Damir Međurečan u ožujku se uputio u Norvešku kako bi fotografirao polarnu svjetlost, no zbog ‘lockdowna’ nije bilo povratnih letova. Nekoliko stotina kilometara do trajekta za Dansku svladao pješke i na biciklu...
RIJEČKI AVANTURIST
Pješačio po Norveškoj u vrijeme lockdowna: 104 dana bio sam zarobljen u zemlji snijega i leda
Kada je početkom ožujka krenuo na sjever Norveške u namjeri da uslika polarnu svjetlost, Damir Međurečan nije ni slutio da će ostati “zarobljen” na sjeveru Europe mnogo dulje od planiranih jedanaest dana.
Namijenio ih je provesti u potrazi za jedinstvenim prizorom, kojeg je već bezuspješno “ganjao” prošle godine. Sve to odigralo se početkom korona krize, kada je cijeli svijet iznenada išao prema “lockdownu”. A rođeni Pitomačanin našao se “zatočen” u zemlji snijega i leda. Naime, na put prema sjeveru, točnije gradu Bodo, krenuo je 11. ožujka s planom da se u Rijeku, gdje već godinama živi, vrati povratnom avionskom kartom 22. ožujka. No već treći dan po dolasku nastaje neviđena situacija sa širenjem koronavirusa i proglašenje pandemije, zbog koje su otkazani svi letovi, uključujući i Damirov.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
00:15
“Nije problem”, pomislio je, obilazeći i uživajući u fotografiranju predivnnih norveških prizora, “bit će valjda skoro neki drugi let”. No dan-dva otegnulo se u nekoliko tjedana bez letova, a takvo čekanje u jednoj od najrjeđe naseljenih zemalja u Europi činilo se kao vječnost. Kretao se dok je čekao ponovno otvaranje granica.
I tako je planirannih deset dana traganja za polarnim svjetlom, neplanski postalo njih 104, a pješačenje i biciklizam Damirova svakodnevica u novom, privremenom domu Arktičkog kruga.
Svoj put odlučio je okončati 28. travnja, kada se na put do grada Aalta, dug 600 kilometara, odvažio pješice, s ruksakom na leđima, posebnom vrećom za spavanje i fotoaparatom u ruci.
- Neko vrijeme nakon dolaska u Norvešku putovao sam autostopom, no zbog širenja virusa odustao sam od toga, kako zbog sebe tako i drugih. Vjerojatno bi netko i stao, no gledao sam izbjeći nelagodu u novonastaloj situaciji s virusom, zbog koje se reducirao i promet. No dani u iščekivanju povratnog leta su dugi i hladni, valjalo se kretati - prisjeća se vlasnik informatičke tvrtke.
Više nije mogao čekati da se uvedu letovi pa Damir odlučujem krenuti prema jugu zemlje.
- Kako često bicikliram, jednom prilikom i do najsjevernije točke Norveške, tj. Nordkappa, kupujem jeftin polovan bicikl, u međuvremenu se nadajući uvođenju letova. Nadam se da ću naići putem na još neke veće gradove sa zračnim lukama, pa valjda će biti letova. No dani prolaze, a ja 16.06. biciklirajući stižem na sam jug Norveške u grad Kristianstand. Tu se ukrcavam na trajekt do Danske, praćen začuđujućim pogledima putnika iz automobila i policije, koja nije mogla vjerovati da se u matičnu zemlju vraćam biciklom! Moram priznati da me je tad malo ulovila panika jer ako mi tu zabrane ulazak, došao sam s mora, ne mogu se više ni vratiti u Norvešku (turistički se nije moglo ulaziti, a za poslovno nisam imao osnove) te sam policajce uvjeravao kako sam iskusni biciklista, evo prošao već 2000 kilometara. Danska je svega 300km - prepričava nasmijani Damir, koji je dolaskom na kopno odbiciklirao do granice s Njemačkom, ukrcao se na vlak do Berlina gdje ima stan u kojem se grijao i odmarao do prvog dana kolovoza, kada je krenuo nazad put Hrvatske.
- Spavao sam vani gotovo cijelo vrijeme, osim dva do tri puta kada sam zbog jake kiše, koja mi je smočila zimsku odjeću i obuću, prenoćio u hotelu gdje je noćenje prilagođeno norveškom standardu pa se gotovo ne može naći ispod sto eura. Odjeća koju sam nosio je posebna, zimska, napravljena za vrlo hladne temperature do minus 20 stupnjeva, ali sam se ipak često pothlađivao. Temepratura je uvijek bila ispod nule, često i do minus 15, a kada zapuše silovita bura, nalik onoj iz Senja, znala se spustiti i do minus 25. Vreća za spavanje je, recimo, označena kao posebna za temperature i do minus 40 stupnjeva, no već na minus 20 cvokoćete. Ipak, ovakva oprema dala mi je određenu sigurnost. Spavao sam gdje god sam mogao, tražio bilo kakav zaklon, nadstrešnicu za planinare, a najčešće autobusne zidane kućice od cigle ili drveta koje su mi bila skloništa i prenoćišta. Nerijetko bi putem ulazio u neke javne zgrade ne bih li se ugrijao, mobitel i aparat punio u zagrijanim trajektnim čekaonicama, prao se na benzinskim crpkama. Hranu sam kupovao u marketima, kojih nema puno, svakih 20-tak kilometara po jedan. Morao sam pomno planirati kada ću jesti kako bi kupljeno bilo dovoljno za nekoliko dana. Problem je često bila i voda koja bi se nerijetko zaledila u boci. Mislim, ja sam bio pripremljen, znao sam što me čeka, al jedno je kad vi planirate put od deset, a on se protegne na 104 dana iščekivanja - opisuje Damir situacije o kojima inače ne razmišljamo.
