Ksenija Pajić: Sebi nisam tako važna, kćer je u prvom planu

Upoznali smo je kao damu za kojom mladi oficir gubi glavu u filmu “Oficir s ružom“, zavoljeli kao majku obitelji u seriji “Vila Maria“ i kao sposobnu novinarku u “Ljubavi u zaleđu“ te kao vrsnu liječnicu u “Sve će biti dobro“. Danas je možemo gledati kao bankovnu službenicu u novoj predstavi matičnog joj kazališta Gavella “U ime novca“. Sve su to mnoga lica jedne dame našeg glumišta Ksenije Pajić (51) koja i sama napominje da je dosad igrala različite žene, najčešće liječnice, a, recimo, pravnica nije nikad bila, iako je nekoć zamišljala da će baš to postati.

- Nisam oduvijek znala da ću biti glumica. Glumila sam tijekom srednje škole u dramskim grupama i spremali smo neke predstave. Ali gluma kao gluma mi je došla tek negdje potkraj srednje škole. Do tada sam mislila da ću biti pravnica. Dobro sam pamtila pa sam mislila da će mi to pomoći da zapamtim sve one zakone. A i danas mi pamćenje dobro dođe - smije se Ksenija, koja se, unatoč tome što je zakoračila u pedesete, čini mladom i spremnom za nove izazove. 

Jednako zvuči kad s veseljem govori o novim filmovima koje je snimila, jedan sa Zrinkom Ogrestom drugi s Lukasom Nolom, i koje će uskoro promovirati, među ostalim i na pulskoj pozornici, ne tako daleko od rodnog joj grada Rijeke.

- Jako sam zadovoljna što sam dobila te uloge jer je rad na filmu doista specifičan glumački posao i baš mu se veselim, to više što se glumicama mojih godina ne posreći često dobra uloga. Na filmu se u svakom kadru mora koncentrirati glumačka energija i dati sve od sebe, za razliku od kazališnog rada koji je sporiji i dugotrajniji. Predstava se gradi polako, a film je kao eksplozija trenutka... - govori Ksenija i dodaje da je razmišljajući o tome s čime bi usporedila razliku između kazališta i filma došla do zanimljive usporedbe.     

- Kao mlada sam trenirala gimnastiku. Jako sam voljela preskok i vježbanje na tlu. Gredu i ruče nekako nisam baš zavoljela, draže mi je bilo osjetiti zemlju pod nogama. E, vidite, film je kao preskok, pripremate se dugo za njega, ali ono što ga čini dobrim je izvedba u jednom trenutku. Kazalište je pak sličnije vježbama na tlu, predstava se gradi pomalo, vježbu po vježbu. I posebno uživam baš u samom procesu pripremanja predstave, radu s kolegama, redateljem, raspravama i razmišljanju kako se što može napraviti i izvesti... Kad je jednom predstava gotova i definirana te prođe premijera, dio se čari izgubi...  - govori nam Ksenija.   

A tamo gdje prestaje gluma počinje u život u kojem se uvijek nađe prostora za neko malo zadovoljstvo, iako Ksenija ističe da ne ugađa sebi i da je tako dobro, te da joj mama često kaže da se nikad ne odmara.

- Imam vrlo malo prohtjeva: rijetko se šminkam, imam zahvalnu kožu koja ne iziskuje neke pretjerane tretmane; idem na frizuru jednom na mjesec, katkad na pilates kod Asje Petersen; poneka masaža, što mi je više potreba nego luksuz, i to je to. Nisam ja sebi tako važna. U središtu je nekako uvijek Vita. Sav višak zarađena novca trošim na njezino školovanje. Obožava glazbu, odlična je studentica treće godine Muzičke akademije u Zagrebu, sprema se na studentsku razmjenu u Austriju i stalno svira. Zato i ne idemo k mojim roditeljima u Rijeku na više od dan-dva, jer Vita tamo nema klavir. Ali zato moji češće dolaze k nama u Zagreb. 

Ksenija ističe kao je ponosna na Vitu koja je odlučila slijediti stope svog oca glazbenika Emila Vukova, od kojeg se Ksenija davno rastala, ali glumica ističe da je Vita jednako mogla odlučiti i slijediti njezin, glumački put, jer ima dara i za to. Kaže da joj je oduvijek bio najvažniji odnos s Vitom, ali da nikad nije morala donositi teške odluke i odricati se uloga kako bi bila uz kćer. 

- Kad je bila mala pomagali su nam djedovi, bake i moja sestra. Tako sam znala da je, dok ja radim, Vita u dobrim rukama, na sigurnom i zbrinuta. Smatrala sam, a tako mislim i danas, ako je majka zadovoljna i radi ono što voli, tada će i dijete biti sretnije, a naš odnos bolji. 

