Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Imate priču? Zovite i šaljite! 099/224-2424 za WhatsApp, Viber, MMS, SMS email: reporter@24sata.hr telefon za čitatelje: 01/24-24-242
0 komentara

Ljubavna pisma Dubrovniku gdje demoni plešu sa svecima...

Priče Antuna Paveškovića prožete su elementima magijskog realizma, opsjednute mitskim bićima i demonima, protkane nadnaravnim situacijama...

Foto: internet
0 komentara

Povijesni je bunar dubok, a čak i ono malo što iz njega uspijemo zagrabiti je nevjerodostojno, blijed sloj godinama taložene masti pod čijom je neprozirnom opnom skrivena istina. Tako promatrana, i povijest je samo scena, skup kulisa, ispripovijedanih i isprepletenih priča. Vođeni ovim zanimljivim promišljanjem povijesti kojim Antun Pavešković (1957.) otvara priču “Harambaša i gospari”, prvu u svojem trećem proznom ostvarenju, zbirki “Prispodobe”, nedavno objavljenoj u nakladi Jesenskog i Turka, možemo zaključiti kako je povijest, zapravo, taj neiscrpni bunar priča. Istinitih ili izmišljenih, manje je bitno. Uostalom, promišlja autor razrađujući dalje svoju tezu, što više povijesti, to više laži. A ima li grada u Hrvatskoj poviješću bogatijeg od Paveškovićeva rodnog Dubrovnika? Preplavljenijeg kulisama, natopljenijeg interesima?

Taj grad, nekoć Grad, najbolje zna da povijest ne mora biti stvarna jer je, svojoj bogatoj povijesti unatoč, u posljednje vrijeme mnogo puta poslužio kao pozornica nekih drugih, posve mu nepoznatih priča. Njegov je identitet, čini se, nestao. Da parafraziramo naslov prve Paveškovićeve priče, s harambašama, ali bez gospara. Stoga autor gradu ispražnjenom od vlastitog identiteta isti svojim pričama vraća. Vješto ocrtava povijesnu kulisu za svaku od svojih priča za što, naravno, s obzirom na sve dubrovačke ljepote, i ne treba biti prevelik majstor. Dubrovnik, na početku, vraća u neka davnija, sretnija vremena, u doba kad je Dubrovnik pripadao Dubrovčanima, a pojava stranaca unosila nemir. Za takvim Gradom, iz mnogih se autorovih tekstova daje iščitati, i sam žali pa ne čudi što ga je upravo takvim postavio na početku svoje literarne odiseje.

Prispodobe su, prema skraćenoj definiciji Hrvatske enciklopedije, pripovijesti u kojima slike iz svakodnevice sadrže podtekst s dubljim porukama. U tom bi se svjetlu i prva od “Prispodobama” okupljenih priča mogla podvući pod “Aktualnosti”, kao kritika moderne, neoliberalnim kapitalizmom opijene vlasti koja neće, kao ona iz priče, strancima platiti da napuste Grad. Upravo suprotno, platit će im da dođu i ostanu. No 14 priča koje slijede nakon prve ponešto su drugačije. Izrazito su metaforične, prožete elementima magijskog realizma, opsjednute mitskim bićima i demonima, protkane nadnaravnim situacijama: “Nesanicom” prolaze Tragači istine, a pogled svetog Vlaha, nezadovoljan onim što vidi, naglo otvrdnjava, usmjeren u daljinu, slijep za gosparske potrebe, “O pitanjima, besanici i odgovorima” čitatelj saznaje kroz lik demona s ramena, “Staričica koja je živjela da hrani mačke” starija je od vremena samog, a njezina je ljubav iz mladosti, poput Doriana Graya, samo bez slike, ostala mlada, kao u njezinu sjećanju.

Te priče, gotovo fantazmagorične, na međi fikcije i stvarnosti, plešu valcer života i smrti, u njima najdublji ljudski strahovi izlaze na površinu, jer tim se strahovima hrani Paveškovićeva proza obavijena aurom renesansi svojstvenih moralističkih spisa. Za razliku od Marulićevih “Pouka za dobar život”, Paveškovićeve nisu nadahnute svetačkim životom. Dapače, u jednoj od njih autor čak i polemizira s čistoćom svetačke dobrote pitajući se kako svetac, ne klija li u njemu barem trunka zla, može sa sigurnošću reći što je dobro. Ova se “prispodobnost” hrani ljudskim grijesima, propitujući sedam smrtnih, opisuje jezovitost zatvorenosti i prolaska kroz zgradu sa sedam katova, od kojih je posljednji smrt. A spasa nema.

Što su, dakle, “Prispodobe”? Povijesni roman nisu. Niti fantasy, unatoč elementima žanra. One su stilistički vrlo vješto izrađeno djelo čiji autor i sam u njihovu strukturu ponire i istoj se prepušta, oslobađajući se početnoga grča koji prvi zapis čini više izvještajem nego pričom. One su zbirka koja se dugo varila u svojem autoru jer su neke njezine priče u književnim časopisima objavljivane i prije desetak godina. One su konceptualna cjelina čiji se dijelovi daju čitati kao mali romani. Kao ljubavna posveta Gradu pomiješana s pismima mržnje, kao opomena Dubrovčanima. I ne samo njima. 

POGLEDAJTE VIDEO SERIJAL 'ZENZACIJA' S IVANOM ŠARIĆEM:

Tema: Bestbook

Možda vas zanima i ovo:
Message