'Moju generaciju uništio je rat, ali zbog tog smo se dalje borili'

Sa samo 23 godine praizveden je njezin crnohumorni mozaik “Komšiluk naglavačke” u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, u režiji Saše Anočića, koji je tadašnje još postgavelijansko kazalište katapultirao u 21. stoljeće. S današnje distance ponosna je na mladenački buntovnu fazu, iako bi, naravno, samu dramu sigurno drukčije napisala. “No to ipak ne bi bilo to”, ističe, “jer dramski tekst čini upravo taj mladenački žar, bunt, vjera u mogućnost promjene, da možete glavom kroza zid”. Jedna od naših najdarovitijih i najizvođenijih dramskih spisateljica, Nina Mitrović, ne ide više glavom kroza zid jer vjeruje kako je presudno pogledati sebe u oči i preuzeti odgovornost.

- S 40 sam izgrađena osoba i znam tko sam. To ne znači da nemam strahove nego idem kontra njih, znam da tako moram - spominje onako usput.

Express: U našem zadnjem razgovoru povodom premijere ‘Kako život’ u Moruzgvi načele smo tri velike teme, a to su – usamljenost, besmisleni poslovi i kazalište koje funkcionira kao paketić. Što se promijenilo otad?

Promijenilo se štošta, ali na gore. Hajdemo prvo od zadnjeg, s kazalištem kao paketićem. Čak kazalište više nije ni paketić. Imam dojam da se više nema ni potrebe toliko upakirati sam proizvod koliko je samo bitno da predstava izađe i da se ispuni određeni broj premijera godišnje. S tim da se stvara previše predstava i pitanje je gdje je publika za njih jer je kazalište većini skupo i nedostupno. Također se nedovoljno radi s odgovornošću. Svi mi koji radimo predstavu, bilo da smo autorski tim ili glumci na sceni, trebali bismo se zapitati kad smo već skoro gotovi: ‘Da prvi put dođem u kazalište i vidim ovo, bih li se ikad više vratio?’. Ako je odgovor negativan, onda treba nešto radikalno mijenjati. Prošlu sam sezonu bila malo previše u kazalištu, overdozirala sam se, i za većinu tih predstava odgovorila bih: ‘Ne, ne bih se vratila’. I zato bi ljudi trebali imati pravo, ako im se prodaje magla, reći: ‘Dajte mi moje pare nazad’.

UVIJEK DOBRE Top deset knjiga koje morate pročitati jednom u svom životu

Express: Zanimljivo je to pitanje odgovornosti. Pisac danas više nije s ruskog ladanja, ne zamišljamo ga za pisaćim stolom i u gladovanju. On je na Instagramu i društvenim mrežama te lagano postaje proizvod. Kakva je njegova odgovornost i pozicija u današnjem društvu?

Pisac sam koji nije na društvenim mrežama. Mislim da Facebook pojeftinjuje cijelu stvar. Imamo gomilu Facebook pisaca i svatko tko je natipkao tri slova automatski sebe smatra piscem. Ali pitanje odgovornosti ne veže se isključivo na pisce. Odgovornost je ono što generalno nedostaje današnjem društvu. Na većini se pozicija danas nalaze amateri, neobrazovani i neškolovani. Profesionalce se miče da amateri ne bi imali ogledala u kojima će se njihova nesposobnost zrcaliti. Njih ne zanima progres, oni o njemu ionako nemaju pojma, važno im je samo koliko im para mjesečno stiže na račun i u kojem će klubu okrenuti bocu za stol dok bukiraju kartu za neku egzotičnu destinaciju da pobjegnu od stresa na svojem, kako će vam reći, vrlo važnom poslu.

Express: Vratimo se na problem besmislenih poslova i do kojih širih društvenih razmjera on dovodi?

