Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
0 komentara

'Ma kakav Hemingway! U ovoj su knjizi moji srce i duša...'

Tek nekoliko sati nakon najave u ožujku, knjiga radijskog superstara ‘Howard Stern Comes Again’ upala je na prvo mjesto Amazonove top liste, i to samo na temelju prednarudžbi

Foto: internet
0 komentara

Zvali su ga Kraljem svih medija, prije svega zato što se osobno tako prozvao i dobro pobrinuo da se zalijepi. Ponavljanje je majka znanja - i ispiranja mozga. “King of All Media” je titula koju danas kvače Joe Roganu, zbog njegove dominacije digitalnim platformama u kategorijama podcasta, talk showa i komedije, ali u doba kad je Stern bio najveća medijska pojavnost u Americi, internet nije postojao.

Howard Stern, kralj svih “shock jockova” i radijski revolucionar, imao je mikrofon i rush hour kao bazu svojega uspjeha. Na vrhuncu, “The Howard Stern Show” slušalo je nevjerojatnih 20 milijuna ljudi dnevno, a tad je bio na tek nekoliko desetaka radijskih tržišta u SAD-u. “Svi mediji” bili su: njegov radijski show, isti taj radijski show emitiran na televiziji, igrani film i dvije knjige, dva velika ukoričena fenomena poznata ne samo po rekordnim nakladama, nego i cjelodnevnim potpisivanjima, poput onog u New Yorku 1993., kad su deseci tisuća fanova u navali na autogram zamalo izazvali ulične nerede.

Novi knjiški fenomen dolazi 14. svibnja. Fenomen je već sad jer je tek nekoliko sati nakon najave u ožujku ”Howard Stern Comes Again” upao ravno na prvo mjesto Amazonove top liste bestselera, i to samo na temelju prednarudžbi. To je njegova treća knjiga i prva nakon 24 godine - toliko je prošlo od “Miss America” (koju je, u skladu s naslovnicom, autor promovirao odjeven u ženu), objavljene dvije godine nakon “Private Parts” (1993.), podloge za istoimeni film.

Foto: internet

Da mu je izdavač dopustio, “Miss America” bi se zvala “Mein Kampf”, ali nisu shvatili foru. “Howard Stern Comes Again” fokusira se na život i rad u eri necenzuriranog satelitskog radija, tzv. “razdoblja Siriusa”. Satelitski radio Sirius udomio je Howarda 2006. godine, nakon što je postalo nepodnošljivo plaćati kazne vladinim cenzorima zbog šala na FM radiju - od 1990. do 2004. godine radijske postaje koje su prenosile Sternov show morale su federalnoj komisiji ispljunuti oko 2,5 milijuna dolara - a Howard im je, povukavši milijune fanova spremnih plaćati pretplatu, praktički izgradio biznis.

Dobio je ne samo slobodu da govori što i kako želi, nego i financijski poticaj vrijedan 500 milijuna dolara za ugovor u trajanju od pet godina. On je produljivan nekoliko puta i još traje, a procjenjuje se da je do danas samo od Siriusa izvukao oko milijardu dolara. Kao self-made milijarder, čovjek koji je uvijek igrao svoju igru i po pravilima alternative pokorio mainstream, Howard Stern, danas 65-godišnjak, u službenom priopćenju za novu knjigu ostaje dosljedan svojem “šarmu” pa kaže: “Jebeš Hemingwaya! U ovoj su knjizi moji srce i duša te ne mogu biti više ponosan na nju”.

Howard Stern ne samo da ima golemu publiku koja mu vjeruje na riječ - najveću publiku koju je jedna osoba s tako radikalnim smislom za humor ikad imala - nego je i utjecaj njegovih ideja bio toliko sveobuhvatan i golem da je pitanje kako bi izgledala suvremena zapadnjačka komedija i gdje bi bile povučene granice američke medijske slobode da nije bilo Howarda, svih njegovih ideja i svih njegovih borbi od početka 1980-ih pa naovamo.

Netko je jednom u šali rekao da je Howard Stern izumio izum. Howard se toliko hvalio podužom listom svega što je lansirano u njegovu laboratoriju suludih ideja da je ponekad teško razaznati što od toga misli ozbiljno, a što su deluzija i čisti show, svjesno pretjerivanje s ciljem izazivanja reakcije. Istina jest da je u povijesti popularne kulture i industrije zabave ponekad nemoguće znati tko je kokoš, a tko jaje, kamoli na koji su dio timelinea zasjeli, jer ponekad se stvari organski razvijaju iz nekoliko potpuno odvojenih izvora.

