Kolebljiva i neodlučna djeca: Ja bih, ali se jako, jako bojim!

Kad se roditelji nađu u situaciji  da njihovo dijete reagira drukčije od većine, često se to doživljava kao problem koji žele brzo riješiti. Teško je u takvim trenucima biti toliko trezven i reći samom sebi da vaš mališan samo reagira drukčije jer ima drukčiji sklop osobina, pogotovu ako su u njega i vas uprti upitni pogledi drugih roditelja. Tako je i sa situacijom kad se zbog kolebanja dijete izdvoji iz društva druge djece. 

Na primjer, prvi se dan škole sva djeca zatrče za razrednicom u razred, ali vaše ostane uz vas, ili na školskom se izletu sva se djeca sjure prema bazenu, ali ne i vaše, ono se iz nepoznata razloga ukopa na mjestu. Jednako je u zabavnom parku, kad sva djeca jurnu na zabavne vrtuljke i sprave, ono ostane po strani i najprije ozbiljno promatra ostale kako se zabavljaju. 

Situacije su to u kojima se roditelji odmah zapitaju što nije u redu i često pritom imaju poriv gurnuti svoje dijete među druge, misleći da će tako probiti nevidljivu granicu koja ga zaustavlja i sputava da se slobodno zabavlja. Ali to bi bio pogrešan potez.  Zašto neka djeca oklijevaju učiniti što i sva druga, čega se boje, boje li se uopće ili je riječ o nečemu posve drugom?  

Mnogi će na brzinu zaključiti da je riječ o nesigurnom ili preosjetljivom djetetu s premalo samopouzdanja, ali psiholozi koji rade s djecom ne misle tako. Maureen Dawn Healy poznata je stručnjakinja za dječji razvoj i autorica mnogo knjiga, među ostalim i naslova “Odgajanje sretna djeteta“. 

Godinama vodi terapijske razgovore s roditeljima koji imaju problema sa svojim potomcima. I ona smatra da tu pojavu uopće ne treba promatrati kao problematičnu i kao negativnu. 

“Oklijevanje prije neke radnje jednostavno znači da ste se našli u okolnostima u kojima se osjećate nesigurno, nelagodno i treba vam više informacija o toj situaciji da se osjećate dobro“, napominje ta terapeutkinja. Odbijanje djeteta da ode u razred, skoči u bazen ili da sjedne na neki od vrtoglavih vlakića u zabavnom parku vrlo je vjerojatno rezultat toga što će dijete u situacijama u kojima se dosad još nije našlo pokušati procijeniti jesu li sigurne za njega. 

I ne samo da je djeci, pogotovo manjoj,  ta situacija sama po sebi neugodna, roditelji je često učine još gorom kad jednostavno traže od njih da učine neke stvari, ne uzimajući u obzir da im je situacija nova ili nelagodna. 

Djeca se tada osjećaju jako loše i ranjivo. Da bi roditelji prestali tako reagirati, Healy poručuje da je u novim okolnostima oklijevanje zapravo i prirodno i zdravo. Iako nije pravilo, češće će oklijevati osjetljiva djeca jer osjećaju svijet dublje od većine ostalih, dakle uzimaju u obzir mnogo više podataka oko sebe da bi procijenila je li nešto sigurno i dobro za njih. 

Psihologinja, koja se u svojim knjigama posebno detaljno bavila osjetljivom djecom, napominje kako je razumijevanje činjenice da su djeca koja oklijevaju posve normalna jako važna i za njih i za roditelje. 

Reagirajući kako reagiraju ta se djeca uče orijentirati u svijetu koji se mnogima  - i velikima i malima - katkad čini preintenzivnim i zastrašujućim.  No roditeljima koji imaju takvog mališana Healy predlaže nekoliko postupaka kako bi se djecu opustilo pri sudaru s novim okolnostima. Savjetuje da se prisjetimo i svojih ranih iskustava u kojima smo se osjećali slično kao i naše dijete.

Često nas plaši nepoznato ili ono što ne razumijemo, a djeca moraju razumjeti i žele imati izbora. Nije im jasno zašto bi u nekom trenutku samo trebali pojuriti za drugom djecom, na primjer, a ne osjećaju potrebu da učine to i bilo im je dobro i do sada. I ostat će razmisliti i promotriti što se događa drugima. Dajte im onda što više informacija o onome što se događa i očekuje od njega, to će im pomoći da se opuste i prevladaju neugodu. 

Također, napominje Healy,  važno je da, što je više moguće, ohrabrujete dijete da se odvaži probati nove stvari, skijanje ili rolanje, na primjer, kako bi proširilo granice svoga svijeta i shvatilo da je i izvan njih prostor u kojem se mogu osjećati sigurno. 

I treće, ali ne i manje važno nego zapravo možda i najvažnije - slušajte ih. U slučajnom ili ciljanom razgovoru mogu vam otkriti svoje strahove pa ćete im moći objasniti zašto su oni bez osnove. 

Ako se dijete, na primjer, uporno boji ići u kino, iako se sva djeca vesele odlasku na film, nemojte ga gurati u grupu, nadajući se da će nelagoda sama po sebi nestati. Razgovarajte i pitajte ga kako se osjeća. Ako vam kaže da ga plaši mrak i glasni zvukovi objasnite mu da je to zato da bi više uživali u filmu, i nemojte inzistirati na kinu dok ne osjetite da se kod djeteta promijenio odnos prema tome, pa pokušajte ponovno.  

Važno je ne zanemariti djetetovo kolebanje prije nekog djelovanja jer vam ono poručuje da se dijete zapravo želi upustiti u to djelovanje, ali mu treba još pojašnjenja ili vaše pomoći i podrške, pogotovu ako odgajate osjetljivo dijete. 

Preuzeto iz tjednika SuperMile - svake srijede besplatno ekskluzivno uz 24sata!