Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Imate priču? Zovite i šaljite! 099/224-2424 za WhatsApp, Viber, MMS, SMS email: reporter@24sata.hr telefon za čitatelje: 01/24-24-242
0 komentara

O Rusu Viktoru Šklovskom - umjetniku iz oklopne divizije

U Februarskoj revoluciji izveo je prva oklopna vozila na ulice, borio se i protiv boljševika, uspio je preživjeti šest sovjetskih vođa. No civilizacija ga pamti kao briljantnog književnika

Foto: Facebook/Wikipedija/Internet
0 komentara

Nadživio je devet ruskih i sovjetskih vođa; careve Aleksandra III. i Nikolu II., Lavova, Kerenjskog, Lenjina, Staljina, Hruščova, Brežnjeva, Andropova, prije nego što je umro 1984. u dubokoj starosti, u mandatu generalnog tajnika CK KP SSSR-a Černjenka. Do svoje 30. godine živio je u Rusiji, Ukrajini, Austriji, Finskoj, Njemačkoj i Perziji. I to u dobu u kojem je deset godina proveo ratujući, a nerijetko i jurišajući kao zapovjednik sa svojim vojnicima, u Prvom svjetskom ratu, u revolucijama, urotama i beskrajno kaotičnom građanskom ratu.

A sve to iz prvog reda prateći tadašnju povijesnu pozornicu Rusije nakon koje više ništa u svijetu neće biti isto. Ipak, Viktora Šklovskog civilizacija nije upamtila toliko kao revolucionara i ratnika, koliko kao briljantnoga književnika, “jednog od najživljih i najslobodnijih umova 20. stoljeća”. Već i samo onih šest godina što ih je opisao u brutalnom zapisu rijeka krvi i grotesknih klaonica iz “Sentimentalnog putovanja”, bez pretjerivanja bilo bi dovoljno za nekoliko divljih ljudskih života.

A on je prošao i puno više od toga. Možda se, da mu otac nije bio profesor na Višoj topničkoj školi, ne bi 1914. prijavio kao dobrovoljac u carsku vojsku u Prvom svjetskom ratu. Ili bi, da je u gimnaziji bio bolji učenik, nastavio studirati povijest i filologiju u Petrogradu. Ili da mu otac nije bio matematičar, ne bi imao znanja da postane stručnjak za oklopna vozila i instruktor u oklopnoj diviziji. I čekati revoluciju... “Opskrba hranom u gradu je postala sve gora”, zapisivao je samo osam godina poslije u Berlinu u svoje “Sentimentalno putovanje”. 

Foto: Facebook/Wikipedija/Internet

“Bilo je loše čak je i za tadašnje uvjete. Zavladala je nestašica kruha, pojavili su se redovi ispred dućana s kruhom, na Zaobilaznom kanalu su već počeli provaljivati u dućane... U vojarnama su korice i ostaci kruha, koji su uz kiseo miris sužanjstva bili zaštitni znak vojarni, brzo nestajali. Plač za kruhom mogao se čuti ispod prozora i na vratima svake vojarne, koje su stražari i dežurni sve lošije nadzirali i sve češće napuštali.

Vojarna je bila razočarana u stari sustav; još se uvijek nalazila u okrutnim, no sve slabijim rukama vlasti te je počela truliti. U to vrijeme je bilo kakav vojnik u dobi od 22 do 25 godina bio rijetkost. Takvi su nerazumno i zvjerski potučeni u ratu.” Šklovskij je tad bio vojnik od tek 22 ili 23 godine, bio je “jedan od rijetkih”. I dok se, između poučavanja vojnika oklopima, družio s formalistima i pripremao “Zbornik iz teorije pjesničkog jezika”, bližio se trenutak koji je Rusija čekala još od sloma revolucije iz 1905. “Stala su pristizati stada ljudetine s novim, sve zelenijim i crvenijim dokumentima.

Omjer snaga između zapovjedništva i vojničke mase bio je sličan omjeru nadzornika i robova na brodovima s robljem. Izvan zidova vojarni pričalo se da ‘radnici planiraju izaći na ulicu’, da će se 18. veljače stanovnici Kolpina uputiti prema Državnoj Dumi’.” Točno tako je i bilo. Počelo je od štrajka radnika u Putilovljevoj tvornici municije. Prosvjednici su po Petrogradu počeli napadati sve ustrašenije patrole policije, potom i ubijati visoke carske oficire na koje bi naletjeli, prokuljali su vojnici iz vojarni, a Šklovskij je sa svojim momcima usred noći izjurio na ulice u oklopnim vozilima.