Foto: internet

Ideje bljesnu istodobno na drugim krajevima svijeta, u osobama koje nemaju nikakav kontakt, a katkad netko posije sjeme na čijem se genetskome modificiranju drugi obogate, dok inovatori kljucaju ono što su posadili - ostatke sjemena. Ako Stern već i nije bio “prvi ikad” - u mnogočemu se voli hvaliti da jest - bio je svakako najpopularniji u tome, što god “to” bilo - ili bolje reći, redom kako bi se “toga” hvatao. Recimo, nipošto nije izmislio žanr “radijskog filma”, ali je unutar njega snimio najveći hit, biografsku komediju “Private Parts”.

Nije bio prvi koji je provocirao slavne na crvenom tepihu, ali iako je to već radio “Saturday Night Live”, nitko nije bio toliko ekstreman kao Howardovi “poslanici” na terenu - nitko prije nije slao novinara da Dustinu Hoffmanu postavi pitanje uživa li u mirisu vlastitih prdaca ili dao u zadatak patuljku u invalidskim kolicima da J.Lo upita gleda li u WC papir nakon što si obriše dupe. Dobar komad Howardova showa oslanja se o koncept reality programa, kao i tzv. roast komedije, neukroćene forme uvredljivih šala na račun svih prisutnih u prostoriji.

Nikome ne pada na pamet priznati Howardu da je izmislio reality show, iako on tvrdi da jest. Korijene reality televizije nalazimo puno ranije, no u “The Howard Stern Showu” prvi je put postalo “normalno” da se roditelji uvlače u skečeve, a privatni život do detalja ogoli pred svijetom.

Pravilo “nema tajni” za onoga tko sjedne pred upaljeni mikrofon vrijedi za sve pa tako i gostujuće slavne osobe. Howardovo seciranje intimnosti slavnih kroz humor i atmosferu koja ih natjera da zaborave da uživo pričaju pred milijunima nije samo ponajbolji komad radio-televizijskog novinarstva, nego i impresivni reality show. Sa svim muljanjima i pretjerivanjima, koji naglašavaju “show” uz “reality”.

Nakon Sterna, Letterman je zivkao svoju mamu kako bi je provocirao pred publikom, a Tom Green i članovi Jackassa inkorporirali su roditelje u svoju komediju. No Howard je uvijek odlazio korak ispred svih pa bi tako iz svojih prijatelja, djelatnika i gostiju izvlačio najdublju intimu. Šale na vlastitu veličinu nosa i penisa te neproporcionalan odnos dotičnih dijelova tijela kamen su temeljac Howardove persone, koja se - nepisano je pravilo igre - ima pravo šaliti na bilo čiji način sve dok se tako nemilosrdno šali na vlastiti. Rani “roast” nalazimo u noćnim klubovima pedesetih godina 20. stoljeća i radovima njujorškog komičara Sida Caesara, ali Howard je formu pretvorio u osnovnu podlogu svoje jutarnje sapunice, u ratoborno, ali urnebesno prepucavanje cijelog radijskog tima.

“Private Parts” najbolje dokumentira što je činio nadređenima kad se ne bi slagao s odlukama donesenima u kravatama - zahvaljujući Howardovu bijesu, bivši radijski šef Kevin Metheny je zauvijek ostao zapamćen po nadimku Pig Vomit. Ono što je Howard također radio poput čarobnjaka jest pakiranje rubnih tema - freakovi, seks, zahodski humor i ogoljena privatnost pred milijunskim auditorijem - u srednjostrujašku atrakciju za publiku prikovanu uz radijske prijamnike tijekom jutarnjih odlazaka na posao. “The Howard Stern Show” svoje je zlatno razdoblje doživio onda kad se emitirao od doba pred otvaranje prvih pekarnica pa do trenutka kad ste bili primorani ući u ured. Teško je odrediti domaći ekvivalent Howarda Sterna, jer takvo što u blizini ne postoji, čak ni u pokušajima.

Foto: internet

Željko Malnar? Slično, u mnogo točaka - uključujući i Wack Pack, gomilu “frikova” koji su činili jezgru Howardova showa kao stalni gosti predstave, ali i dio “obitelji” o kojoj se show brinuo, koliko ih i eksploatirao za humor i zaradu. Zločesta djeca? Tko zna kako bi izgledao globalni talk radio da Stern nije došao s buldožerom i prekrojio granice kreativnosti i prihvatljivosti. Howard Stern nije nastao u povijesnom i kulturološkom vakuumu.

