On je roker, književnik, novinar, bio je u Domovinskom ratu...

Sve bi bilo drukčije, ta generacija imala bi briljantan život, samo da nije bilo tog prokletog povijesnog rata. Vanja je bio darker, roker, dan prije 19. rođendana u Palachu u Rijeci drukao je kod DJ-a da mu pusti Sisters of Mercy. Na rođendan je dobio pušku u Gospiću. Zločin nad generacijom i opaki uvid iz prve ruke u rat s naše strane kakav vam nacionalni ideološki čuvari taje već četvrt stoljeća Zoran Žmirić opisao je u romanu “Pacijent iz sobe 19”.

Zašto je 19-godišnjaku na odsluženju vojnog roka u JNA ili u ZNG-u 1991., možda i u nekim drugim dramatičnim situacijama, tako važno otkriti ima li koga u njegovoj okolini tko razumije sveto trojstvo Sisters of Mercy, Bauhaus, Joy Division?

To je prvi signal za opstanak. U nepoznatoj situaciji pronaći sebi bliske ljude i okružiti se s njima. Svi smo to iskusili. Prvi dan škole, faksa, na radnome mjestu. Osluškuješ i gledaš, tražiš sebi bliskog. S vremenom se stvari poslože pa na vidjelo isplivaju i međusobne razlike, ali prva etapa tog puta uvijek se lakše prijeđe u društvu.

Logično. Ali zašto ste u romanu za psihijatra stavili... evo neću pokvariti iznenađenje čitateljima pa reći koga, ali zašto baš tog tipa?

Moj lik Vanja se kao lik koji se otuđio od svih, pa i od sebe, morao uhvatiti za nekoga kome vjeruje, barem toliko da može verbalizirati svoju traumu. Lik psihijatra jedini je kojeg još doživljava bliskim. Tako sam se pozabavio pitanjem povjerenja s kojim smo se svi u nekom trenutku suočili. Razmišljajući o tome, zaključio sam kako često slijepo vjerujemo neznancu koji nam u nepoznatom gradu pokaže kojim pravcem krenuti, a skeptični smo prema razmišljanjima i savjetima svojih bližnjih.

Opišite mi egzistencijalni, kulturni, kakav god šok koji ste doživjeli kad ste se ‘91. našli u tom ratu?

U jednom trenutku si s bendom na probi, stvarate glazbu i jedini problem ti je kako aranžirati pjesmu; hoćemo li je početi gitarskim rifom, solom, refrenom ili golim bubnjem, a dan kasnije si u Gospiću, gdje ti zapovjednik govori kako se posljednji metak čuva za sebe. Po navici stišćeš remen, ali na njemu umjesto Fendera visi kalašnjikov. Neki su se javili i rekli da to ne mogu, poslali su ih kućama. Samo budala bi im to zamjerila.

Otad je prošlo već skoro tri desetljeća. Zašto ovakav roman baš sad? Je li to obračunavanje s traumom ili s nečim drugim?

Da s traumom, ali ne, kako bi se to naprečac zaključilo, s traumom koju čovjek s takvim iskustvom donese sa sobom. Ovo je obračun s traumom koju mi stvara društvo u kojem živim, zbog čega nisam ni po čemu drukčiji od bilo kojeg drugoga građanina Hrvatske koji je odlučio povlastice zamijeniti poštenim radom. Živimo u državi u kojoj se kompetencija ne vrednuje, prednost ima politički aktivizam, pripadnost nekoj grupaciji, a ono što je najgore, to je prisutno na svim razinama. Kad bi to bilo tako samo u visokoj politici, to bi bila sjajna vijest jer bi to značilo da piramidalno prema dolje sve funkcionira. No nije tako. Sve vitalne državne elemente, kao i one na nižim razinama, vode nesposobni ljudi. Nakon toliko godina očekivanja od demokracije da se društvo uozbilji i krene s normalnim životom, to svatko može sa sigurnošću tvrditi. Kod nas se ozbiljnije upravlja udrugama ili sportskim klubovima nego državom. Tamo postoje nekakvi ciljevi koje kolektiv želi dosegnuti, a političari državu doživljavaju kao bankomat na kojemu mogu neograničeno podizati novac, dok narod stoji u redu i čeka da nekome od njih ispadne kakva novčanica. Jer na tom bankomatu za radišnog i poštenog čovjeka benefita nema. Uz to arogancija tih ljudi je besramna. Svaki potez, svaka izjava… zvuči kao ismijavanje s ljudima. Naši političari podsjećaju me na bullyje iz srednjih škola. Grupa bahatih kojoj je jedina zanimacija osmisliti kako će nekoga terorizirati. Mogli bi nekome uzeti novac za užinu, nekome užinu, a nekome i jedno i drugo. Nekome ćemo uz to i udariti pokoji šamar. Eto, na to me podsjećaju naši političari. To je trauma koja u ovoj zemlji traje pet-šest puta dulje od rata. Da je drukčije, ne bi sposobni ljudi bježali iz zemlje glavom bez obzira da bi si što prije osigurali egzistenciju i stekli barem minimalne uvjete za mirovinu.