Dva tjedna je odlazio rušiti jedno te isto mitraljesko gnijezdo, svijet je poludio, kaos je bio potpun: “Uvjeren sam da je najveći broj mrtvih u vrijeme Februarske revolucije bio ubijen upravo našim vlastitim mecima, i to onima koji su na nas padali odozgo. Bila je to krvoločna razbijačina vozila.

Kako bi napunili automobilsku četu, pregršt autoškola je pustilo u promet vozače koji jedva da su stekli pola sata prakse... Gradom su odzvanjali sudari... Grad je bio pun ostavljenih automobila.” Pisao je da je skupa s masom bio sretan “kao da je Uskrs”, u tom “naivnom i nehajnom raju”. A onda, kako je već tad bio poznat kao intelektualac, a u nove strukture uvodili su ljude s bilo kakvom naobrazbom, tih vrtoglavih dana postao je zastupnik u Petrogradskom sovjetu. Tamo je prvi put vidio Aleksandra Kerenskog, koji će ubrzo postati premijer privremene vlade.

“Kad sam ga prvi put vidio, bio je histeričan. Otrčao je u Vojni sovjet pitajući vjeruju li mu, nakon što su Izvestija objavila članak protiv njega. Vikao je izmučena lica čovjeka čiji su dani odbrojeni, sve dok se već onemoćao nije srušio u fotelju”, pisao je Šklovskij. Bio je potresen prizorom vođe Socijalističkih revolucionara, kojima je i sam pripadao, a koji će ubrzo lakomisleno širom otvoriti vrata revolucije boljševicima. Šklovskij poslije piše da samo nešto malo poslije Kerenskij od iscrpljenosti više nije mogao hodati, da je u automobilu, dok su se vozili, promatrao njegovo suho, natečeno lice i blijede usnice. “Činilo mi se da se radi o čovjeku koji je gotov i koji je toga itekako svjestan.”

Još samo malo poslije i Šklovskij je svjedočio kad je Lenjin došao u Petrogradski sovjet “objasniti stvari”, jer su ga vojnici, redom socijalistički revolucionari, smatrali “štetnim”. Viktor Šklovskij Oktobarsku revoluciju nije dočekao u Petrogradu. Privremena vlada poslala ga je da organizira sasvim upropaštene ruske jedinice za novi juriš na Nijemce i Austrijance, s kojima su se ovi već naveliko stali družiti.

Vojnici su bili odavno ludi od godina provedenih u rovu, “noge su im sagnjile”, i nije im bila posebna utjeha što više ne moraju ginuti za prezrenog cara nego sad to mogu za februarske revolucionare. Vrhunac su cinizma, groteske i zapisa vremena primjedbe koje je Šklovskij zapisivao: “Sjećam se da Nijemci prilikom povlačenja iz rata nisu nikada zaboravljali pomesti pod svojih kancelarija.” Boljševici nisu htjeli dalje ratovati, no socijalistički revolucionari jesu. S jedne strane zato što su odbijali priznati aneksiju kao uvjet primirja, s druge zato što su naivno smatrali da će vojnim udarom sad revolucionarne vojske izazvati revoluciju u Njemačkoj.

Foto: Facebook/Wikipedija/Internet

Šklovskij je pisao da su “Austrijanci bili u još jadnijem stanju od nas”, “bježali od prvog šrapnela”, ali su neprijateljski zarobljeni bolničari bili bogomdani, za razliku od ruskih. “Napad je mogao biti uspješan, ali nije, i to zbog političkih okolnosti, a ne ‘vojničkih’. Jedinice su već ‘padale u san’. Bježale su u ‘boljševizam’ na isti način na koji se čovjek u psihozi skriva od života”, pisao je.

