci i druge jezive priče'

Maša Kolanović radi na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Do sada je objavila niz autorskih članaka o književnosti i popularnoj kulturi. Zbirku “Poštovani kukci” čini 12 kratkih priča, a ilustrirala ju je sama autorica. Kao i u prethodnim knjigama, Kolanović odbija vezati se samo uz jedan žanr. Osmišljava vlastite, hibridne žanrove, kao što su “tranzicijska gotika”, “postsocijalistička zona sumraka” ili “jezivo stvarnosna proza”. Tematski se priče vrte oko svakodnevnog života: od turistifikacije Dubrovnika, svađe s teleoperaterima i preljuba do kupnje dječjih igračaka i odlaska s bakom na tržnicu. Ono što ih povezuje prisutnost je Konzuma kao metafore ekonomski opustošene Hrvatske, kao i kukaca (kupaca) u koje nas je pretvorio kapitalizam. - Suvremena hrvatska književnost zadnjih je tridesetak godina dominantno obilježena refleksijom pojedinih aspeka- KOLANOVIĆ MAŠA ta društveno-političkih promjena, manje je u tom smislu traganja za estetskim eksperimentima, a više je mimetičko- kritičkih problematizacija. No ne bih rekla da smo time isključivo na gubitku. Time želim reći da bilo kakav suvisao govor o različitim aspektima hrvatskog društva i politike mora svakako posegnuti i za arhivom književnih tekstova čiji su uvidi u društveno i političko polje puno složeniji od, primjerice, dnevnopolitičke retorike. Pritom mislim na složenost i pluralnost perspektiva, davanje glasova subjektima s margine, obuhvaćanje tabuiziranih tema i svega onoga što pripada specifičnom radu književnosti - rekla je Maša, koju smo pitali kako bi nazvala današnji sustav, je li to demokracija? - To je neoliberalizam za žohare. Da zaista živimo u demokraciji, zasigurno ne bi bilo pretučenih novinara i pretučenih žena. Za demokraciju, uostalom, nikad ne postoji čvrsta garancija, ona se uspostavlja svaki dan u svakom trenutku - objasnila je Maša.  

Uvidi koje dobivamo iz znanosti sustavni su, temeljiti i zorni, ali znanje koje proizvodi književnost nerijetko govori neposrednije i direktnije te time posredno ukazuje na manjkavost znanstvenog diskursa. Književnost i umjetnost govore s jednim nepredvidivim viškom znanja i proizvode efekt u našim emocijama koje znanstveni diskurs može teško postići. Zato se ne mogu izražavati isključivo u znanstvenom diskursu, ponekad ga osjećam kao pretijesnu cipelu i obratno. Tehnologija je svakako jedno od onih istodobno moćnih i opasnih oružja u našim rukama koje prvenstveno ovisi o onome tko ga i kako koristi. Mobitel nam je definitivno olakšao život u mnogim segmentima, ali isto tako prijeti dokinuti ono izvorno ljudsko i najvrednije u nama, a to je neposredna komunikacija, empatija, slušanje i gledanje sugovornika - priča nam Maša. Književnica nam donosi dubinski uvid u ljude kakvi smo postali pod paskom kapitalizma i konzumerizma, koji nas gotovo neprimjetno, ali s neviđenom upornošću, svode na ništa više doli kukce/kupce, ljude koji se samo žele izgubiti u sterilnim svjetovima Ikee i živjeti kataloške živote, poput onih ljudi u reklamama u kojima je svaka osobnost svedena samo na ono prihvatljivo i vedro. Živote koji ne priznaju uspomene, suosjećanje i razumijevanje drugoga. Ljudi iz svijeta koji nestaje polako ali sigurno doživljavaju preobrazbu u kukce koji se ne snalaze u društvu u kojem su još do jučer vladale neke druge vrijednosti.

Autorica se i naslovom u neku ruku obraća čitatelju kao kukcu, “Poštovani kukci” aluzija je na “Poštovane kupce”, koji se uhvaćeni u mrežu sustava s jedne strane bore za golu egzistenciju, a s druge su žrtve nepromišljena, naivna konzumerizma, kupuju usluge koje im ne trebaju, predmete koji im neće oplemeniti život, ali će ih dug dovesti do nesanice i polagana nepovratnog rastrojstva. “Poštovani kukci” izgubljeni u tom univerzumu trče i rade, zarađuju, odrađuju dok god krilima mogu mahati. Ideju je, kaže autorica, dobila kad je njezin nećak, čuvši u jednom od šoping centara metalni glas koji govori “Poštovani kupci”, upitao je li to rečeno “Poštovani kukci”. Prepoznala je u tom trenutku dobro uhvaćenu egzistencijalnu metaforu. - Postsocijalizam je rastezljiv pojam čiju krajnju točku još ne možemo sa sigurnošću definirati. Mi se kao društvo još batrgamo u afektivnim fatalističko- revizionističkim razračunavanjima s Jugoslavijom i socijalizmom kao da će nam to donijeti nešto spasonosno. Problem hrvatskog društva u tranziciji je, čini mi se, taj što je u reviziji prošlosti, sa svime onime što nam nije koristilo u socijalističkom sustavu, odbacilo i sve one emancipatorske društvene aspekte, kao i socijalna prava koja nam u današnjem vremenu prezentiraju kao privilegije. No obični ljudi još pamte socijalizam i kao onaj sustav u kojem su neka temeljna socijalna prava bila zajamčena, a egzistencija nije imala ovako nesiguran, prekarni oblik. Građani su se našli u situaciji u kojoj ‘sve što je čvrsto i postojano pretvara se u dim’, a te se promjene odvijaju u vrtoglavom ritmu te ostavljaju duboke brazde u našem životu - rekla je autorica, koju smo pitali koliko je teško u Hrvatskoj biti književnik. - Mnogi pisci, ne samo u Hrvatskoj, ne mogu preživjeti isključivo od pisanja fikcije i najčešće je tu neki drugi posao od kojeg pisac zapravo živi.