Onako kako je on utjecao na druge, tako su drugi oblikovali njegov humor i stil. Prije svega Petey Greene, crnačka radijska i TV zvijezda iz Washingtona sedamdesetih, od koje je u početku karijere puno učio. Greene se, između ostalog, proslavio kad je ukrao žlicu s gala večere u Bijeloj kući, posvećene posjetu Josipa Broza Tita SAD-u. Tu je svakako i legendarni Steve Dahl, kojeg nazivaju pionirom fenomena moderne radio satire i razotkrivanja obiteljske intime kroz duhovite radijske vinjete, iako on kaže: “Uvijek bih se naljutio kad bi me s Howardom Sternom svrstali u shock jocka. Pretpostavljam da jesam šokirao ljude, ali to sam radio nenamjerno”.

Dahl je čikaški radijski voditelj, koji je “ubio disco”, tj. ušao u povijesne knjige kad je 1979. organizirao Disco Demolition Night, uništenje disco ploča na bejzbolskoj utakmici, otvarajući sezonu lova na cijelu jednu glazbenu kulturu, progon koji je dobrim dijelom iznikao iz rasizma, homofobije i jeftinog populizma. Howard Stern je uvijek plesao po istoj ivici političkog ekstremizma, ne samo zbog rubnog rasnog i seksualnog humora, nego i zbog otvorenih stavova prema određenim političkim pitanjima. Bezrezervna podrška američkoj vojsci, opravdanje mučenja i rata u Iraku samo su neki od primjera, a pamti se i kako je na vrhuncu njujorškog vala zločina, 1984. godine, stao u podršku Bernharda Goetza, “Osvetnika iz podzemne željeznice”, kojemu su sudili jer je upucao četiri tinejdžera kad su ga žicali novce. Četiri godine ranije simbolički je branio američku automobilsku industriju od “azijske invazije” naplaćujući 1,06 dolara (ekvivalent frekvencije radijske postaje) za udaranje japanskog automobila čekićem.

Nakon 11. rujna i napada na New York zazivao je ubijanje afganistanskih civila atomskim bombama, ali možemo shvatiti da je riječ o visoko emotivnoj situaciji u kaotičnom trenutku - napad se dogodio usred showa uživo i potpuno skrenuo emisiju u pravcu hitne informacijske službe. Ipak, onoliko koliko te dane znamo po bijesu i mržnji, toliko se pamte i po tome što je Howard sačuvao dovoljno hladnu glavu, moleći sugrađane da ne rade gluposti- kao što su fizičko napadanje muslimana na ulici. Česti gost bio je i Donald Trump, ponekad uživo, a ponekad telefonom. U kampanji su mu izvlačili upravo ono što je brbljao kod Sterna - podržavao je irački rat, baš kao i svaki ponosni “jastreb” koji će jesti kavijar dok drugi pogibaju, iako je biračima tvrdio kako mu se uvijek protivio. Prisjetili su se i toga da je pobjegao od vijetnamskog rata, ne bi li Howardu otkrio kako su osamdesete bile njegov “osobni Vijetnam”, jer je pravo čudo kako nije pokupio spolnu bolest od količine nezaštićenog seksa.

Danas, kad je Trump predsjednik, ne treba nas čuditi da je Howard Stern mogao biti guverner New Yorka. Kandidirao se kao libertarijanski kandidat 1994. godine, a iako kažu da je čak mogao i pobijediti, odustao je od utrke jer je odbio otkriti svoju imovinsku karticu. U programu je imao vraćanje smrtne kazne kako bi se pepelom pogubljenih začepile rupe na cestama. Tvrdio je da će donijeti odluku po kojoj su radovi na cestama mogući samo noću i povećati cestarine kako bi smanjio gužve na autoputu - kad postigne ove ciljeve, najavljivao je, ustupit će fotelju nekom drugom.

To što je počeo voditi u političkoj utrci, ponovno je pokazalo koliku moć ima njegov glas. Primjerice, dok su Bon Jovi još bili nitko i ništa, gostovali su kod Howarda. On im je pomogao pronaći publiku, pa se čak i privatno zbližio s članovima benda. Kad su krajem osamdesetih promovirali svoj album “New Jersey”, obišli su svu konkurenciju, ali ne i “The Howard Stern Show”. Bio je to početak rata: Bon Jovi postali su Bon Phony, sati su potrošeni na ismijavanje u eteru, a čak je snimljena i pjesma “You Give Friendship a Bad Name”. Pomirili su se tek u devedesetima, kad je i Jon Bon Jovi shvatio da je Sterna bolje imati kao saveznika pa svirati koncerte koji neće biti ometani njegovim obožavateljima. Armijom glasnih “luđaka” koji su osjetili da im je obveza terorizirati neprijatelje svog idola. Howard Stern tako je bio i svojevrsni vođa kulta, koji je upravljao sljedbenicima preko nacionalnog radija, ne dajući nikakve izravne upute, ali hipnotizirajući karizmom pristaše i neprijatelje. Kao polarizirajuća figura koju je vjerski i kulturni establišment smatrao čudovištem, često je namjerno potvrđivao stereotipe o sebi - ili bolje reći o liku koji je izgradio za potrebe javnosti.

