Janet je u Hrvatsku došla za vrijeme Jugoslavije, upoznala je Tomislava iz Vukovara, a sada volonterski imaju dućan u kojem je sve za pet kuna ili za ništa ako netko nema. U njihov dućan došeta 'Armani', ali i stvari za koje nikad ne doznaju čemu služe...
Bili su zatvoreni skoro dva mjeseca, a onda su Janet i Tomislav u poštanskom sandučiću svog dućana našli pismo. U njemu je bila presavinuta novčanica od 200 eura i poruka: “Kod vas smo uvijek mogli kupiti sve što nam je trebalo kroz vrijeme (a tek što nam nije...). Tako da želimo zahvaliti i podržati ove dane kad ste bili zatvoreni”.
- Pogledajte ovo – pružio nam je Tomislav plavu ceduljicu iz spomenutog pisma i šutke pustio da pročitamo poruku. Stavio je ruku na srce i samo kimnuo glavom. Nije morao govoriti, na njegovu lice se vidjelo da ga je poruka na ceduljici duboko dodirnula, onako u dušu kad čovjek ne može govoriti.
- Znate, nije ovo običan dućan, tu se donose sudbine. Ljudi ponekad donesu kolače i s nama proslave rođenje svog unuka, ponekad sa svojih polica biramo odijela za sprovod – govori nam Tomislav Tuškan (60), rodom Vukovarac koji živi u Zagrebu i već sedam godina u naselju Vrbani ima socijalni dućan Qanah. U njemu je sve po pet kuna ili “džaba” - tko nema, od njih jednostavno odnese. Tko želi, može ostaviti više. Tomislava smo prvog upoznali, ali odmah se izmaknuo i s velikom nježnosti pitao:
- Mogu li pozvati suprugu, ona je zaslužna za ovaj svijet.
I da, u jedva desetak kvadrata prostora natiskao se svijet u kojem iz minute u minutu netko ulazi i izlazi, kao na putničkom terminalu, ali tko uđe, s vrata pozdravlja imenom Janet i Tomislava, a oni iza leđa drže desetak šalica spremnih da se utoči kava. A evo kako je sve počelo:
- Bilo je to 2010. kada smo doma krečili. Četvero je djece, puno je stvari i sve smo izbacili na dvorište. Suđe iz ormara, čudesa koja nismo ni koristili. I baš u to vrijeme gledali smo seriju iz Amerike gdje bi ljudi s natrpanim kućama organizirali dvorišnu prodaju stvari, a onda bi s novcem preuredili kući. Odlučila sam se da i mi napravimo isto - govori Janet (62), inače rodom Engleskinja.
Doselila se u Zagreb još za vrijeme Jugoslavije. Kaže da je odmah osjetila kao da je “kod kuće”, a dvorišne rasprodaje u njenoj rodnoj Engleskoj bile su nešto normalno. Odlučila je to napraviti i u Zagrebu pa je pozvala prijatelje, a mahom su se odazvali Amerikanci (kojima je to također nešto sasvim prirodno) te Britanci. Prodali su drangulija u svom dvorištu za oko 2500 kuna. Bilo je to baš u vrijeme poplava u Sisku, pa su dio novca odmah dali kao pomoć.
- Za pola godine napravili smo isto pa smo još više zaradili. A onda sam osjetila potrebu da nađemo svoj kutak gdje bi primali tuđe 'viškove' i prosljeđivali ih onima koji nemaju. Nisam htjela da Tomislav osjeća da ga prisiljavam na to, htjela sam da osjeti istu želju kao i ja, da pomognemo – govori Janet.
Dok smo se družili u njihovu dućanu, vidjelo se da Tomislava danas ne treba tjerati da radi, svaki put kad netko proviri kroz vrata, on raširi osmjeh i kao da se u njemu napune baterije.
- Zapravo, mi ne prodajemo stvari, nego primamo donacije za robu koju netko uzme. Obično je to pet kuna, nekad netko ima samo lipe u džepu pa ih dade, dok nas drugi počaste s kojom deseticom jer osjećaju da uzimaju vrjedniju stvar – govori Janet.
Kaže, mnogo je siromašnih koji ne žele uzeti ništa besplatno, makar daju simbolično koju kunu jer žele osjećati da ostavljaju nešto što će kasnije pomoći drugome, kao da im daje to osjećaj korisnosti.