Osobno izvlačeći neku jedinicu u Ukrajini iz zasjede, Šklovskij je dobio austrijski metak u trbuh. I potrajalo je dok je ozdravio, doduše, sad okićen ordenom novih vlasti. Nevjerojatno je da čovjek koji tako otvoreno u knjizi nije štedio ni boljševike, koji se osobno družio s Kerenskim, koji se borio i protiv boljševika, uspio poživjeti u SSSR-u idućih 67 godina. I dok su još malobrojniji boljševici jačali u Petrogradu, privremena vlada radila je takve gluposti da njega i vojsku šalje na frontu u Perziju, u pokrajinu Urmiju, danima strahujući da im Dagestanci ili Oseti, koje su sami naoružali, putem ne dignu vlak u zrak.

Šklovskij je mrzio “ruski imperijalizam” u Perziji. Opisivao je ubijanje Perzijanaca, svojih vojnika, a još gore Kurda, koje su klali svi redom, sve kao totalnu grotesku. Na primjer: “Poslije eksplozije su vojnici okruženi neprijateljima čekali vozila. Čekajući, sakupljali su i sastavljali komadiće tijela svojih suboraca. Dugo su ih sastavljali. Dakako, neki su se dijelovi ispremiješali. Jedan se oficir približio dugome redu leševa. Posljednje su tijelo sastavili od onoga što je ostalo.

Taj je leš imao torzo krupnoga čovjeka, a na takav su torzo nataknuli malu glavu. Na prsima je imao male ruke različite veličine – obje lijeve. Oficir je neko vrijeme gledao u to, zatim je sjeo na zemlju i stao hihotati... hihotati... hihotati...” Opisivao je djecu koja su plakala na cesti, “psihologiju gladi” koju su razvili milijuni ljudi... Opisi ratova u kojima se žilavo borio bili su užasi na zemlji poput iračkog pakla u 21. stoljeću iz pera Hasana Blasima. Godina 1918. i 1919. život Šklovskog potpuno se raspao. Iz Perzije se uspio izvući živ i još zdrav i dočepati se Kijeva, oko kojeg su se sve donedavno tukli Nijemci, Ukrajinci i Rusi. Probio se sve do Moskve.

Ali kako su u međuvremenu vlast osvojili boljševici, putem je, kod Kurska, Šklovskog prepoznao jedan agent Čeke i stao razgovarati s njim. A kad ga je na potezu od Moskve do Petrograda prepoznao i drugi, Šklovskij je shvatio što mu je činiti. Ljubazno je rekao da im ide napraviti čaj i iskočio iz vlaka. Za svog starijeg brata Evgenija pisao je da su ga ubili, ne zna niti tko, ali oni tipovi koji su napali vlak s ranjenicima o kojima se brinuo njegov brat.

Počeli su ubijati ranjenike. “Pokušavao im je objasniti da to ne smiju činiti. Jednom je prije revolucije uspio zaustaviti koleru u gradu Ostrovu. Ovdje je to bilo nemoguće. Izmlatili su ga, skinuli, zatvorili u prazan vagon i odvezli... U bolnici je umro od batina. Bio je svjestan svega.” Brata Nikolaja su mu strijeljali kao pripadnika Socijalističkih revolucionara. “Nije pripadao desnici. Volio je revoluciju više od tri četvrtine ‘crvenih komandira’. Jedino što nije vjerovao da će boljševici spasiti Rusiju u plamenu.” 

Šklovskij je zato pobjegao na jug, u Saratov, u grad u kojem su socijalisti pripremali prevrat. A kad im je to propalo, morao je dalje bježati. “Smjestili su me u ludnicu nedaleko od Saratova, oko sedam vrsta udaljenu od grada. Živio sam tamo dugo”, pisao je. Život mu je tad spasio prijatelj Maksim Gorki, koji je samog Jakova Sverdlova molio da ga pomiluje. A glavni čovjek Sekretarijata KP-a Rusije i jedan od legendi “Oktobra”, koji tek što je eksplodirao, udovoljio mu je.

Na procesu u Saratovu Šklovskog su pomilovali i on je tada odlučio više se nikad ne baviti politikom. Vratio se u Petrograd, zaposlio na Ruskom institutu povijesti umjetnosti i pisao “Revoluciju i front”. U Petrogradu je te zime njegova sestra, koja mu je dala drva da se ugrije i hrane te ga izliječila od žutice, iznenada umrla sa samo 27 godina, očito od epidemije gripe, ostavivši iza sebe dvije male kćeri. Šklovskij je bio slomljen, a kroz nekoliko dana doznao je da mu je umrla i teta, od gladi.

