Ana posljednjih 20 godina pješke obilazi Velebit i istražuje svaki kutak. Dva puta naletjela je na medvjeda, obišla je 500 napuštenih sela i fotografirala njihove ostatke... Sve je pretočila u knjigu
ŽIVOTNI INTERVJU
Profesorica Ana Lemić iz Gospića ured zamijenila kamenjarom: Iz štikli u gojzerice i na Velebit...
Prof. Ana Lemić (80), rođena Gospićanka, odrasla u Kaniži, dugogodišnja ravnateljica ondašnje gimnazije, aktualna predsjednica gospićkog ogranka Matice hrvatske i predsjednica PD-a Visočica, u svojoj je knjizi “Sela i stanovi na Velebitu - svjedočanstva života od nastanka do nestanka” opisala oko 550 napuštenih velebitskih sela, za kojima je tragala 20 godina po surovom kamenjaru. Istražila je i fotografirala svako selo, zaselak i ljetne stanove duž 160 kilometara, od Senja do Zrmanje, do 900 metara nadmorske visine. Gospićki ogranak Matice hrvatske kao nakladnik knjige nagrađen je Zlatnom poveljom Matice hrvatske, kao i prvo izdanje knjige, koja je izdana prije deset godina, kad je prof. Lemić obišla 500 sela, a do preostalih nije mogla jer su se nalazila na minski sumnjivom području.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
01:42
Ana Lemić, profesorica matematike i fizike, u gimnaziji je provela cijeli radni vijek, a ljubav prema prirodi, planinarstvu, Lici i Velebitu odlučila je pretočiti u književna djela. Da bi bila bliže Velebitu, sa suprugom se prije 16 godina preselila u Baške Oštarije, no, nažalost, suprug, koji joj je bio velika pomoć i podrška u radu, preminuo je prije tri godine. U međuvremenu je 2014. godine s tadašnjim potpredsjednikom Matice hrvatske Stjepanom Sučićem napisala knjigu “Velebit u hrvatskom pjesništvu”, a tri godine kasnije s prof. Jasminkom Brala Mudrovčić napisala je knjigu “Lika i velebitsko primorje u hrvatskoj književnosti”, koja je nagrađena Srebrnom poveljom Matice hrvatske. Za 150. godišnjicu Gimnazije Gospić 2010. godine napisala je prvu knjigu o povijesti škole, knjigu “Gimnazija Gospić 1860. - 2010.”
Kad se rodila ljubav prema Velebitu?
Od kada znam za sebe, znam i za Velebit. Divila sam mu se, voljela ga, a ljubav prema njemu krenula je iz roditeljske kuće. U kući se stalno pričalo o Velebitu. Moj djed i otac radili su kod najpoznatijega gospićkog planinara, odvjetnika Ivana Gojtana, koji je na Velebitu izgradio više skloništa te planinarski dom na Visočici, Gojtanov dom, a ujedno je bio predsjednik Planinarskog društva Visočica u Gospiću. Moj je otac imao veliku biblioteku, bio je član Matice hrvatske od 1933. godine i kupovao sva njena izdanja, tako da sam rasla uz te njegove knjige, a među tim knjigama bilo je i napisa o Velebitu. Kao dijete zamišljala sam taj Velebit, maštala kako ću jednog dana, kad odrastem, tamo krenuti. I dogodilo se, ne odmah nego nakon zaposlenja i nakon što mi je sin porastao pa mi se sve više oslobađalo vrijeme. Krenula sam na Velebit iz znatiželje, a ubrzo me sasvim začarao i više nisam mogla prestati. Godinama sam često vodila i svoje učenike na izlete u planine. Obišli smo velik dio Velebita te mnoge hrvatske planine: Kozjak, Mosor, Kamašnjicu, Biokovo, Učku, Sljeme, Papuk, Bjelolasicu...
S kim ste počeli planinariti i koliko često ste odlazili na Velebit?
Planinariti sam počela u PD-u Visočica. No ja nisam bila tipičan planinar koji mora ići po markiranim stazama jer sam bila radoznalog duha i zanimalo me što je lijevo i desno od staze, što ne bih nikome preporučila jer nikad se ne zna na kakve se sve prepreke i opasnosti može naići. No ja sam oprezno hodala i tako sve više upoznavala Velebit, koji je čudesna planina.
Kako je došlo do otkrića napuštenih sela?
Hodajući Velebitom izvan planinarskih staza, naišla bih na neko selo koje bih fotografirala, zapisala datum i spremila. I tako bih opet nakon nekog vremena naišla na neko selo. Nakon povratka kući na karti bih provjeravala o kojem je selu riječ jer su napuštena i nije mi imao tko kazati. Kad mi se nakupila kritična masa tog materijala, shvatila sam da je toga bilo puno, da je Velebit bio naseljen, a to sam saznala i iz Poljakove knjige "Velebit", koju mi je otac kupio 1969. godine. Tad sam dala sebi u zadatak da moram obići sva ta sela i krenula sam u potragu. Nabavila sam topovske karte i obilazila selo po selo. Istraživanje sam počela početkom '90-ih, a nastavila ga nakon rata. Odrekla sam se svega i nakon posla bih skinula štikle te obuvala gojzerice i odlazila na Velebit.