Nastavlja kako je najviše spavao u šatoru, čije je podizanje, kao i kampiranje, dopušteno svugdje, uz obaveznu udaljenos od 150 metara od prvih kuća. Zemlja na kojoj se boravi, dodaje, ne smije se ni na koji način uništavati. Ipak, baš zbog noćenja na otvorenom te pješačenja kroz tunel, Damira je dva puta posjetila i norveška policija s kojom je, ipak, imao samo pozitivna iskustva.
- Prvi put je to bilo kad sam spavao u jednoj autobusnoj kućici, a policija je zapravo došla nakon nečije prijave, tj. poziva. Putovali su 20-30 kilometara ne bi li provjerili je li sve u redu sa mnom, s obzirom na to da sam noćio vani. Drugi put došli su kad sam prolazio kroz tunel gdje je zabrana prolaska za pješake, no tunel prolazi kroz planinu, tako da nisam imao izbora. Nakon što sam im objasnio svoju situaciju i razlog zbog kojeg idem tim putem, odlučili su me prevesti i nisu me kaznili. Ono što na temelju tih situacija mogu zaključiti jest da se radi o susretljivosti i obzirnosti policije, a s obzirom na reagiranje jasno je kako sigurnost i provjera iste zaista funkcioniraju - kaže Damir. Spominje i otočje Lofoten, jedno od najljepših dijelova Norveške gdje se lovi najbolji bakalar i nalazi plaža (Kvalvika) koja oduzima dah, a do koje se dolazi samo preko planine. Tu se nalazi i hobit kućica s okruglim vratima u kojoj je proveo jedinstvenu noć prirode i potpunog mira. Izgradila su je dva surfera koja su tu nekda živjela, van civilizacije, bez signala za mobitel...
- Po odlasku su kućicu ostavili putnicima namjernicima, kao zaklon i tamo ljudi to poštuju, sve je ko da je jučer napravljeno, čisto, svatko počisti i za sobom nešto ostavi, malo hrane, nož, svijeće, odjeću, opremu, nek se nađe drugom putniku - opisuje Damir.
Uspio je u nakani da fotografira polarnu svjetlost
Što se tiče namjere da uslika polarnu svjetlost, koju je već bezuspješno “ganjao” krajem 2019. na Islandu, nju je ipak ostvario i ovaj put je uspio “uloviti”.
- Postoji engleski izraz za to - "Hunting the Nothern Lights", koji najbolje opisuje taj lov za tim svjetlom koje uistinu treba loviti. Nema garancije da ćete se vratiti s lovinom, tj. dobrim fotkama i filmom, jer se moraju poklopiti svi parametri - vedro nebo, niska temperatura, aktivnost sunca... No osjećaj je jedinstven, teško ga je opisati, kao vatromet za Novu godinu, ali iznad cijelog neba, do kud god pogled seže - uzdiše Damir.
Sve bi ponovio...
Bi li ponovio, pitamo, na što hitro odgovara da svakako hoće, no slijedeća ruta mu je Kanada.
- Nije to za svakoga, ipak treba planinarskog, biciklističkog iskustva. Netko tko je navikao spavati u hotelu teško da bi izdržao i par dana. Treba planirati, teren je težak, ceste uz obalu su fjordovi okruženi strmim planinama. Mora čovjek biti psihički spreman, zima je oštra. No, moj moto je uvijek bio onaj kojeg sam pročitao na spomeniku palim borcima u Normandiji, na plaži gdje se "odigrao" Dan D, a kaže: Ever forward, never back (vječno naprijed, nikad nazad) - odlučan je Damir, dodajući kako mu je drago da je, ako je već negdje morao, zaglavio baš u Norveškoj. koja je za razliku od drugih europskih zemalja, koje su tada uvele zabranu napuštanja domova, imala drugačiji pristup i slobodu kretanja unutar zemlje, pa je mogao putovati.
- Nikad nisam bio ni u Kanadi, niti na Aljasci, također poznatoj po svojim planinam, snijegu, medvjedima... Neće nedostajati izazova. Jednom kad vam uđe u krv, uvijek vas vuče - sa smiješkom zaključuje neumorni pustolovac.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