U težoj strani priče problemi pisca manje su problemi pronalaženja inspiracije, a više se tiču neredovite isplate honorara, besplatnih književnih ‘gaža’, do elementarne bitke s pronalaženjem vremena za pisanje - pojasnila je Maša. Kao sveučilišnu profesoricu zamolili smo je da objasni postoji li i dalje zainteresiranost mladih za humanistiku. - Taj trend postoji ne samo u Hrvatskoj nego, nažalost, i svugdje u svijetu. Ideologija kapitalizma uvjerila nas je da sve ima svoju cijenu, pri čemu dionice humanistike stoje vrlo nisko. Humanističko obrazovanje ne donosi onaj žuđeni materijalni profit u odnosu na STEM polje i sve se to uklapa u argumentaciju hegemonijskog diskursa ‘kapitalističkog realizma’, koji se kreira u velikim institucijama političke i ekonomske moći i kapilarno širi dalje. Kao da društvo neće napredovati ako, primjerice, više čita, ima bogatiju nezavisnu kulturu i umjetnost. Kako je to izložio Mark Fisher u svojoj knjizi ‘Kapitalistički realizam’, siromaštvo, glad i rat prikazani su kao neizbježan dio realnosti, a nada da bi se ti oblici patnje mogli eliminirati lako se može opisati kao naivni utopizam. Za takve je ‘realiste’ slična stvar i s humanističkim tipom obrazovanja. Humanistika bi znala moći odgovoriti takvom trendu, ali ne tako da mu se oportuno dodvorava. Čitanje je danas vrlo raslojena i razvedena kategorija.

Ne bih rekla da se manje čita nego se čita površnije, a samim time se stvara i potražnja za površnijim tipovima tekstova. No unatoč tome uvijek će biti i onih čitatelja koji čitaju kao da im o tome ovisi život - tvrdi naša sugovornica. Budući da mnogo govori o potrošačkom načinu života, zamolili smo je da nam objasni kapitalizam kao pojavu koja je negativno utjecala na ljude. - Kapitalizam je puno više od ekonomske dimenzije. On je ‘struktura osjećaja’, kako bi to rekao britanski teoretičar kulture Raymond Williams, i ima tendenciju kodificirati se kao sustav vrijednosti koji svemu postojećem daje monetarnu vrijednost. Kapitalizam također strukturira naše osjećaje i vrijednosti. Govorimo danas ponajviše o kompetitivnosti, izvrsnosti, konkurentnosti, isplativosti, a ne o solidarnosti sa slomljenima i odbačenima, o empatiji i ljubavi. Lakše nam je baciti se u konfete spamova na društvenim mrežama nego promisliti o našim postupcima, uživjeti se u drugog. Ipak, književnost može nešto kritički reći o tome. Konzumiranje je neizbježan dio života jednako toliko koliko i umiranje. Ali ne nužno u ovolikoj mjeri u kolikoj se od nas kao pravovjernih kukaca, odnosno kupaca, očekuje. U ovoj mjeri to je perverzija. S obzirom na infrastrukturu književnog polja, još nam književnost i nije tako loša, usuđujem se reći da je čak i poprilično dobra - pojasnila je. Književnica pripada značajnom nizu suvremenih hrvatskih prozaistica i prozaika koji, uz književni rad, djeluju na akademskom polju.

Autorica kultne knjige “Sloboština Barbie” iz 2008. - romana prepoznatog i prihvaćenog kao “generacijsko” štivo na način na koji se to inače rijetko događa s djelima autorica - Kolanović je teoretičarka književnosti i popularne kulture. Štoviše, između uže literarnog i teorijskog segmenta njezinog rada postoji i stanoviti kontinuitet: recimo, fenomen potrošačkog društva, kojim se bavi iz teorijskog rakursa, u bitnome priskrbljuje tematiku i za njezino “izvanakademsko” pisanje (mislimo na “Sloboština Barbie”, ali i, primjerice, na likovno-pjesnički putopis “Jamerika” iz 2013.). Tema konzumerizma, sa širokom tematsko-motivskom paletom iz “posttranzicijskog” imaginarija, masovno osiromašenje, tiranija kapitala, zamah raznih fašizama, zauzima privilegirano mjesto i u autoričinoj novoj knjizi “Poštovani kukci i druge jezive priče”. - Inspiracija mi je dolazila iz nekoliko smjerova. Dva najvažnija su svakodnevica i literatura. A one se ponekad isprepliću na čudesne, da ne kažem jezive načine. Neka zapažanja o našoj svakodnevici postala su dovoljno učestala, da ne kažem opsesivna, i počela su se granati u motive i narative koji su onda polako bubrili u veću cjelinu zajedničke atmosfere. Onda, ako ste dovoljno uporni, nailazite na potvrde i znakove da o tome svemu ima smisla pisati. Ne znam je li u pisanju uopće moguće izbjeći referencije na osobna iskustva. Ali njih ne treba shvatiti doslovno. Ponekad je to samo emocija koju date nekom svom liku ili neki detalj koji priče čini autentičnijima - rekla je književnica, koju smo pitali i za čar njenog novog romana. - Mogla biti to biti specifična perspektiva koja se čudi i opire svemu onome što bi trebala biti naša novokomponirana kapitalistička zbilja kao normalno i neupitno stanje stvari - zaključila je književnica. 

Najčitaniji članci