On leti već 65 godina: Sretni letač osvaja nebo s 82 godine

Splićanin Srećko Petričević (82) zaljubljenik je u letenje od djetinjstva. Strast za letenjem održala se do danas jer godišnje na desetke puta nađe se u zrakoplovnoj jedrilici kao suputnik kakvom mlađem letaču. Naime, zbog visoke dobi zakon mu ne dopušta da pilotira sam. A Srećko je jedan od prvih splitskih avijatičara. 

Aviomodelarstvom se počeo baviti još krajem 2. svjetskog rata, a prvu obuku za letenje jedrilicom završio je u Zagrebu 1948. s nepunih 15 godina. Od tada, korak po korak, napredovao je u svojim letačkim vještinama te početkom 50-ih položio ispit i za pilota motornih aviona. 

- U Splitu nakon 2. svjetskog rata masa je mladih i djece bila oduševljena avionima pa je ponovno pokrenut aviomodelarski klub 1944. Upisao sam se godinu poslije. Tamo smo sagradili i prve dvije jedrilice Vrabac 1 i 2, od kojih je jedna danas izložena u Zračnoj luci u Dubrovniku. Prve naše jedrilice su letjele iz samog središta Splita, pomoću ‘katapulta’ - prisjetio se Petričević pojasnivši kako jedrilice nije vukao motorni zrakoplov, nego bi po osam ljudi sa svake strane držalo gumu s 1200 niti koja bi “ispalila” jedrilicu i ona bi se dohvatila zračnih struja. 

- Jedino prije nas u središte Splita je prije 2. svjetskog rata sletio poznati akrobatski pilot Ignacije Bulimbašić, i to na staro Hajdukovo igralište - ponosan je Petričević. 

Prvi splitski zrakoplovni jedriličari uzlijetali su s tzv. Vukova igrališta, nogometnog terena koji je bio na mjestu današnjeg parka Emanuela Vidovića. No kako su tamo ubrzo sagrađene zgrade, splitskih letači svoje su mjesto našli na sportskom aerodromu u Sinju. U međuvremenu je Aeroklub Split iz modelarskog stasao u pravi zrakoplovni klub s letačkim, jedriličarskim i padobranskim sekcijama, a Petričević je bio jedan od glavnih pokretača razvoja, tajnik i dugogodišnji predsjednik kluba. 

- I danas je ‘Split’ najbolji aeroklub u Hrvatskoj. Nigdje se ne izvede ni polovica letova kao kod nas u Sinju. Tu imamo više od 20 registriranih jedrilica – ponosan je Petričević. 

I poslovna karijera mu je neodvojiva od aviona

I njegova poslovna karijera neodvojiva je od aviona. Diplomski rad obranio je na temu gradnje tada još nepostojećeg splitskog aerodroma. Nakon školovanja zaposlio se u tvrtki Aeroinženjering i bio je dio tima koji su sagradili ljubljanski aerodrom početkom 1962. godine. 

Usporedo s tim, sa svojim profesorom Milošem Lukićem razrađivao je i projekt gradnje putničkog aerodroma Split, koji je njihovom zaslugom u Resniku otvoren 1966. godine. 

- Bio sam direktor projekta, a poslije i prvi čovjek Aerodroma Split do 1969. Napravili smo aerodrom u samo godinu dana, radilo se dan i noć. Prvo slijetanje tamo izveo sam s prof. Lukićem u malome motornom avionu kojim smo poletjeli iz Sinja. Spustili smo se na stazu još nedovršenog aerodroma – govori Petričević. 

Bio je i član državne komisije za nabavku komercijalnih zrakoplova. Prilikom nabavke ruskog Tupoljeva Tu-144 za jednu domaću letačku kompaniju upoznao je konstruktora tih aviona Andreja Tupoljeva, s kojim je godinama poslije održavao prijateljske kontakte. 

Dio života s obitelji je proveo u Italiji, gdje je također našao načina da se bavi avionima. 

Umirovio se i vratio s obitelji u Split

Nakon odlaska u mirovinu 1992. vratio se s obitelji u Split i ponovno aktivirao u Aeroklubu. Kako zbog godina nema više letačku dozvolu, svakog proljeća i ljeta poleti s nekim od članova kluba sportskim avionom ili jedrilicom. 

- Većinu vikenda provodim na aerodromima u Sinju ili Livnu. Letim koliko god mogu, kad ima mjesta i kad ne smetam mlađima. Znamo provesti s jedrilicom u zraku i do tri sata. Nikad se nisam bojao letenja ili nesreća. Osjećaj je zaista kao da ste kao ptica, pa znaju i ptice letjeti pored vas i kao da se čude koji su ovo što ih prelijeću - kaže Petričević, koji je strast prenio i na sina Ivu (50) te unuka Adriana (15).

Ideju pretvorio u javu 

Srećko Petričević obranio je na Prometnom fakultetu diplomski rad na temu gradnje tada još nepostojećeg splitskog putničkog aerodroma. Projekt je s profesorom Milošem Lukićem nastavio razrađivati i aerodrom je otvoren u Resniku 1966. godine, a Baričević i Lukić prvi su se spustili malim motornim avionom na još nedovršenu pistu aerodroma.