Orijentacijsko trčanje: Podiže kondiciju, formu i vjeru u sebe

Tišina kao u snu. Ne sablasna, nego ugodna. Razbija je pjev ptica, zvuk disanja i lupanja srca. Odjednom šum. Iz grmlja iskače srna, mala, plaha i skokom prolazi pored vas. Nekoliko sekundi poslije još jedna. Osjećaj koji ćete teško doživjeti u bilo kojem sportu. I koji su rijetki vidjeli. 

Priče o stapanju sa šumom, osjećaju slobode i pustolovine u nedostupnoj prirodi nagnale su me da upišem tečaj orijentacije. U tri mjeseca naučio sam “čitati” kartu, služiti se kompasom, tehnike orijentacije... I što već ide.

I bio sam spreman za natjecanje. Moje prvo natjecanje.

- Slušaj, ako se slučajno izgubiš - savjetovale su me kolegice iz kluba, no na pola rečenice sam ih zaustavio.

- Izgubiti? Pa, ne idem u Amazonu! Prije će suniti i šijiti zagrljeni hodati nego što ćete me tražiti u šumi.

Cilj je skupiti kontrolne točke razbacane u šumi. Nešto kao potraga za blagom. Osjećaj kao da ste uskočili u “Gooniese”, sjajnoj Spielbergovu priču o djeci koja traže škrinju sa zlatom.

Čak je i karta slična. No već nakon dvije kontrolne točke potraga dobiva novi detalj. 

- Pa, nemam pojma gdje sam - glasno govorim stojeći u močvari do koljena. 

Da, to je onaj trenutak sa samog početka priče. Stojite u netaknutoj prirodi, dok pored vas pretrčavaju srne. Dobro, u mojem slučaju, stojite u močvari. 

Kroz glavu mi prolazi Einsteinova sjajna rečenica: “Onaj tko nikad nije pogriješio, nikad nije pokušao napraviti nešto novo”.  

- Kažu da pravo zadovoljstvo proizlazi iz istodobne aktivnosti glave i tijela. No rijetko kad moramo istodobno, dok je tijelo u naporu, koristiti i glavu. Dok se znojimo i borimo za dah, biti potpuno koncentrirani i procjenjivati. A u orijentaciji je to neophodno - govori Monika Kovaljesko iz vjerojatno najboljeg orijentacijskog kluba Kapela.

Panike nema, samo osjećaj da sam dio čudesne šume. Pogledom tražim čarobni hrast koji, kao iz bajke, daje zaštitu svakome tko se skloni ispod njega. Mene je zaštitio “poslavši” mi kolegu. Nekoliko savjeta i krećem dalje, dok mi prolazi glavom: “Budalo, tebe iz okolice Zagreba spašava Španjolac iz Compostele”. 

- I iskusni orijentacisti, koji su 20 godina u tom sportu, izgube se na trenutak. To je najnormalnije - kaže Monika.

I tako je i bilo. Um je kao padobran, ne funkcionira ako nije otvoren. Pogled na kartu i već sljedeći trenutak jurio sam prema trećoj kontrolnoj točki, pa četvrtoj, petoj... I tako sve do kraja. Energetski zahtjevi trčanja rastu na neravnim terenima, pa je potrošnja kisika pri trčanju u šumi čak 26 posto viša nego kod trčanja po cesti. Zato je glavna komponenta orijentacijskog trčanja kardiorespiratorna izdržljivost. Prevedeno, sposobnost da srce pumpa krv i dovodi kisik radnim mišićima. Osobito nogama. One su najpotrebnije. Također, orijentacija potiče vještine snalaženja u prirodi, što je izuzetno važno za gradsku djecu.

Nakon tri sata provedena u šumi ugledao sam cilj pred sobom. Natjecanje u preciznoj orijentaciji, odnosno u mojem slučaju umalo u nepreciznoj, približilo se kraju. 

Gotovo da mi ga je bilo žao proći. Ciljna ravnina dijeli prekrasan, gotovo nerealan svijet od onoga - našega. Iz čudesna ambijenta stigao sam u sasvim običan dio svijeta - onaj koji nas okružuje svaki dan. Nema više mojih prijatelja ježeva, dabrova, lisica i srna. Praznina koju može nadomjestiti samo ponovni odlazak u šumu. I sad tek vidim kakva sam budala bio tvrdeći da “nema šanse da se izgubim” jer, ako se nisam izgubio u brazilskim favelama, kako ću na svom Sljemenu? Ne samo da sam se izgubio nego nisam imao pojma gdje sam bio prije pet minuta. Gledam mahovinu kao raste na sjeveru. Ništa. Gledam godove jer i s njima ima neka fora. Opet ništa. Gledam gdje sunce zalazi, ali nema sunca... Moram se nekako izvući, mislim, jer će me narodna predaja zabilježiti kao najveću budalu u povijesti trčanja. I jesam.

U orijentacijskom trčanju često kontrolne točke tražite u grupama. Imao sam sreću da sam bio dio momčadi u kojoj su Vanja, Nataša, Dodo, Bela, Ema, Branko, Luka i ostatak društva s tečaja u Kapeli. Inače, na tečaj orijentacije prijavljuje se jako mnogo djevojaka, a mogući razlog je da se za jedan sat u šumi gubi čak 500 kalorija. A na treningu provedete i po pet sati. 

I na kraju, opet sam u jednom komadu. Redakcija nikako da me se riješi. Poslali su me jiu-jitsu majstoru, eto me nazad. Pa na plažu s morskim psima. Opet ništa. Pa u brazilski geto, ništa. A eto, sad i u planine. Dečki, za Boga miloga, dajte nešto uzbudljivije...