'Ovakvoj Hrvatskoj ne trebaju stvaratelji nego činovnici?!'

Moja knjiga nalik je jakoj rakiji udaračici, ona može opiti, udariti, ali i izazvati neke druge fizičke reakcije, ne uvijek ugodne. To joj je ujedno i mana, iako ne u književnom smislu, zato što takva literatura nije za svakoga. Međutim, onoga koji se s tim može izboriti očekuje mnoštvo čari, rekao je književnik Zoran Malkoč. On je sa zbirkom priča “Umro Supermen” (Fraktura), s ostalih 12 književnika, ušao u izbor za nagradu Fric za 2019., koju treći put dodjeljuje tjednik Express.

Kad govorimo o nagradama, kolika su one bitne književnicima?

I moj pas Pablo voli da ga se nagradi, pa zašto ne bi i pisac ponekad skočio i zamahao repom, ako je već u pisanje unio sebe, svoju pamet i glupost, bol, radost i, ponekad, krv, o vremenu da i ne govorim. Jasno je da nagrade nikoga ne čine boljim piscem, kao i da ima onih koji se prema nagradama odnose s prezirom. Međutim, dovoljno je baciti pogled na književničke bibliografije, u kojima se nagrade, pa i one minorne, nikad ne izostavljaju, te zaključiti kako one piscima jesu bitne. Osvajanje značajne nagrade pisca na trenutak izdvoji iz mase i učini njegovo djelo vidljivijim, a nije loše ni to što nekoliko mjeseci ne moraš od žene žicati za piće. One mogu donijeti i dugoročnu korist kad je riječ o prijevodima jer izdavači vole kad mogu napisati da je neko djelo dobilo značajnu nacionalnu nagradu. Osim toga, kad dobiješ takvu nagradu, generalno te više uvažavaju, manje vole, a pomalo te počnu i mrziti, što također nije zanemariva korist za pisca koji drži do sebe.

Ima li natjecateljskog duha među književnicima?

Prije svega, ako ga i ima, taj ti duh ne može pomoći da napišeš bolju knjigu, naprosto su druge sile u igri. Druga je stvar kad se radi o plasiranju gotove knjige, tu već ima svega, spletkarenja, protežiranja i podlih strategija, ali je opet, rekao bih, više vezano za mediokritete i osrednje autore koji, začudo, imaju izrazitu probojnost i potpunu odsutnost onoga što se nekad zvalo drugarska samokritika, he he... Među dobrim piscima ipak prevladava kolegijalnost, koja je rezultat oduševljenja dobrom književnošću jer su oni redovito i strastveni čitatelji. Ili sam možda u krivu, pa bih samo htio da je tako.

U kakvom je statusu književnost u hrvatskom društvu?

U paradoksalnom, rekao bih. S jedne strane, često se kuka i plače nad tim statusom pa se kaže da je kod nas književnost prognana na marginu, da kod nas nitko ništa ne čita itd. Mene to uglavnom nasmijava, pogotovo kad to napiše kolega koji ima kolumnu u dnevnim novinama. S druge strane, oko valova zvanog književnost tiska se začudno mnogo praščića i ostalih domaćih životinja, koji od nje relativno dobro žive, dok su pravi pisci većinom divlje životinje koje ne vole gužvu oko valova pa radije love ondje gdje je žešći zrak i slasnija lovina. Želim reći da je književnost žilava i što je više zatirete, ako je zatirete, ona će biti samo življa i bolja te će uvijek pronaći put da preživi sve dok postoji potreba da se stvara i konzumira. Književnost koja kuka, plače i žudi za statusom može biti samo ulizivačka, loša književnost. Nedavno sam, prilikom primanja jedne nagrade, slušao uvodni govor uvaženog akademika. On je pozdravio sve koji su mu se učinili značajnim, od ministrice kulture, akademika, urednika i drugih uglednika, ali je zaboravio spomenuti one zbog kojih je ta svečanost održana, nas pisce. To bi nekoga možda bacilo u depru, ali ne i mene. Kasnije sam doživio da mi taksist čestita na nagradi, a navečer sam, u birtiji, upoznao električara i bivšeg branitelja, koji mi je s oduševljenjem govorio o mojoj knjizi ‘Groblje manjih careva’. Eto. Pa što ako nekim akademicima književnost nije bitna? Uvijek ima radnika i taksista kojima jest.

Vrlo ste kritični prema sustavu vlasti u Hrvatskoj, što vas najviše smeta?

Mogao bih nabrajati do sutra, ali jedno im nikako ne mogu oprostiti, što su uništili optimizam i radost stvaranja u ovoj zemlji. Nominalno živimo u demokraciji, ali to je tek privid demokracije, gdje je od 1,5 do 2 milijuna ljudi klijentelistički vezano za dvije najjače stranke i njihove satelite i tu ne može biti govora o slobodnoj volji i demokraciji. Rezultat toga je društvo kojemu ne trebaju stvaratelji, inženjeri, umjetnici, majstori, obrtnici i poljoprivrednici, nego odvjetnici, javni bilježnici, činovnici i kvaziekonomisti koji takav nakaradni sustav servisiraju. Ono dobro u Hrvatskoj spada u kategoriju ekscesa. Dobra književnost je eksces. Rimac je eksces. Dobar dio našega gospodarstva u rukama je sitnih kokošara. Možete zarađivati milijune, ali ako ste stvaranje zamijenili rentijerstvom, vi imate mentalitet sitnog kokošara čiji novac zaudara na kokošji drek.