Imamo taj sloj školovanih mladih ljudi koji si u konačnici mogu postaviti pitanje – za što sam ja godinama učio? Da ne dobijem posao u struci nego razvozim sendviče i ekipu po gradu bez prava na zdravstveno i staž? A ako i dobiješ posao, nakon što je tvoj ujak nazvao nečijeg tetka, velike su šanse da će biti besmislen. Istraživanje je pokazalo da više od 30 posto ljudi u zapadnom svijetu smatra kako se, kad bi kojim slučajem njihovi poslovi preko noći nestali, ništa ne bi promijenilo. Stavimo se u cipele čovjeka koji radi posao za koji smatra da je nepotreban, to znači da on osam sati minimalno (a dobro znamo da se radi mnogo više od te izborene satnice) provodi radeći nešto što je sasvim besmisleno. I tako svaki dan. A ako je trećina našeg života besmislena, tu onda posljedično mora doći do velike količine frustracije i osjećaja nemoći.

Express: Gdje je tu onda smisao?

Zapazila sam da mladi danas govore kako im je smisao života uživanje. Na prvu mi je to djelovalo poprilično površno, ali me zaintrigiralo jer kao pisac moram poznavati i razumjeti različite ljude i generacije. I kad malo razmisliš, uvidiš da je u pitanju obrana – svijet je besmislen i zato se tu nema što nego uživati. Tako mladi preuzimaju kontrolu nad svojim životom i dokidaju osjećaj nemoći koji ovaj nehumani kapitalizam proizvodi u čovjeku. I tu ih razumijem jer mladost je doba kad bi trebao imati onaj osjećaj da možeš sve, ali kako kad većina ne može ni odseliti se od kuće, a kamoli zasnovati obitelj i planirati budućnost? Ne možemo očekivati da se mladi ponašaju odraslo ako im nismo dali alate za tu odraslost. A opet, mladi kao da ne vide da imaju drugu opciju – stavili ste pred nas besmislen svijet, ja ću preuzeti odgovornost i mijenjati ga. Ne vidim kod njih želju za promjenom nego želju da se ostane na površini. Izbjegavaju dubinu, emociju, tjeskobu, povredu. A povreda je dio života. Bježeći od nje, produljuje se prva mladost, adolescencija se gura do tridesetih. Što će se dogoditi tim mladim ljudima kad ih život prvi put lupi po glavi s 40?

Express: No netko je tim mladima ipak ostavio taj svijet materijalizma i praznine, i to generacije koje su kudikamo imale traumatičnije odrastanje.

Da. Najlakše je reći mladi su površni, mladi su neodgovorni, ali treba postaviti pitanje – tko je njima dao taj svijet? Mi, starije generacije. Mi smo im rekli: ‘Evo, tako ćemo izgraditi svijet, a vi se, djeco, uklopite’. Osobno ne bih voljela da mi je netko rekao: ‘Uklopi se u svijet bez vrijednosti u kojem se novcem, slavom i uspjehom mjeri životno zadovoljstvo’. Nametnut im je i natjecateljski sistem od početka školovanja. Za moju se generaciju govorilo da je uništena ratom i poraćem, ali kad pogledam s današnjom distancom, vidim da nas je upravo to natjeralo da se borimo. Ozbiljnije smo doživljavali život i osobno smatram da time ništa nisam izgubila. Dapače, drago mi je, od početka smo tražili smisao i našli dubinu.

OBOŽAVA HORORE Prva booktuberica u Hrvatskoj: Čitam oko 50 knjiga godišnje

Express: Ako je svijet mladih obilježen nedostatkom introspekcije, a posljedično i hrabrošću za promjene, gdje je tu prostor za nadu?