U životu sam puno radila i mislim da je Vita tako mogla dosta naučiti od mene o tome kako treba biti predan onome što radiš i voljeti svoj posao da bi uspjela.

Tako je i ona predana glazbi do toga da je i ne zanimanju izlasci s vršnjacima pa ni, recimo, šoping s mamom.

- Najgore je kad baš treba nešto. Tada ja nađem ono što joj treba i moram je nagovarati da samo odemo u dućan probati i odabrati, ali ni to nije lako. Uvijek je s njom to teško i na brzinu. Ni ja nisam baš neki potrošač: odjeću kupim kad vidim nešto što mi se svidi i ne volim mnogo potrošiti na nju jer me to inače muči. Ni torbe mi nisu neko veliko iskušenje, dapače sada najviše nosim ruksak jer me muče leđa. Malo je veći problem s cipelama koje stvarno volim i kupovati i nositi. One su mi najdraži odjevni predmet - smije se Ksenija i dodaje kako joj je jedno od najvećih svakodnevnih zadovoljstava kuhanje.

- Obožavam kuhati, to me baš opušta. Otkrila sam da je kuhanje katkad slično glumi, kreativno je. Imam u kući pravu kolekciju kuharica, ali su se tri izdvojile kao najkorisnije. To su kuharice Ane Ugarković, Veljka Barbierija i Igora Mandića. Zapravo, obožavam već i samu nabavu namirnica, šetnju tržnicom, na koju odlazim barem dva puta na tjedan. Upijam tada tu vrevu, mirise i boje. Boje posebno. Predivne su pogotovo sada u proljeće, i zimi je lijepo na neki drugi način. Gledam čega sve ima, razgovaram sa ženama koje prodaju i često mi baš one predlože što da uzmem, a ja ih poslušam pa probam. Kad imam malo više vremena, isprobavam nešto novo, a tijekom tjedna većinom su to neka brže gotova jela. I Vita i ja uživamo u povrću, a u mesu i ribi smo umjerene. Volim i pripremati stare pomalo zaboravljene namirnice kao što su buča, od koje se radi izvrsna juha, ili koprive koje također spremim kao varivo...  - kaže Ksenija i dodaje da se ne ustručava ni pitati žene koje prodaju neku namirnicu na tržnici kako nešto može pripremiti. Vitka glumica ističe da rado jede i peče kolače, ali da to ipak rjeđe radi, jer se ne pojedu:

 - Vita pojede kolač, dva i ja ne mogu više pa mi je žao da ostane.

 No osim zajedničkih obroka i razgovora, majka i kći odlaze u šetnje, u kazalište i katkad čitaju iste knjige...

- Dosta čitam. Katkad nešto što pročitam preporučim i Viti jer mislim da bi joj se svidjelo. Ne zanimaju me književni hitovi, češće posegnem za klasicima. Evo sad sam uzela ‘Čovjeka bez osobina’ Roberta Musila, nedavno sam ponovno čitala Kafku, a prije toga mi se svidio Amos Oz pa sam pročitala nekoliko njegovih knjiga... - govori Ksenija i dokazuje kako se i između pojedinih projekata može dobro ispuniti vrijeme. 

Iako je posve zadovoljna u matičnom kazalištu Gavelli priželjkuje poneku komičnu ulogu, u kakvima je nismo dosad baš često vidjeli. Glumica napominje da joj je i Vita napomenula da bi trebala glumiti u komedijama, jer, kaže, voli kad se replike brzo izmjenjuju te  kada treba brzo i iskričavo odreagirati. 

Vita je nastavila očevim i djedovim stopama 

Ksenija je svoju jedinicu Vitu Vukov dobila u braku s glazbenikom Emilom Vukovom, sinom pjevača Vice Vukova. Vita studira na Muzičkoj akademiji i svira klavir.  

Obitelj upozorava da uspori tempo 

Iako je zakoračila u pedesete, Ksenija se ne obazire na godine i dalje radi punom parom. ‘Majka me upozorava da bih morala usporiti, ali ne znam kako’, kaže. 

U ovim teškim vremenima imam vrlo malo prohtjeva

Sav višak zarađena novca trošim na kćerino školovanje, na sebe vrlo malo. Vesele me uspjesi mog djeteta, ništa materijalno. U životu sam puno radila i mislim da je Vita tako dosta mogla naučiti od mene kako treba biti predan onome što radiš, kaže Ksenija. 

S kćeri nikad ne idem u kupnju

Ksenija kaže da nije mama tipične tinejdžerice. Vitu najviše zanima glazba, nije zainteresirana za izlaske s vršnjacima, pa ni za šoping s mamom. Trebam je nagovarati da odemo u kupnju kad joj nešto zaista treba...

Preuzeto iz tjednika SuperMile - svake srijede besplatno ekskluzivno uz 24sata!