Jesu li književnici u Hrvatskoj prestali biti oštrica kritičke misli?

Ne bih rekao. Kad govorimo o prvoloptaškim seciranjima hrvatskog društva, autori i autorice, poput Dežulovića, Pavičića, Đikića, Ivančića, Jergovića, Rudan, Bukovac, Gerovca... dovoljni su oštri, a i sječiva su im prilično duga. Što se književnih djela tiče, naša književnost nikad nije bila žešća i subverzivnija, iako se mogu složiti s onima koji kažu da joj je domet ograničen. Ali to ne mijenja činjenicu da se u njoj žestoko puca.

Kažu da su književna ogledala društva, kakvo društvo je u vašem djelu?

Nije blistavo, sigurno. Ali moji likovi žive u njemu, bore se, umiru. I gotovo nikad ne bježe. U tom smislu može se reći da ono, unatoč prividnom crnilu, ima crtu optimizma i neke vedrine, koji predlošku nedostaju. Osim toga, književna stvarnost je uvijek idealna, likovi apsolutni, a zlo i dobro imaju čistoću koju u stvarnosti nemaju.

Mislite li da su mladi postali previše komforni i da nisu nosioci promjena, nego kontinuiteta?

Generalno, to vjerojatno jest tako, upravo začuđuje količina oportunista među mladima, nedostatak bilo kakvog idealizma i mladenačkog bunta, kao i nezainteresiranost za bilo što što ne donosi materijalnu korist. Prije desetak i više godina blaženo sam gledao kako klinci u Slavoniji bahato mašu buntovima novčanica plaćajući pića na šanku. Hrpa njih. A meni drago. Sve mladi tajkun do tajkuna, bilgeits do bilgeitsa, u Slavoniji, ej, kako da mi ne bude drago! Ali onda mi je konobar objasnio da se ti debeli buntovi sastoje od novčanica od pet kuna, koje su dečki mijenjali cijeli tjedan kako bi se pripremili za subotnji izlazak i pokazali curama da su puni para. Na stranu sad Instagram, ‘fejs’ i influenceri, na stranu vjeronaučno ispiranje mozga u školama, tko je ustvari glavni krivac za to? Tko im je namro društvo s takvim vrijednostima? Mi, jebote! Je li mladi hadezeovac Milić, koji je neko vrijeme stajao iza Plenkija i kimao glavom poput onih psića iza stražnjih automobilskih stakala, činio to sam od sebe ili možda zato što je imao uzor u svojem kameleonskom ocu? Ili onaj Saucha, koji je vrtić zamijenio esdepeovim stranačkim prostorijama, ali je isto tako mogao zalutati i u hadezeove i ne bi ni primijetio razliku? Što se najmlađih tiče, nije bitno drugačije, ali oni još imaju šansu da odjebu nas stare licemjere i zakače se za nekoga poput Grete Thunberg.

Koliko je u Hrvatskoj teško biti književnik i koje su vam najveće prepreke?

Ne mogu govoriti općenito jer u nas ima književnika-novinara, književnika-činovnika, književnika kojima je književnost tek sredstvo za postizanje drugih ciljeva, književnika-hobista... Ovakvih poput mene nema mnogo i nama je vjerojatno najmanje lako, ali mi i nismo u književnosti zato da nam bude lako, mi, dapače, volimo da nam je teško jer težinom plaćamo istinitost naše literature, što povratnim učinkom daje neizmjernu ljepotu našim životima. Međutim, da bi neke stvari mogle biti lakše, mogle bi. Uzmimo samo ove stimulacije Ministarstva kulture: grupa od pet stručnih ljudi birala je najbolje knjige godine i jedno vrijeme činilo se da stvar funkcionira. Onda je ministrica stručnu skupinu zamijenila misterioznim glasovima institucija, pretvarajući to u još jedan hrvatski birokratski rašomon. Onda doživiš da ti se knjige nađe u završnicama svih značajnih nagrada, u čijim žirijima sjede različiti ljudi različitih svjetonazora, ali ne i u izboru Ministarstva kulture, što bi ipak trebalo biti puno lakše postignuće. A zašto? Naprosto zato što je posao povjeren institucijama, tj. nikome, pa ga onda nitko nije ni odradio ili ga neki (tko?) u nekim (kojim?) institucijama nisu odradili do kraja.

Za vas se tvrdi da ste promijenili krvnu sliku domaće književnosti, kakva je ona dosad bila?

Ha, ha, taj koji je to napisao nije precizirao kako sam je to promijenio, krvna slika može postati i lošija. Ipak, rekao bih da je mislio da sam je promijenio nabolje, iako ni prije nije bila loša. Ali sve se umara, pa i književnost, pa joj je doza svježe krvi, naročito one žešće, povremeno neophodna. Express: Može li književnik utjecati na društvo i inicirati neke promjene u njemu? Književnost potencijalno ima tu moć, ali teško će se danas ponoviti slučaj Krležina utjecaja na tisuće mladih koji su se, inspirirani njegovim tekstovima, odlučili na konkretnu akciju. Osim toga, to i nije bit književnosti, ona je prije svega susret dvije duboke potrebe: one da se djelo stvori i one da ga se konzumira. Iz tog intimnog, individualnog i jedinstvenog susreta u samoći može se svašta izroditi, pa i promjene u društvu. Ali to je spora voda.