'Mozak tek rođene bebe može izdržati tri minute bez kisika'

Nedavno mi je u ordinaciju ušla 51-godišnja žena i njezin suprug i rekli su da oni žele postati roditelji. Ostao sam pomalo u šoku, no to ipak nije prvi slučaj s kojim sam se susreo. Oni  nisu ni svjesni rizika koliko tom djetetu prijeti opasnosti. Jedna od njih je svakako cerebralna paraliza, rekao nam je u intervjuu svjetski stručnjak i pedijatrijski neurokirurg Memet Özek iz istanbulske bolnice Acibadem. Nedavno je posjetio zagrebačku Kliniku za dječje bolesti u Klaićevoj ulici u kojoj je održao predavanje i time započeo suradnju između dvije bolnice.

Što točno znači cerebralna paraliza? Znači da je kod pacijenata dio mozga mrtav i da ga mi ne možemo popraviti, ne možemo ga vratiti. Također, ne možemo utvrditi kad se 'šteta' na mozgu dogodila, odnosno, je li se nešto dogodilo u maternici, tijekom porođaja ili možda u prvom mjesecu života. Kad je riječ o porođaju, u prve tri minute djetetova života se sve dogodi. Ako beba ne zaplače, odnosno ne udahne i osigura mozgu kisik, sigurna su oštećenja. Dječji mozak tolerira tri minute bez kisika i to vrijeme mu određuje cijeli život. 

Glavni uzrok cerebralne paralize nekada je bio loše izveden porođaj – žene su se porađale kod kuće, bolnice nisu bile adekvatno opremljene… Sada je kvaliteta njege mnogo bolja, ali ono što izaziva probleme jest in vitro oplodnja, koju često prati rani porođaj. Beba koja je rođena u 27. tjednu trudnoće prije 25 godina ne bi imala šansu preživjeti. Danas imamo razvijenu tehnologiju, ali 50 posto prijevremeno rođenih beba kada odrastu imaju problem s kretanjem. Novorođenčadima je stoga, kako je objasnio prof. Özek, potrebno posvetiti mnogo više pažnje od pukog smještanja u inkubator.

 Ukočenost mišića detaljnim pregledom može se uočiti već po rođenju i odmah se mora liječiti. Također, da bi se utvrdila cerebralna paraliza, pacijent mora ići na magnetnu rezonancu (MR). Moramo skupiti apsolutno sve informacije tek onda uspostaviti dijagnozu, jer je svaki pacijent drugačiji. Treba se utvrditi gdje je oštećenje, koliko je, na što u tijelu utječe te kakvo je pravo stanje organizma. Tek tada se radi plan sa cijelim timom liječnika što zapravo možemo napraviti baš za tog pacijenta i njegovo stanje. Radi se dugotrajan plan liječenja, a ne kratkoročni. Jer je riječ o djeci koja rastu i razvijaju se, pa treba pratiti stanje dulje vrijeme i tome prilagođavati liječenje. 

- Uzmimo za primjer dijete iz Hrvatske. Hrvati nisu mali ljudi, a kako se dijete razvija i raste, tako bolest napreduje. Što je veći rast pacijenta, veće su i posljedice bolesti. Usporedimo li dijete iz Hrvatske i dijete iz Kazahstana, pacijent iz Hrvatske će gotovo sigurno imati veća oštećenja jer je naprosto više. Kao liječnik, moram unaprijed što je više moguće spriječiti to. Zato se rade dugoročni planovi u kojima se uzimaju mnoge činjenice vezane za budućnost pacijenta - pojašnjava. 

Koliko u Zagrebu vidite odraslih pacijenata sa cerebralnom paralizom?, pitao me Özek. Odgovorila sam mu da ih ne vidim, da ih nema. Prva misao mi je bila jer ne prežive do odrasle dobi..No, odmah me uvjerio u suprotno. Ne vidite ih jer su zatvorenici u svom domu. Majka se za njih mogla brinuti dok su bili mali, no nakon 20 godina njege i majka je ostarjela i ne može više brinuti o svom djetetu kako da je dijete, to je već odrasla osoba. Zbog toga je iznimno važno, da mi kao društvo osvijestimo koliko je takvim pacijentima potrebna pomoć. Ako se ne liječe na vrijeme, odmah nakon rođenja, u ranim godinama, tog pacijenta čeka strašna i jako skupa budućnost.  

Bebe imaju sposobnost zvanu neuroplastičnost, koju odrasli nemaju. Ako dio mozga odumre, a odmah počnemo sa rehabilitacijom dok je beba mlađa od 12 mjeseci, mi praktično učimo stanice oko mrtve zone da preuzmu funkcije koje su trebale obavljati odumrle stanice. Kod odraslih to nije moguće. Dakle, nemamo taj luksuz da roditeljima kažemo da dođu nekoliko mjeseci kasnije, istaknuo je. U istanbulskoj bolnici Acibadem, kroz koju na dan prođe nekoliko tisuća ljudi, rade stotine stručnjaka u svojim područjima. Samim time, kako Özek ističe, nije dovoljan samo jedan liječnik kako bi se pomoglo pacijentu. 

Kad je riječ o spastičnosti, odnosno o najčešćem tipu poremećaja kretanja u cerebralnoj paralizi, susreće se kod  60 posto djece rođene s cerebralnom paralizom. Ako se s njima radi od početka i ulažu svi napori, otprilike 25 posto ih na kraju treba operacije. Spastična cerebralna paraliza napreduje u obliku ograničenih pokreta i deformacija zbog povećane krutosti  mišića u rukama i nogama.

Od treće godine bebina života pristupa se istraživanju. Ako se razvila spastičnost, beba se mora podvrgnuti hitnoj operaciji, a najbolji period je između 2 i 6 godine. Koja vrsta operacije je potrebna, odlučuje čitav tim Klinike za pedijatrijsku neurokirurgiju Acibadema.

– U medicini činjenica da postoji jedan veoma dobar doktor, koji može riješiti sve, ne pije vodu. Morate okupiti dobre stručnjake, i u tome leži naš uspjeh. Kod problema ukočenih mišića nije samo potreban dobar neurokirurg, već i ortoped, neurolog, psiholog, fizioterapeut i kod nas nije situacija kao u drugim klinikama – ja vas pregledam pa šaljem fizioterapeutu, on vas šalje ortopedu itd. Kad pacijent dođe u našu Kliniku cijeli tim u isto vrijeme i na istom mjestu ga pregleda, a zatim zajednički odlučujemo o daljem liječenju - pojasnio je.

Pitali smo ga koliko osjećaji utječu na njegov posao. Kaže da je njegova uloga pomoći na najbolji mogući način i da u liječničkom pozivu nema mjesta za emocije. Vodi ga razum i to je jedini put ka uspjehu, dodaje. Naravno da je teško vidjeti bolesne mališane, ali jedini način kako bi im se najbolje pomoglo jest trezveno i hladno razmišljanje. 

Osim cerebralne paralize, upitali smo ga je li istina da sve više djece i ljudi boluje od raka.

- Jesmo li sigurni u to? Ne, mislim da nije više oboljelih, nego da  se informacije brže šire i da su puno dostupnije -rekao je i dodao:
- Znate li da u Austriji apsolutno svaki čovjek nakon smrti ide na obdukciju? Baš svaki? Nije bitno kako je umro, no tamo točno znate koliko ljudi je umrlo od koje bolesti. Kad bi tako svaka zemlja vodila 'bilješke' znali bismo, no ovako, mislim da se nije povećao broj oboljelih od raka nego samo da je to sad puno osvještenije.