Koliko ste unutra ugradili stvarnog ne baš 19-godišnjeg sebe iz 1991., ali...?  

Jasno je o čemu govorimo. Dovoljno da sam, pišući, morao opet proživljavati neke scene na koje sam već odavno bio zaboravio. Nije bilo ugodno.

Crtica iz romana, jedna od onih koje su me se posebno dojmile, bila je ona da 19-godišnjak 1991. nije bio nikakav povijesni superheroj koji je išao graditi nacionalnu državu nego mladić koji je jurio izložiti svoj do tada kratki život u običnoj, ali okrutnoj borbi za svoju obranu, za preživljavanje.

Ja ne tvrdim da je to tako, to je samo moja perspektiva. Ljudi koje poznajem tamo su se zatekli s ciljem da se obrane i nisu u tome vidjeli ništa herojsko. Znaš, kad te netko iz čista mira na ulici napadne, dohvatiš prvo što ti je pri ruci i braniš se. Nema u tome herojstva, to je instinkt, nagon, konačno i dužnost. Ne razmišljaš o dalekosežnosti tog postupka. Kad se magla slegla, dio ljudi se počeo uvjeravati kako je zbog toga nekako poseban, kako bi im trebalo podizati spomenike, davati povlastice i tu smo došli do toga da bi danas svi željeli biti heroji, a tamo gdje su svi heroji, realno, heroj nije nitko. Ne treba zaboraviti ni one koji su kaos jedva dočekali, koji su uživali u nasilju, otišli iz koristoljublja, psihopati raznih profila. Zbog svega toga danas u društvu vlada mišljenje isključivosti, pa jedni tvrde kako su svi koji su bili u ratu heroji, a drugi tvrde da su svi bili zločinci. To je strašno i unizuje one ljude koji su u ratu usprkos svemu sačuvali ljudskost. No, kako rekoh, nakon prvog impulsa, poriva da braniš goli život, krenulo je politiziranje; priče o supergeneraciji, odabranima koji su stvarali državu i branili stoljetni san o samostalnosti.

Mislite li da se tim ideološkim povijesnim mitom nastoji kontaminirati svaki obrambeni rat kod nas?

Tu lako vučem paralelu s ‘41-’45. U mojoj je obitelji bilo boraca koji su prošli kroz Narodnooslobodilačku borbu. Bili su tad klinci, 14, 15, 16 godina. Hvatali su vile i motike i napadali vojsku koja je na svom putu palila sela i ubijala sve što hoda i puže. Uskoro su stigli i zagovarači politike, grupirali ih i disciplinirali, pa im objasnili kako je njihova borba za goli život u biti motivirana rušenjem postojećeg sustava i za cilj ima uspostavu boljeg svijeta. Pričali su mi ti ljudi, kako ih nikad nije zanimala ni politika, ni Partija, ni Marx, ni socijalizam, ni ništa slično. U tim godinama nisu to ni razumjeli. Zanimalo ih je jedino da neprijatelja šutnu tamo odakle je došao i vrate se svojoj rutini. No netko ih je izmanipulirao i njihova borba za život pretvorila se u klasnu borbu, nakon koje je opet onaj tko je bio na vlasti živio u Bankomat Unlimited državi, a sitnež je preživljavala. U obje ove priče postoji taj obrazac u kojem smo mi heroji, a oni tamo neki su nam neprijatelji. Do ‘91. smo za neprijatelje imali ustaše i četnike koji nam podrivaju državu i na tome smo gradili mit o zajedništvu i posebnosti, a danas za neprijatelje imamo komuniste i jugonostalgičare koji nas žele vratiti u mrak jednoumlja, valjda kako bi se ljude opet držalo na gomili. U obje te varijante priče, jasno je kako je to jedino što kod mase doista pali. Kad bi vlast barem načelno imala viziju o prosperitetu i njom se bavila, vrlo brzo bi postalo jasno da od te priče nema ništa. Ova budalaština s neprijateljima iz prošlosti koji će nam doći glave perpetuirat će se u nedogled, i pribjegavat će joj svaka vlast na ovim prostorima. S tim da je stvar danas još i gora i tužnija jer za razliku od bivše države u kojoj je svako selo imalo neku tvornicu i okretao se nekakav novac, u Hrvatskoj se ne proizvodi ništa, živi se od zaduženja koje se nikad neće vratiti. A kada dug ne možeš vratiti, zna se kakva te sudbina čeka. Dok ovi sa začelja reda pred bankomatom načuju da naprijed nešto ne štima, ovi s početka će već odavno punih džepova biti na sigurnom. Time je naša stvarnost tužnija što su danas informacije dostupne i tko god se želi educirati i informirati to može na prstogriz mišem i učiniti. Biti neuk danas je stvar osobnog izbora.

