Ovo svjedočanstvo temelji se na razgovoru s Danielom Beilerom, 33-godišnjim tehničarom hitne medicinske pomoći i volonterom, koji je odrastao u tradicionalnoj amiškoj zajednici u Pennsylvaniji
DRUGAČIJI OBIČAJI
'Otišao sam iz amiške zajednice - evo što mi fali, a što je super'
Amerikanac Daniel Beiler je odrastao u amiškoj zajednici, bez modernih pogodnosti i stvari koje su nama svakodnevne. No, ipak je želio proširiti vlastiti svijet te je radi toga prije deset godina ekskomuniciran. Sada je ispričao je što mu najviše nedostaje i što ga još uvijek oduševljava u njegovom novom životu.
Ovaj 33-godišnji tehničar hitne medicinske pomoći i volonter, koji je odrastao u tradicionalnoj amiškoj zajednici u Pennsylvaniji, ispričao je vlastito iskustvo.
- Rođen sam u Lancaster Countyju, Pennsylvania, jednom od glavnih mjesta staroamiške zajednice u SAD-u. Odrastao sam na maloj farmi u zajednici okruženoj planinama i dolinama — uvijek sam lovio, plivao i jahao konje. Nismo imali videoigre niti televizor. Nije bilo klima uređaja ni električnog grijanja, koristili smo peć na drva ili ugljen. Putovali smo konjima i kočijama, a ako smo morali putovati na dulje udaljenosti, unajmili bismo taksi - izjavio je Beiler, piše msn.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
00:59
Veli da su imali prilično intenzivnu obiteljsku dinamiku te ja način na koji je odrastao zapravo je bio jako poseban. Naime, u amiškoj zajednici svaka zajednica ima svoje običaje.
- Nismo imali Rumspringu — razdoblje kad amiška mladež izlazi u svijet i iskušava stvari poput droge, alkohola i seksa. To je običaj samo u nekim zajednicama, ali tamo odakle dolazim, toga nije bilo. Što se tiče posla, zajednica se mijenja — kad smo odlazili, mnoge su tvrtke već koristile pametne telefone i računala. Neke obitelji su počele uvoditi električnu energiju. Amiši su shvatili da se svijet mijenja i da moraju prihvatiti neke stvari kako bi ostali uspješni - izjavio je.
'Tražio sam odgovore, ali ih nisam dobivao'
Oduvijek se osjećao kao da je drugačiji, kao da mu treba nešto više od onoga što je dobivao.
- Odrastao sam s velikom željom da vidim svijet. Penjao bih se na planinu, a kad bih došao do vrha, htio sam prijeći i sljedeću planinu. Oduvijek sam imao duboku želju da postignem velike stvari. No, kao amiš, nisam čak mogao ni letjeti avionom. A pošto Amiši vjeruju starješinama, pitao sam ih - 'zašto mi razmišljamo na taj način?'. Na to su oni rekli da je to radi naših djedova i baka. No, to nije odgovor koji me zadovoljio - prisjetio se.
Tražio je odgovore i bio znatiželjan. Znao je da vani postoji čitav svijet te je osjećao kao da je potpuno odsječen od njega.
60 sekundi do smrti
- Kad sam imao 14 godina, krenuli smo na vožnju saonicama po snijegu. Pokušao sam prikačiti konja za saonice, ali konj je imao drugačije planove. Propinjao se na stražnje noge i udario me u sljepoočnicu. Imao sam frakturu lubanje i krvarenje u mozgu. Do trenutka kad su me hitno operirali, liječnik je rekao da sam bio unutar 60 sekundi od smrti. Nakon toga sam imao ADHD, OCD i depresiju. Imao sam problema s leđima, koncentracijom i napadajima. Postao sam depresivan i imao sam suicidalne misli. Stavili su me na lijekove, a sastajao sam se s psihijatrima i psiholozima. Tako sam prolazio kroz svoje tinejdžerske godine - ispričao je.
