Ovo je poput projekta luđaka, tjeskobnog muškarca koji se bori s protokom vremena. Stoga je u ovim knjigama sve što je u njih iz života jednog čovjeka, u jednom razdoblju, moglo stati
Knausgaard izložio svoju cijelu intimu: Moja borba je gotova!
Ako bismo i za jednu knjigu u suvremenoj književnosti, čiji su autori još živući, mogli reći da je nastala posredstvom sklapanja ugovora s đavlom, bila bi to “Moja borba” Karla Ovea Knausgaarda.
Izložiti cjelokupnu intimu nepoznatim ljudima, svakodnevicu svoje najuže obitelji, iznijeti na svjetlo obiteljske prljavštine, intimna razmišljanja o prijateljima i poznanicima, stavove o apsolutno svemu, rutinu svoje djece, njihove nerazumne ispade, živčani slom svoje žene, kao i vlastite traume, sjećanja, uopće manijakalno opisivati život, i sve to s jasnom porukom - ono što pišem je istinito, dogodilo se.
Karl Ove Knausgaard zauzvrat je dobio slavu i, sasvim sigurno, mjesto najvažnijeg skandinavskog pisca ovog stoljeća. Pravedna razmjena ili ne, svaka normalna osoba zapitala bi se vrijedi li to toga. Mnogi bi odbili takvu nagradu, baš zato što za čeprkanje po obiteljskim ranama ne postoji zadovoljavajuća materijalna satisfakcija. Na upit jesu li ljudi i danas ljutiti na njega zbog svega što je napisao, Knausgaard u jednom intervjuu odgovara: “Da, to nikad neće proći”.
No zbog djece, kaže, i prodaje njihovih života osjeća grižnju savjesti svaki dan. S tim da treba imati na umu da je prvi tom “Moje borbe” u Norveškoj izišao još prije deset godina. Ljutnja je, dakle, još tu. U šestom, netom objavljenom tomu “Moje borbe” kod nas piše o stresu koji mu je prouzročilo objavljivanje prvog romana u nizu.
Svi kojima je poslao rukopis na čitanje, počevši od brata Yngvea pa do njegove prve žene Tonje, nisu imali pretjeranih zamjerki, dok je apsolutan bijes pokrenuo u stricu Gunnaru, očevu bratu, koji je prijetio tužbom i koji je optužio da su autorova razmišljanja konstrukcija njegove majke, koja je oduvijek mrzila očevu stranu obitelji.
Stoga je autor u šestici usredotočen na posljedice onoga što je izazvao svojom idejom da piše o vlastitom životu, no kao i obično bavi se promišljanjem života, smrti, kulture i pisanja. Tu je i esej o Hitleru, kao mladiću koji još nije izrastao u najomraženiju figuru koju povijest pamti, kao objašnjenje zašto je svoj roman nazvao prema zlikovčevoj autobiografiji. Momenti koje autor provodi sa svojom malom djecom i koji nigdje ne vode zauzimaju velik dio knjige i djeluju poput vezivnog tkiva ostatku naracije.
Nije pretjerivanje reći da je s “Mojom borbom” započela nova epoha u književnosti. Radi se o glomaznoj autobiografiji koja napušta konvencionalnu naraciju i koja u fokusu nema lika, bilo pozitivnog ili negativnog, kojeg bismo pratili, nego stvarnog čovjeka, koji se nikad ne izvlači iz onoga u čemu je trenutačno, nego naprosto živi i zapisuje svoj život.
“Moja borba” se čita poput fikcijske proze, dok je žanrovski na razmeđi autobiografije, romana i eseja, te pored nje, ruku na srce, sve drugo nastalo proteklih godina ili desetljeća djeluje maleno i neznatno. Knausgaard ispisuje svoj život, ispunjen trivijalnim i rutiniranim radnjama, baš poput svačijeg života, no pisac je koji ima moć individualno pretvoriti u zajedničko. Ta lakoća zapisivanja, fikcionalizacija svakodnevice, potpuno razotkrivanje stvarnosti i odlaženje do samoga kraja unatoč svemu, ono je najfascinantnije kod ovog autora.
Pisanje romana ponekad je poput formule, glavnog lika pisac može iskonstruirati kao lutka od žice, dati njegovim replikama ritma, lažne životnosti. I lik funkcionira u koricama, ali kao takav (plastičan) nezamisliv je u stvarnosti. Knausgaard svojim pisanjem ruši sve to, uništava tu plastičnost i zamjenjuje je istinitošću. Za njega je to krucijalna stvar: ili otići tamo, do kraja, ili ne ići nikako, ne stvarati nikakvu književnost, jer se nijedna ne doima pravom, autentičnom.
“Moja borba” je poput projekta luđaka, tjeskobnog muškarca koji se bori s protokom vremena, koji ga želi zaustaviti. Stoga je u ovim knjigama sve što je u njih iz života jednog čovjeka, u jednom razdoblju, moglo stati. Da se sjećao više, knjige bi bile opsežnije. Autor njima demonstrira kako je apsolutno sve podložno mijeni. Autor koji piše i autor koji se za deset godina osvrće na napisano nisu iste osobe. Što znači da je “Moja borba” mogao biti cjeloživotni projekt, no to pak ne bi imalo nikakvog smisla.
POGLEDAJTE VIDEO SERIJAL 'ZENZACIJA' S IVANOM ŠARIĆEM:
Pokretanje videa...