Na van sve dobro izgleda, dobivaš finu plaću i nemaš razloga žaliti se. Ako se odmah nakon dolaska doma počneš propitivati zašto sve to radiš, dat ćeš otkaz u roku tjedan dana. Malo se ljudi usudi hrabro iskoračiti i osmisliti život prema vlastitim pravilima, a ne pravilima sistema. Otvoreno se govori da 1 posto ljudi drži sve, a to itekako pogoduje onima na vrhu jer u svima ostalima upravo ta činjenica potencira osjećaj nemoći. Znamo što se događa u Amazonu, ljudi padaju mrtvi od srčanog udara, nitko 20 minuta ni ne reagira, odmah se nastavlja s poslom. A ako je netko kutiju složio na pogrešno mjesto, odmah dotrči kontrola ispraviti ga i kazniti. Čini nam se kao da mi ostali ne možemo ništa. I tu se moram vratiti na dokumentarac Kena Loacha ‘Duh ‘45.’, gdje je borac u Drugom svjetskom ratu rekao: ‘Kako ljudi ne shvaćaju da većina ima moć?’ Stvar je jednostavna, stavi na jednu stranu jednu šibicu, na drugu njih 99 i reci mi koja će veći požar izazvati? I koji ćeš, kad počne, teže ugasiti?

Express: Moć većine iskazuje se u sve brojnijim prosvjedima, no oni imaju različite metode, ciljeve i u krajnju ruku i publiku. Što mislite o tome?

Imamo različite vrste prosvjeda. Jednu vrstu koja dobiva medijsku pažnju, a to su prosvjedi za različita manjinska prava. Sistemu to odgovara. Dok su god prosvjednici disperzirani, ljudi se neće ujediniti. A što je to što nas sve stavlja pod isti kišobran? Pravo na dostojanstven život i rad. I da tim radom mogu sebe uzdržavati. Ono o čemu se ne govori je siromaštvo. Sustavno se ignorira činjenica da se ljudi još nisu izvukli iz recesije od prije deset godina. Na samo nekoliko mini portala mogli ste pronaći informacije o najvećem štrajku prosvjetara u Los Angelesu. Prosvjedovali su i naši učitelji. Ali nismo svi stali uz njih. Aktualni su prosvjedi mladih u Čileu zbog povećanja troškova života. U Bejrutu se prosvjeduje zbog siromaštva, korupcije i krađe. Ista stvar zbiva se u Iraku. Istodobno zapadni svijet pomodarski prosvjeduje. Tko je u klimatskom prosvjedu? Srednji sloj bijelaca koji predvodi jedna djevojčica. I to je problem, kad se ne obraćate drugim ugroženim zajednicama, a to je u najmanju ruku sebično. Borimo se za naš planet sutra, no što je s danas? Hodaš ulicom s transparentom, a pritom ne vidiš beskućnika na cesti. Kapitalisti trljaju ruke od sreće – stigao je alibi za veće poreze. S druge strane, kad se borite protiv siromaštva, tražite da se vaša davanja smanje, a primanja povećaju. To vam ne žele dati. I zato se ove vijesti daju na kapaljku, dok piknik-prosvjed osvaja sve naslovnice.

Express: Kad smo već kod djevojčice, u GKL Rijeka uskoro stiže premijera ‘Flekavca’ u režiji Renate Carole Gatice. Riječ je o tekstu koji progovara o odnosu roditelja i djece, ali i neobičnom prijateljstvu. Obitelj je i tu velika inspiracija?

Riječ je o mojem prvom originalnom tekstu za djecu, koji nije nastao planski nego više slučajno. Inspiriran je mojom familijom, uvijek pišete iz sebe i vama najbližih. Kazalište za djecu je svjesno svoje odgovornosti, za razliku od kazališta za odrasle. Nerijetko je hrabrije i kreativnije. Općenito smatram da smo u društvu zaboravili na odnose i empatiju. Najnovija mantra koja se nudi mladima jest - zdravo jedi, džogiraj i pozitivno misli o sebi. Poslušate li tu mantru, nećete daleko dogurati. Rastemo kroz odnose s drugim ljudima i vrijednosti koje nam usađuje obitelj. Mnoštvo roditelja danas djeci uvali tablete ili mobitele pa misli da je to odgoj. Odgoj je prisutnost, a ne da djetetu kažete da je najbolje samo zato što dolazite iz generacije koju su previše kritizirali. Svijet mlade neće dočekati s komplimentima, u njemu se treba boriti. A vrijednosti su ono što čovjeku ostane kad mu sve drugo oduzmete. Kad se raspadne, s tim se vrijednostima sastavi da bi išao dalje.