Pisao je da su bili tako gladni da im rane nisu zarastale, da su bili impotentni, da “žene nisu dobivale mjesečnicu”. Sve dok se stanje nije popravilo. “Krenule su ljubavne avanture. Sve je bilo golo i otvoreno, poput otvorenoga sata. Žene su bile s muškarcima samo zato što su živjele s njima. Djevojke su se predavale negdje oko 17.30 jer su tramvaji prestajali voziti u 18 sati.” Tad se politika odlučila nastaviti baviti Šklovskim. Bila je 1922., Lenjin je odbrojavao posljednje mjesece života.

“Čeka me je htjela uhititi za nešto što sam učinio 1918. , ne mareći za to što sam na suđenju u Saratovu amnestiran te što sam se pojavio na njemu. Nisam mogao otkucati drugove”, pisao je. I opet je bježao. Sad preko Finske u Berlin, a suprugu, koja se nije uspjela izvući, u Petrogradu su zatvorili kao taoca. Iz tog doba potječe njegova fotografija na plaži Baltičkog mora s Majakovskim. U Berlinu je živio na adresi Kaiseralee 207, što će 30-ak godina poslije postati Bundesalee. Tamo će poslije povratka u Rusiju objaviti i “Sentimentalno putovanje”.

U Berlinu je tad objavio “ZOO ili pisma ne o ljubavi”, djelomično istinitu, djelomično fiktivnu prepisku pismima s Elsom Triolet, francuskom književnicom koja će se nekoliko godina poslije udati za Louisa Aragona. Konačno, Šklovskij se uspio vratiti u Rusiju u jesen 1923. nakon što su se za njega kod nove garniture vlasti založili i Gorki i Majakovski. To je imalo svoju cijenu. Lav Trocki odbijao je njegovu “formalnu metodu”, nazivao ga je “učenim redovnikom”, njegove ideje popljuvao je kao “nepogrešive simptome intelektualnog raspada”. Mihail Bulgakov, koji ga je mrzio zapravo zato što mu je pomrsio nekakve račune oko žena, objavio je sljedeće godine “Bijelu gardu”, roman u kojem je nepogrešivo po njemu složio lik carističkoga generala koji u Ukrajini okuplja ukrajinske nacionaliste oko ideje da je on manje zlo od boljševika, i onda masakrira sve što mu se nađe na putu. Šklovski se, međutim, više nije dao ni blizu politike. Počeo je naveliko pisati, sudjelovao je u radu na filmovima, pa se tako sprijateljio sa Sergejem Ejzenštejnom. Činilo se da živi mirno. Ako je i imao još neki dug prema režimu, to je okajao 1930. esejem “Spomenik znanstvenoj pogrešci”, samokritikom formalizma. Nije to značilo da se time potpuno pokorio režimu.

Puno godina poslije Nadežda Mandeljštam otkrila je da je stan Šklovskijevih u 30-im godinama bio utočište za brojne ljude koji su bježali pred Staljinovim čistkama. Gorki je 1934. objavio zbornik tekstova o gradnji “Staljinova kanala”, od Bijelog mora do Baltičkog mora. Razlog za to je bilo taj što je Šklovskijev brat Vladimir u to doba završio u gulagu, na prisilnom radu. A i to djelo zabranili su 1937. Pred kraj života Šklovskij je opisivao duh doba Staljinova terora: “Brat i ja već dugo se nismo vidjeli, a on je znao da se GPU jako zanima za mene i nije me htio dovesti u opasnost. Morao sam suzdržavati suze kad sam ga vidio. Prošaputao sam: ‘Prepoznaješ li me?’ ‘Ne’, odgovorio mi je čvrstim glasom. Bojao se za mene. Ili mene?”