A sedam godina bilo je puno priča u njihovu dućanu, često vrlo teških. Jedna se dogodila odmah nakon što su otvorili nakon lockdowna u koroni.
- Imamo kvartovskog prijatelja koji nam uvijek dolazi. Brinuo je za nepokretnu ženu i uzimao kod nas za nju stvari. Stigao je jedan dan oko 13 sati i izgubljeno gledao po dućanu. Pitao sam - jesi dobro? A on je smušeno odgovorio – više neću dolaziti kupovati stvari za ženu.... Pitao sam zašto. Odgovorio je da je umrla i da nije siguran što treba napraviti. Pošao sam s njim u stan, a on je legao kraj supruge i primio je za ruku. 'Mislim da je još topla, možda će se probuditi', rekao je. Mahnuo sam glavom da nije i pozvao policiju. Znate, on je taj dan sjedio uz suprugu od šest ujutro i mislio da će se probuditi. A, onda je došao nama – govori Tomislav.
U svom dućanu poslije su za njega odabrali odijelo i kravatu za sprovod, obukli ga da dostojno isprati suprugu. Janet i Tomislav bili su na sprovodu na kojem je bila šaka ljudi.
- Shvatila sam tada da smo mi njegova jedina obitelj. Da on nema nikoga i mi smo mu sve što ima – govori sjetno Janet.
Ali uz tužne priče ima i veseli, ili ih Janet i Tomislav tako okrenu. Kod njih se doslovno oblači od glave do pete, mnogi beskućnici, najsiromašniji, a neki se na njihov dućan oslanjaju kao na živo zlato.
- Prvi dan kad smo otvorili nakon zatvaranja zbog korone, uletio nam je stari znanac koji se kod nas oblači. Viknuo je – “Tomice, trebam gaće” - smije se naš sugovornik i pokazuje poseban kutak sa strane u kojem je donje rublje.
Iako imaju najviše ženske robe (nekako je prirodno da mi žene uvijek kupimo krpicu više koju ne trebamo), u njihovu dućanu zapravo više odlazi muške odjeće, a neki uzmu komad i 'deru ga' dok ne postane proziran pa ga samo bace u koš. Ali kod njih obitelji oblače i djecu, dolaze čak trudnice pred porod jer nemaju baš ništa za dijete koje stiže, a ima tu i knjiga, naslova od Miljenka Smoje do Don Quijotea (doznajemo da ih ta knjiga jako često dolazi).
- Jednom smo dobili novi komplet kuharica Jamie Olivera, skupe su to knjige. Stavila sam ih u izlog. Naišao je stari znanac koji uvijek nešto "pospremi" i odnese potajno, znamo to oduvijek, iako je smiješno da krade jer tko nema, kod nas ne mora platiti. I tako je uz našeg znanca otišla i kuharica – govori Janet.
A onda je Tomislav idući put njihova znanca upozorio da imaju neriješena posla. i dok ne vrati knjigu, da ne dolazi.
- Nije ga bilo pola godine, a onda se pojavio. Ponovio sam mu da imamo neriješenih stvari i da ne dolazi. Otišao je šutke i vratio se kasnije s kuharicom. Rekao je: 'Znaš, onaj dan, ja sam htio kupiti kuharicu, ali bila je neka gužva...i vamo-tamo... ja sam samo izašao. a da nisam ništa ostavio' – prepričava Tomica ispriku njihova znanca. Isprika je prihvaćena, sad je opet sve po starom.
Taj dućan više djeluje kao kakav sobičak u kojem ima od šalica, kockica za djecu, reketa za badminton, muških cipela (nekih i nenošenih), ima tu i staklenih zdjela i čudesa za koja nikad ne doznaju čemu služe.
- Svake godine organiziramo tombolu za stvari koje ne znamo što su. Za mnoge nikad ne doznamo čemu služe ali ih podijelimo u tomboli – veseli su naši sugovornici. A što s novcem od donacija?
- Skupljamo i tim novcem pokupujemo bonove za nama najbliži dućan i podijelimo siromašnima – kaže Janet i vadi ispod pulta izlizanu bilježnicu. A u njoj natiskana imena i brojevi telefona. Idu redom pa zovu ljude s popisa da dođu po svoj bon. Svaki mjesec podijele i po 50 bonova. Pitali smo – ima li da je netko uzeo, a da nije trebao?