Zašto smatrate prostačkim od npr. 20-postotnih invalida Domovinskog rata, kako pišete u romanu, kad očekuju da ‘ostali građani doživotno rade za njih’?

Da se razumijemo, muka mi je od same činjenice što ovu temu moram objašnjavati na ovaj način, no nažalost, u ovoj zemlji štetočina i galamdžija drukčije ne možeš zauzeti stav i braniti ga. Naime, zbog izravne posljedice sudjelovanja u ratu početkom ‘92. dobio sam 100% invaliditet II. grupe. Godinu kasnije 80% privremeno na četiri godine, da bih uskoro u nekom previranju, gdje mi je za ostvarivanje prava hitno trebalo trajno drugostupanjsko rješenje, kao na tržnici sam dobio 50% invaliditet trajno. Nisam odabrao mirovinu i cijelo ovo vrijeme radim, jer to je jedino ispravno. Osim toga nisam želio da moja djeca misle kako je u redu da tata ne radi i ima primanja. Supruga i ja svoju djecu smo odgojili svojim primjerima, a ne parolama. No pustimo mene. Radio sam u jednoj riječkoj tvrtki s čovjekom koji je u prometnoj nesreći izgubio nogu. Nakon rehabilitacije je svakodnevno dolazio na posao. Na štakama. Sjedio je u uredu, radio, kako sam čuo od kolega, bio je jedan od najboljih stručnjaka u svom resoru. Zamislite koju bi štetu imala ta tvrtka, društvo u cjelini, ali i taj čovjek sam, da njegov potencijal nije iskorišten nego da je nakon stradavanja prihvatio mirovinu. Pa ako je čovjek bez noge mogao radeći dočekati starosnu mirovinu, ne vidim zašto bi netko s niskim invaliditetom stečenim u ratu uživao takvu povlasticu. Znači li to da je 90% tjelesnog oštećenja manje vrijedno od 20% samo zato što ovo prvo nije stečeno u uniformi? Kad kažemo da je netko ratni stradalnik, pred očima imamo invalidska kolica, amputirane ekstremitete, ljude spojene na aparate, osobe ovisne o tuđoj njezi. Takvih je manji broj i njima treba dati apsolutno sve kako bi imali dostojan život i kako im obitelji ne bi osjetile teret sudbine koja ih je snašla. No većina ljudi u mirovini ima sve prste na broju i zdrav razum, a što je najgore, svake godine se na platnom spisku povlaštenih nađe po jedna nova vojna postrojba iznikla niotkuda. Pa eto, to po meni nije ispravno. A ako netko misli da jest, u redu. Neka, po običaju, pod ovaj članak u komentar napiše da sam jugozomboid, četnik, izdajnik, što god ga veseli. Ja zbog toga sigurno neću promijeniti mišljenje.

Dok smo još kod rata kao teme, vaše ranije djelo ‘Blockbuster’ prošle godine odlično je primljeno u Ukrajini.

Godinu dana od izlaska u Ukrajini, ‘Blockbuster’ je i dalje u vrhu prodaje, a tamošnje kritike ga drže jednim od najvažnijih romana objavljenih u toj zemlji. Stvar je jednostavna - priča ‘Blockbustera’ je univerzalna. Kad sa strane gledaš dvije majke kako oplakuju svoju djecu, njihova ti bol ne govori u čijoj su uniformi ti dečki poginuli kao niti to ima li ta majka hrvatsku, srpsku, ukrajinsku ili rusku putovnicu.

Na kraju, skoro tri desetljeća od početka i četvrt stoljeća od kraja Domovinskog rata u Hrvatskoj, kako se osjećate uz stihove Sisters od Mercy, zapravo Andrewa Eldritcha, “... dum-dum bullets and shoot to kill, I hear dive, bombers, and empire down...”?

Na osobnoj razini osjećam se pobjednički. Kad se osvrnem i sagledam svoj život, vidim da su mi i dalje životni ideali istina, mir, nenasilje, ispravnost. A kao dio zajednice, osjećam se poražen od kolektivnog primitivizma.