Ona mu se dodatno divila kad je 1994., na vrhuncu svoje “ozloglašenosti”, odgovorio slušatelja od samoubojstva. U svom stilu, odmah je sazvao konferenciju za novinare na kojoj je natjerao prisutne da ga nazivaju “herojem”. Howard je pametno izgradio personu koja je minimalno komunicirala preko drugih medija, uvelike zato što je privatno bio sušta suprotnost svom radijskom imidžu - dane je provodio s obitelji kao šutljivi geek, u transcendentalnoj meditaciji ili igranju šaha, a transformaciju, poput Hulka kad ga uhvati bijes, doživi samo onda kad se upali mikrofon. Ta urođena povučenost bila je izuzetan blagoslov na dvije razine - s jedne strane, nije mogao biti prijatelj prevelikom broju onih s čijim se karijerama i životima mogao bjesomučno sprdati, oduševljavajući svoju slušateljsku bazu ismijavanjem posvuduša i celebrity cirkusa. S druge strane, priliku da ga se vidi uživo doveo je do fenomena pomrčine Sunca. Za milijune svojih obožavatelja, bio je prije svega glas s radija, kreštav i iritantan u osamdesetima, duboko kompresiran i cool od devedesetih pa nadalje. U kontaktu s kamerama, skriven iza naočala i duge kovrčave kose iz koje izviruje nos. Njegov imidž iz ranih osamdesetih bili su afro, brkovi i košulje.

Foto: internet

U devedesetima je izgledao kao Slash s tijelom rahitičnog košarkaša. Karijeru je započeo 1975. godine na fakultetu, a u osamdesete je ušao radeći za radijske postaje genijalnih naziva WCCC, WWWW i WWDC, ne bi li se od 1985. do 2005. skrasio na njujorškom K-Rocku. Gradeći karijeru i svijet američkog entertainmenta ciglu po ciglu, skeč po skeč, rušio je tabue držeći medij radija ne samo živim, nego i zastrašujuće vitalnim u eri potpune dominacije televizije. Na tom putovanju društvo su mu od početka pravile dvije osobe - Robin Quivers, kopilotkinja u ulozi “majke” razularenoj gomili vječnih adolescenata, savršen balans, glas manjine u kaosu testosterona, i Fred Norris, pisac, producent i majstor zvučnih efekata. Gary Dell’Abate, popularni Baba Booey, kao izvršni producent i vreća za šutanje, došao je nešto kasnije i ostao zauvijek. Ostatak se mijenjao - komičar Jackie Martling je otišao jer se nije mogao nagoditi oko povećanja plaće.

Zamijenio ga je Artie Lange, koji je izbačen zbog ovisnosti o heroinu, a zatim je preživio pokušaj samoubojstva s devet uboda kuhinjskim nožem u vlastiti trbuh. Iako je Howard danas necenzuriran i slobodan, više nije mlad. Ni ljut. Za neke stare fanove, “The Howard Stern Show” je postao kamilica, ali za mnoge je opet teško prekinuti vezu koja je desetljećima bila dijelom jutarnje rutine. Howard je potpuno drugi čovjek, politički skrenuo “u lijevo”, a umjesto novih natjecanja za najmanji penis i najveći hemoroid na svijetu, veću minutažu posvećuje udomljavanju životinja u ime svoje nove žene.

Ne baš, ali skoro - na kraju krajeva, isti taj “novi Howard” bio je u žiriju “America’s Got Talent”, a više od toga ne treba objašnjavati. Ne kaže bez veze stara vojska howardofila: “Stari Howard bi itekako posrao novoga”. Ali nema natrag. Howard Stern je u svim fazama svojeg javnog djelovanja odradio što je trebao odraditi - držao pozornost milijunima slušatelja po pet sati svaki dan, tijekom radnog tjedna, mijenjajući i stvarajući povijest, onako, usput.

Iako se ne znaju detalji, knjiga “Howard Stern Comes Again” govori upravo o razdoblju u kojem je Howard od obiteljskog čovjeka rastrganog psihozama, slavom i seksualnim porivima postao smireni suprug manekenke, prijatelj celebrityja i vlasnik luksuzne vile u Hamptonsu, bogataškoj oazi na Long Islandu. Nekad je bio Fartman, superheroj koji je prdio na MTV nagradama pokazujući golu guzicu. Danas je gospodin sa šalom oko vrata, koji uvodi Bon Jovi u Rock and Roll Hall of Fame. 

POGLEDAJTE VIDEO SERIJAL 'ZENZACIJA' S IVANOM ŠARIĆEM:

Tema: Bestbook

Možda vas zanima i ovo:
Message