- O, daaaa – dugo razvlači Janet. Bilo je i takvih koji bi od njih uzeli odjeću pa prodavali na Hreliću.
- I nemam ja ništa protiv ako su to siromašni pa uzmu od nas i zarade za kruh. Ali nije bilo tako – kažu naši sugovornici.
I da se ne bi krivo shvatili, dok smo s njima razgovarali, kod njih su ulazili kvartovski susjedi, dobrostojeći, nisu socijala, ali poznaju ovaj kutak i rado svrate po koju sitnariju te se s vrata vide da su domaći, da vole mahnuti Tomislavu i Janet makar kratki pozdrav.
- Danas sam drugi put došla. Uzela sam prvi put set noževa i svašta nešto, sad sam došla po staklenu zdjelu. Odnesem to u Zagorje pa podijelim svojima (valjda rodbini) – govori nam gospođa koja je prije izašla nego što je ušla jer je točno znala na kojoj je polici ono što je trebala. U par trenutaka je uzela što treba, ostavila novce i mahnula na pozdrav.
Dolaze tu i bake s malim penzijama kupiti slikovnice za unuke, druge po spavaćicu i papuče jer idu u bolnicu, neki brinu o teško bolesnima pa trebaju posteljinu koju često mijenjaju.
A tu dolaze i stranci, izbjeglice iz hotela Porin. Dok čekaju rješenja za azil, kod Janet i Tomislava se oblače. Dolaze čitave obitelji koje imaju pravo od države na 100 kuna, a treba se i obući, obuti...
Afganistanci, Sirijci, Iranci dolaze i po posteljinu, šalice da imaju iz čega piti dok su u svojim sobama u Porinu. I ništa ne moraju platiti. To pravilo vrijedi za izbjeglice.
- Bila je tu jedna obitelj čija je majka trudna prelazila granicu iz Bosne i Hercegovine. Rodila je u šumi. Kasnije ih je našla policija i pomogla im. Došli su kod nas i obukli se – govori Janet.
A od onoga što skupe donacijama, ponekad pomognu i konkretnije.
Kupovali smo drva za ogrjev, ponekad ljudima platimo račune, nekima isključe i struju pa mi podmirimo, kupili smo jednima i perilicu rublja, dali novac za popravak auta... - nižu naši sugovornici.
Sami ništa ne zarađuju, volontiraju bez plaće. S dobivenim novcem uzmu tek toliko da pokriju najam od 700 kuna i režije. Janet je inače profesorica engleskog i njemačkog te prevodi, a Tomica radi u braniteljskoj udruzi dajući psihosocijalnu pomoć braniteljima oboljelima od PTSP-a.
Ovaj Vukovarac iza sebe ima tešku priču nestalog brata i majke koje su odveli iz Vukovarske bolnice. Nikad ih nisu našli, ali samo na trenutak se u Tomičinim očima vidi sjeta i duboka bol, već druge sekunde razvlači osmjeh jer netko već stoji na vratima i pozdravlja. A on ozdravlja s veseljem.
Znaju već mnogi da se kod njih mogu naći i Armani odijela, pokoja kožna jakna, čak bunda. Redovito je po košulje, odijela i kravate dolazi i stranac koji je nekad davno u Velikoj Britaniji imao, kaže Janet “baš veliki hit”. Život ga je nanio u Zagreb, svirao je naokolo i kao pravi umjetnik, trebao se obući za nastup. Pa je to radio kod njih.
Ovaj je glazbenik dobio i dijete.
- A onda je ostao bez para i izbacili su ga iz podstanarskog stana. Došao je k nama na par dana i spremao se nazvati curu da je zaprosi. Ona je bila brža i nazvala ga da s njim prekine. Gledali smo pred sobom život muškarca od ushićenja i žara da ženu zaprosi, do sloma kada ga je odbacila, a da nije ni znala da je on želi za suprugu – govori nam Janet koja uz Tomislava zna da je njihova Qanah, dućan u Rudeškoj ulici više od mjesta za uzet košulju za pet kuna, to je postaja za prijatelje.
Raspredajući tako o njihovu dućanu s velikom dušom Janet je probrala priču koja je njoj možda najposebnija, barem je takav dojam ostavljala. Njihova kći pomaže u novootvorenom istom takvom dućanu u Španskom te tamo radi subotom. Jednom je rekla majci Janet da je njen "dream job" (posao iz snova eng.) raditi baš u njihovu dućanu.