Express: Kakva je uloga i odgovornost kazališta u društvu koje je sve manje prisutno u trenutku?

Takva da se nerijetko podilazi određenom broju gledatelja koji, eto, vole reći da su prošli vikend bili u teatru. Kazalište mora biti mnogo hrabrije, pogotovo u doba kad sami ljudi nemaju dovoljno hrabrosti, njegova je dužnost to biti. Umjetnost mora imati odgovornost bez obzira na radili vi političku ili intimističku predstavu. Mora zagrebati, baviti se nutrinom i čovjekom te postavljati pitanja koja vas mogu dovesti do različite palete emocija – tuge, bijesa, ljutnje. Naravno, to ne znači da sve predstave trebaju biti teške drame. No kad svi repertoari počnu nalikovati jedan na drugi, kad imate osjećaj da se sapunice sele u kazalište, onda imamo problem. Na to se naslanja i birokratizacija kulture prema receptu Europske unije, u kojoj nekoliko činovnika financira nemaštovite projekte s brendiranim sloganima jer misle da se umjetnost radi po formuli. Potpuno pogrešno. Prvo ide instinkt, a tek onda intelekt. I zato pozdravljam Brexit, nek’ se stvari malo uzdrmaju, neka predstave prestanu biti projekti, neka se vrati rizik u ovo što radimo.

Express: U HNK Split režirat ćete Pinterov ‘Povratak’, dramu nobelovca iz davne 1965., kojeg je na hrvatske pozornice uveo pokojni Georgij Paro. Ujedno je riječ o vašoj drugoj režiji, nakon ‘Susreta’. Zašto baš on i zašto baš sad?

Pinter je zagonetka, svakom novom stranicom ne znate gdje ste se našli. Riječ je o ozbiljnom i jednom od meni najdražih pisaca. Htjela sam režirati nešto novije, ali ništa nije bilo ni do koljena Pinteru, koji je suvremeniji od onoga što se danas piše – tikanje boxova, obvezni likovi, trenutno aktualni zapleti i predvidljiv kraj. ‘Povratak’ intelektualca u primitivnu familiju itekako korespondira s današnjom Hrvatskom, odljevom mozgova, koji je rezultat potpuno nepromišljene države. Ona te školuje i onda te pošalje van. Gdje je tu logika? S druge strane, drama pokazuje da nije dovoljno obrazovanje ako nemate hrabrosti misliti svojom glavom i izboriti se za ono što je vama, a ne drugima, važno.

BILL GATES: 'Ova knjiga je bila toliko dobra da sam je poslao na 50 adresa'

Express: Macho, mizogina sredina u koju se vraća intelektualac ima samo jedan ženski lik, Ruth. U eri #metoo kakav je njezin feminizam?

Njezin je feminizam individualizam. Koristi ženske atribute tako da sebi udovolji, nađe svoj prostor u svijetu. Ona je najzagonetniji lik u drami. Igra igru kreirajući svoja pravila, no pritom predstavlja materijalizam koji nam stiže sa zapada. Samo najjači opstaju, to je svijet koji smo stvorili, Ruth ga neće mijenjati, ona nije idealist, već pragmatik, pobjednik. Njezina ambicija izaziva stravu koliko reflektira današnje feministice koje sjede na visokim pozicijama boreći se za veće menadžerske plaće citirajući pritom brojke zlostavljanih žena iz trećeg svijeta. Pinter nije pomodar, on vidi čovjeka kakav je, ogoli ga do kraja, a svi smo mi krvavi ispod kože i to se ne mijenja. Zato je velik pisac, ide u srž, a srž je uvijek ista. Bavi se pitanjem morala, a ne moralizira. Samo nam kaže – evo vam tu par ljudi, pustit ću ih da tjeraju po svome bez imalo obzira za druge pa vi sad vidite odgovara li vam takav svijet.