Mali 'dugoprstići': Jesu li male krađe obično i velik problem?

Od prvog dana budno pazite na svaki djetetov korak, čim postanu svjesni svijeta oko sebe, čitate im priče, učite ih kako se ponašati i živjeti. Unatoč tome jednog dana otkrijete u džepu njihove jaknice neki tuđi autić ili neke nepoznate ukosnice i nađete se na sto muka. No prije nego što se zabrinete nad djetetovom budućnošću, prisjetite se mnogih faza u njegovu razvoju koje su došle pa prošle. 

Diplomirana psihologinja i NLP trenerica Kristina Bačkonja također podsjeća kako predškolska djeca često požele ponijeti kući neke predmete koji mu se svide, kao što su slatkiši ili igračke u dućanu ili pak igračka iz vrtića koja pripada njegovu prijatelju. Takvo postupanje ne treba, kaže, zabrinuti roditelje, ali je važna adekvatna reakcija da taj nesvjesni čin ne bi postao obrazac ponašanja.  

- Djeca mlađa od pet godina još ne shvaćaju koncept vlasništva. Roditelji im trebaju pomoći da shvate da krađa nije u redu, odnosno poslati im jasnu poruku što treba učiniti. Na primjer, ako dijete uzme čokoladu u dućanu, roditelji mogu pomoći djetetu vratiti čokoladu. Ako je dijete već pojelo čokoladu, roditelji mogu odvesti dijete natrag u dućan da se ispriča za krađu i da plati. Nakon pete godine možemo ga učiti pojmu vlasništva. Stvari koje njima pripadaju ne treba davati drugima bez dozvole i sve ono što pripada djeci treba poštovati i tretirati kao njihovo vlasništvo - govori naša sugovornica i dodaje kako od 5. godine razgovori mogu biti opsežniji. 

Roditelji mogu postavljati pitanja poput: “Kako bi se ti osjećao kad bi ti netko uzeo omiljenu igračku?” i “Kako bi se tvoj prijatelj osjećao kad bi mu netko uzeo igračku?”. U mlađoj dobi najbolje je učiti igrom, a ne razgovorima.

- Do sedme, osme godine djeca bi već trebala znati da krađa nije u redu i da će nakon takvog čina snositi posljedice. Kod školske djece važno je da vrate ukradenu stvar i ispričaju se osobi koju su ‘oštetili’. U tom slučaju dijete treba otpratiti do dotične osobe i smireno mu pokazati kako postoje posljedice koje nisu ugodne i koje ga mogu posramiti. Roditelji nikada ne bi trebali nazivati dijete ‘lopovom’ ili ‘kradljivcem’ da se ne počne ponašati u skladu tim nazivima - savjetuje Bačkonja. 

Jedan od najčešćih uzroka krađe u djece je osjećaj emocionalnog nedostatka, kaže naša sugovornica. Krađa je način izražavanja nezadovoljstva i tako traže pažnju. Kada djetetu krađa više ne bude sinonim za pažnju, odnosno kada roditelji djetetu pružaju pažnju i obraćaju pozornost na dobre djetetove postupke, nestat će i njegovo pribjegavanje krađama kao načinu za pridobivanje pažnje. 

Za adolescenciju je pak, pojašnjava psihologinja, karakteristično eksperimentiranje, pa se tako može eksperimentirati i krađom. Tada je mladima jako važno društvo, pa se zbog želje da se uklope može dogoditi da kradu kako bi zadovoljili uvjete grupe koja traži da novi član napravi nešto uzbudljivo. Tada najviše pomaže razgovor, jačanje djetetova samopouzdanja, ali i sankcije kojima će roditelj djetetu poručiti da je samo odgovorno za svoje ponašanje. Ako roditelji primijete da je krađa postala navika, možda je riječ o ozbiljnom pritisku vršnjaka ili o poremećaju kleptomaniji, pa treba potražiti stručni savjet. 

- Važno je - smatra psihologinja - od najranije dobi djetetu usađivati moralne vrijednosti i pružati im uzor u tome. A ako do problema unatoč tome dođe, uvijek treba imati na umu da je traženje pomoći prvi korak k rješenju problema i da to ne znači da roditelj nije dobar roditelj – upravo suprotno. 

Preuzeto iz tjednika SuperMile - svake srijede besplatno ekskluzivno uz 24sata!