Jednog dana našao se s menonitskim savjetnikom, taj razgovor promijenio mu je život. Menoniti su slični Amišima, ali koriste vozila i malo su moderniji.
- Objasnio mi je da postoje i drugi Amiši koji preispituju stvari. Nakon toga su nas naši Amiši izbacili, morali smo otići ili biti ekskomunicirani. Međutim, zajednica iz koje dolazim nije to činila tako strogo ili grubo kao mnoge druge. Imao sam 23 godine i planirao sam vjenčanje. Biskup je čekao tri dana nakon vjenčanja prije nego što nas je ekskomunicirao, kako obitelj ne bi morala bojkotirati proslavu. Bio je to svojevrsni način oproštaja - napisao je.
No, sada je u dobrim odnosima s njima iako ih ne može posjetiti, ali može razgovarati s njima.
- Nakon što smo napustili zajednicu, život se otvorio. Imao sam cijeli svemir pred sobom. Bili smo u braku i pokušavali smo shvatiti kako izgleda život bez ograničenja amiškog sustava. Vožnja automobilom bila je nevjerojatan trenutak za mene — osjećao sam se oslobođeno. Sjećam se kako me pogodilo - imam kotače. Slobodan sam ići kud god želim. To mi je bio veći doživljaj od svih drugih aspekata modernog života, uključujući struju i tehnologiju - izjavio je.
No, nisu nastavili istraživati moderno društvo, već se uputili dalje.
- Nismo imali puno vremena za potpuno uranjanje u modernu Ameriku, jer smo deset tjedana nakon odlaska otputovali u Irak kako bismo postali volonteri. Nikad prije nisam letio avionom, sve do leta iz Philadelphije u sjeverni Irak, gdje je u tom trenutku divljao ISIS. Na avionu sam bio malo uplašen da će eksplodirati. Znao sam da većina njih ne eksplodira, ali još sam imao strahove od 9/11.Tijekom sljedećih deset godina putovali smo iz zemlje u zemlju, pomažući u kriznim situacijama u Ukrajini, Siriji i Boliviji, dok nam je obitelj narasla na petero djece - ispričao je tehničar medicinske pomoći.
U međuvremenu su se preselili u Idaho, gdje će raditi kao tehničar hitne pomoći za vatrogasce koji se bore protiv velikih požara.
- Još uvijek se identificiramo kao Amiši, ali sada smo povezani s električnom mrežom. Imamo struju, vozila i slično. Ipak, ponekad mi to predstavlja izazov. Kad nevrijeme isključi struju, život se usporava, i taj osjećaj mi nije drag. Zapravo, osjećaj slobode bio je prisutan dok smo živjeli izvan mreže, kad nismo ovisili o struji i sami smo uzgajali puno hrane. Nije bilo važno ako padne trodnevna snježna oluja. To nije bio problem. Još uvijek mi nedostaje taj osjećaj - naveo je.
Blizina prirodi je nešto što smatra da danas nedostaje društvu, i vjeruje da to ima veliki utjecaj na ljude.
- Ne kažem da moramo stalno biti u prirodi, ali ako je život samo beton i videoigre, vjerujem da smo odsječeni od sirove organske stvarnosti koju je Bog stvorio. Moja obitelj sada nema nikakva tehnološka ograničenja, ali nismo prihvatili "smeće kulture". Volim svoj telefon — društveni mediji su mi slaba točka. Zanimljivo, jedno vrijeme sam mjesecima gledao Toma i Jerryja. Stvarno ne znam zašto. Nemamo televizor u kući jer jednostavno ne želim da moja djeca imaju taj utjecaj, ali idemo u kino i djeca gledaju YouTube - ispričao je.
Primijetili su da, kada djeca provode previše vremena pred ekranom, postaju razdražljivija.
- U takvim danima im kažemo: 'Znate što? Idite van, igrajte se s psima ili trčite po šumi' - izjavio je, piše msn.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
