Lobotomiju su izvodili na maloj djeci, trudnicama, vojnicima...

Lobotomija je nekad bila ozbiljna metoda za rješavanje nečijih mentalnih problema. Danas smo svjesni koliko je to bilo glupo i okrutno prema pacijentima. Tisuće ljudi su podvrgnute ovoj groznoj metodi, primjerice, zbog depresije, šizofrenije, kompulzivnih poremećaja, glavobolja i ostalog, a čak su vjerovali da "liječi" homoseksualnost.

To je bila metoda otvaranja, tj. bušenja lubanje čeprkanje po mozgu dvjema iglama dugima oko deset centimetara. Cilj je bio prekinuti veze odgovorne za ponašanje pacijenta, odnosno veze prednjeg čeonog režnja s talamusom i hipotalamusom. Prva lobotomija napravljena je 1936. godine u SAD-u, a do 1970. zabranjena je u većini zemalja. Neki ljudi koji su bili podvrgnuti tom zahvati još uvijek su živi i imaju ozbiljne posljedice tih zahvata.

Dobio je Nobelovu nagradu za lobotomiju

Najbizarnije u cijeloj priči je to da je portugalski neurolog Antonio Egas Moniz za tu "genijalnu metodu "dobio Nobelovu nagradu za medicinu 1949. godine. Rođaci nekih od žrtava lobotomije tražili su od komisije za dodjelu Nobela da ukinu tu nagradu obzirom na nevjerojatnu količinu štete koju je postupak učinio pacijentima. Komisija je to odbila napraviti.

Liječnici koji su izvodili lobotomiju nisu znali koje posljedice će to ostaviti na pacijenta niti su tijekom zahvata vidjeli što rade u mozgu. Nuspojava je uglavnom bila trajno oštećenje mozga. Ljude su tako pretvarali "u biljke", postajali su pasivni, neinteligentni i bilo ih je lako kontrolirati. 

Neki izvori kažu da je lobotomiju napravio na više djece mlađe od pet godina za koju se sumnjalo da boluju od šizofrenije. Međutim, važno je napomenuti da je šizofrenija obično ne pojavi kod tako male djece i da je neodgovorno davati takvu dijagnozu u toj dobi, piše Listverse.

Lobotomiju su napravili trudnici i maloj djeci

U jednom slučaju, lobotomiju su napravili trudnici jer je imala glavobolje. Nakon zahvata ta žena više nikad nije bila ista, postala je kao dijete - nije se mogla sama hraniti niti brinuti o sebi u bilo kojem aspektu života. Godinama su je učili najjednostavnijim radnjama.  

U drugom slučaju, zahvat su napravili na dječaku po imenu Howard Dully na zahtjev maćehe koja ga nije željela pa je rekla da je vrlo naporno i problematično dijete. Promijenili su mu osobnost i kasnije je cijeli život osjećao kao da je dio njega nestao. Zahvat je preporučio neurolog Walter Freeman koji je Monizu pomagao u razvoju lobotomije.

Freeman je bio opsjednut ovim zahvatom, a znao ga je na pacijentu obaviti za deset minuta. Jednom je tako obradio čak 25 pacijenata u jednom danu. Najprije je elektrošokovima onesvijestio pacijenta. 

Vojnici su na silu morali na zahvat

Nakon Drugog svjetskog rata, velik broj vojnika vraćao se u SAD s traumatskim iskustvima, depresijom i PTSP-om. Umjesto da im pruže kvalitetnu rehabilitaciju, oko 2000 vojnika podvrgli su lobotomiji, uglavnom protiv njihove volje. Nekima su to napravili jer su pokazivali znakove homoseksualnosti.