Autor nam predočuje diskretnu sliku globalizma. Višeslojnost Kočanova romana dopušta čitatelju nezainteresiranu za povijesno političku razinu užitak u pripovijedanju
'ČOEK ZLATNIJE RUKA'
Kočan: To je vrijeme i prostor nemira te popucalih šavova...
Jezik je usud. Jezik je poruka, jer jezik je medij, da parafraziramo Marshalla McLuhana. Što bi, recimo, bio Držićev “Skup” bez one specifične arome raguzinskog lokalnoga govora kao čuvara jednog specifičnog i prepoznatljiva mentaliteta - vjerojatno tek suha preradba Plauta. Prevedemo li Krležin kajkavski stih “nigdar ni bilo da ni nekak bilo” na standardni hrvatski, ova popudbina kolektivnog fatuma kao jedinog istinskog temelja identiteta postat će dosadna i prazna floskula.
Novim romanom u bogatu pjesničkom, publicističkom, proznom, antologičarskom, scenarističkom i redateljskom opusu Stijepo Mijović Kočan čini korak dalje, ne odmičući se ipak od vlastitih polazišta. Čvrsto ukotvljen u duboko i iskreno povjerenje u riječ ne tek kao u majku čina, nego i u njezinu bezgraničnu svjetotvornu snagu, pisac nam, izjednačivši jezik i sudbinu, vješto mijenjajući očišta, a to u njegovu postupku konkretno znači varirati razne osobne izričaje, pripovijeda razvedenu sagu o bogatu životu jednoga, naizgled, gotovo obična čovjeka.
Marangun, drvodjelac Mijo Mali, Konavljanin koji se zaljubio u drvo od trenutka kad je u bokeljskoj radionici prvi put osjetio njemu opojan miris stolarske meštrije, putuje krajobrazom rubnim u dvostrukom smislu. To je svijet sveden na periferiju jednoga etnikuma i istodobno susretište svjetova, kultura, mentaliteta... To je vrijeme i prostor nemira, popucalih šavova povijesti i neočekivanih zaokreta. Jedina izvjesnost u toj nestabilnosti duga trajanja krije se iza životopisnog prvog plana. Gotovo neopazice, ali zato ništa manje bitno, iza dogodovština Mija, Jaka, Ide, Vjenceslava, Ade i brojnih drugih likova-pripovjedača ocrtava se drama jednog uzmicanja, jedne sustalosti, u konačnici rekonfiguriranja povijesnog i geopolitičkog identiteta. Konavoski pejsaž, pitomo ozračje Boke i srednjoeuropski životni stil gubitnici su u srazu s nadirućim brđanskim mentalitetom koji ne poznaje ni dijalog ni pomirenje, a Drugoga je u stanju prihvatiti samo u mjeri u kojoj ga asimilira i poništava.
Nasuprot sentimentalnoj bajci o aktualnoj multikulturalnosti, predočuje nam Kočan diskretnu sliku istinskog multikulturalizma i multietnicizma uzmaknulih s iščeznućem srednjoeuropskog i hrvatskog lica Boke. Svidjelo se to nekome ili ne, dekroatizacija jednoga prostora ne može se poistovjetiti s fantomskim izmišljajem globalizma tamo gdje je raznolikost srednjoeuropskog, latinaškog, hrvatskog duha istisnuta primitivnom istošću kao jedinim osjećanjem života. Uostalom, ne tako nova, ali ništa manje snažna svojatanja hrvatskoga nasljeđa te izmišljanje etničkih pripadnosti samo potvrđuju nemoć da se vlastiti identitet potvrdi bez krađe i sile, bilo intelektualne, bilo fizičke.
Višeslojnost Kočanova romana dopušta čitatelju nezainteresiranu za povijesno političku razinu užitak u pripovijedanju, a izvornost srodnih, ali i raznorodnih idioma uvjerljivo oživljava svijet kojega već poodavno nema. Ova proza donekle nastavlja pripovjednu liniju kakvu su u hrvatskoj književnosti zacrtali Šimunović, razrađivali Budak i Božić, a maestralnim opusom zaokružio Aralica. To je pripovijedanje čija ruralna narativna perspektiva svjedoči grčevitu borbu za opstanak, ali jezikom doziranim i kazivanjem zainteresiranim za niz mozaika koji tvore konačnu sliku. Manje uspješan od nekih ranijih autorovih uradaka, ovaj romaneskni projekt još je neizmjerno kvalitetniji od prosjeka hrvatske pripovijedalačke kaljuže.
POGLEDAJTE NOVI SERIJAL SA DEANOM KOTIGOM:
Pokretanje videa...
13:10
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