Šklovskom je taj posjet, inače, uspio odobriti tek šef cijelog NKVD-a Genrih Jagoda osobno. Ali život bratu nije uspio spasiti. Strijeljali su ga prema nekim izvorima 1937., prema drugima 1939. godine. Šklovskij je bio pod stalnim pritiskom Partije. Morao se čak 1944. pridružiti kritičarima satiričara Mihaila Zoščenka. Što je prolazio, može se samo zamisliti ako se zna da je čak i nakon smrti Staljina 1953., kad ga napokon opet počinju priznavati kao velikana umjetnosti, nastavio biti suzdržan prema piscima koji su krenuli kritizirati režim. Držao se po strani i kad su se potpisivali apeli za Borisa Pasternaka, Venjamina Kaverina, Aleksandra Solženjicina... Nadežda Mandeljštam je, međutim, kasnije otvoreno govorila da je Šklovskij u doba najgorih progona pomagao onima koji su potom bježali i postajali na Zapadu svjedoci terora.

Foto: Facebook/Wikipedija/Internet

Koliko je život Viktora Šklovskog bio krajnje opasan, koliko je najvećim dijelom života jurio po oštrici, pokazuje primjer Mihajla Mihajlova, intelektualca iz Beograda koji je 60-ih radio kao asistent na Filozofskom fakultetu u Zadru. Sve je počelo sasvim bez veze. Sveučilište u Zagrebu dodijelilo mu je 1964. studijsko putovanje u Moskvu s još nekoliko mladih znanstvenika kao program razmjene sa SSSR-om. U pet dana putovanja 30-godišnji Mihajlov upoznao je i Viktora Šklovskog.

“Jako me se dojmio njegov živi duh i ogromno znanje iz kulture. Kad smo se oprostili od Viktora Borisoviča i kretali za Moskvu, osjećao sam se kao da sam upravo upoznao jednog od najkulturnijih, najinteligentnijih i najobrazovanijih ljudi stoljeća”, opisivao je poslije Mihajlov starog socijalističkog revolucionara disidenta. Pun dojmova, Mihajlov je nakon povratka u beogradskom Delu napisao prvi dio putopisa “Leto moskovsko”.

Koji dan poslije na skupu javnih odvjetnika Jugoslavije Tito je održao govor: “Zar mi političari moramo uvijek da pokazujemo tko je narušio zakon? Eto, recimo, neki Mihajlo Mihajlov kleveće bratski SSSR… To je nova forma đilasizma, jeste li vi učinili nešto protiv toga?” Rečeno - učinjeno. Dva službenika SDS-a dva dana poslije dolaze po Mihajlova na fakultet i odvode ga. Na 50. obljetnicu tog događaja Miljenko Jergović pisao je kako bi se još i izvukao s ukorom da je bila riječ o Zagrebu ili Beogradu, a ne o malom gradu u kojem su se ljudi režima htjeli jako dokazati protiv “neprijateljskog elementa”.

Dobio je prvo devet mjeseci, a onda tri i pol godine. Nije bio problem to što je Mihajlov pisao o odmjerenoj kritici staljinizma nego što je spomenuo gulage. Ne bi bilo problem niti to da baš nešto ranije Leonid Brežnjev sa svojom klikom u SSSR-u nije s vlasti svrgnuo Nikitu Hruščova, pa su se okolnosti naglo promijenile i ambasada SSSR-a poslala je notu Jugoslaviji zbog spominjanja gulaga.

Brežnjev je inače bio vrlo opasan za Jugoslaviju, prijetio je, primjerice, Titu u doba hrvatskog proljeća 1971. da će mu uletjeti s tenkovima “u pomoć”, što je bila zapravo tako ozbiljna najava invazije da je Tito morao osobno u totalnoj konspiraciji s ministrom vanjskih poslova Mirkom Tepavcem tražiti zaštitu od Richarda Nixona i SAD-a. I zato, kad je Brežnjev rekao Titu 1964. da neka mu se ne razmeće gulazima, Tito je javno prozvao 30-godišnjeg asistenta na fakultetu u Zadru. Moguće je da Tito nije mislio da će Mihajlova baš otjerati na robiju. Vjerojatno je i požalio kad se o Mihajlovu raspisao tisak na Zapadu. Ali ako je Brežnjev bio tako gnjevan... A sve zbog jednog jedinog susreta s Šklovskim. Kako li je tek bilo proživjeti kao Viktor Borisovič Šklovskij u SSSR-u? 

POGLEDAJTE VIDEO SERIJAL 'ZENZACIJA' S IVANOM ŠARIĆEM:

Tema: Bestbook

Možda vas zanima i ovo:
Message