Kako su na vaš hobi reagirali suprug i sin?
Potpuno su me podržavali u tome. Suprug Josip i ja u Gospiću smo prodali kuću i sagradili je u Baškim Oštarijama, kamo smo se doselili prije 16 godina kako bih bila bliže Velebitu, da ne gubim vrijeme na putovanje iz Gospića. Suprug nije bio planinar, ali mi je bio velika pomoć, podrška, logistika, te je imao vrlo mnogo razumijevanja za moj hobi. Da nije, ne bih mogla svakodnevno odlaziti u planinu. Jedva sam stizala spremati ručak i nešto osnovno po kući te odlazila. Nažalost, suprug je iznenada preminuo prije tri godine, mnogo mi nedostaje. Sad su mi velika podrška sin Ivica i njegova obitelj, imam dvoje unuka. Sin je bio sa mnom na svim važnijim vrhovima, no ima drukčiji način života, ali danas, kamo god me treba voziti, na promocije i predstavljanja knjiga, on me vozi, ne da mi da vozim sama dulje vožnje. Uvijek me prati, vozi, brine za mene, ali ja još vozim, ali kraće relacije. Pa ovdje sam sama u šumi, nemam nikakvih socijalnih kontakata, prvi susjed na onu stranu je 4,5 kilometara od mene, a na drugu pola kilometra, no njega vidim smo u prolazu. Moram imati društveni kontakt, pa odlazim do grada, prijatelja...
Koliko često ste odlazili u potragu za selima?
Prvih nekoliko godina u potragu za selima odlazila sam samo vikendom, no shvatila sam da tako ne mogu stići sve obići sve to, pa sam počela odlaziti i kroz tjedan, gotovo svakodnevno, kad bi vrijeme malo dozvoljavalo. Za vikende sam ostavljala dulje ture, sela koja su udaljena i vrlo visoko, a uglavnom su to ljetni stanovi, a radnim danima sam poslije odrađenog posla u gimnaziji odlazila na niže lokacije. To je meni bio zadatak, posao, to nije bio izlet i uživancija nego rad. Puno puta sam išla sama, a nekad bi mi se pridružio netko od planinara, nećak ili sestričnin sin. Sistematski sam obilazila sela i, što sam više nalazila sela, strast je bila sve veća i veća.
Gdje se nalaze ta sela, što ste nalazili u njima, žive li ljudi još ondje?
Istraživala sam primorsku stranu Velebita, koja je bila naseljena, od podnožja do visina, a naseljavala su ga bunjevačka plemena nakon odlaska Turaka. Te ljude zvali smo Podgorci. Malo tko je i znao koliko je bilo tih sela na Velebitu, to se uglavnom nije niti znalo. Riječ je o surovoj strani planine, krševitom i kamenitom području na kojem je život bio vrlo težak, a niti jedna država nije imala razumijevanja da im olakša život, napravi cestu ili školu. Velebit je bezvodan, bila je velika oskudica za vodu i vrlo se teško živjelo. No taj čovjek Podgorac toliko je nepogrešivo znao gdje napraviti kuću, kako je okrenuti, sve su bile okrenute jugozapadu zbog najviše sunčanih sati tijekom dana i radi topline, a znao je i kako je izgraditi. Ta sela, te kuće, dale su dušu Velebitu i oplemenila ga jer, kad ugledate taj prizor, kućice skladno građene uz stijenu na kraju polja, to nikog ne ostavlja ravnodušnim. Živjeli su uglavnom od stočarstva, malo manje od poljoprivrede. Ljeti bi sa stokom odlazili u ljetne stanove na višim dijelovima planine, do 900 metara nadmorske visine, zbog ispaše i nižih temperatura. U svakom sam selu fotografirala kuće, predmete, sve što sam našla, kamenice za vodu, šterne za vodu, bunare, lokve za vodu, dijelove namještaja, alate, iz čega se iščitava način života i kako se živjelo. Nakon što je austrijska vlast zabranila gradnju drvenih kuća, klesali su kamen i gradili kuće. Klesali su stolove, klupe, oluke za odvodnju kišnice, pa čak i pseće kućice. Nešto su malo trgovali razmjenom dobara od viškova namirnica s Ličanima i otočanima. S Ličanima su grožđe i smokve mijenjali za žito, mjera za mjeru, a s otočanima su trgovali vinom, solju, uljem i rakijom za drvo, od kojeg su gradili kajiće. Imali su male skromne crkve i kapele, u koje bi odlazili ljeti, a samo nekoliko sela imalo je groblje. Zbog toga bi pokojnike iz drugih sela morali nositi do groblja na ramenima, a na tom putu mogli su se odmoriti samo na mirilima, kamenom "počivalištu duše", mjestu na kojem bi mogli spustiti pokojnika, a vjerovali su da ondje ostavljaju dušu pokojnika, dok u grob ide samo njegovo tijelo. Poslije su radili i kao šumski radnici, pomorci, no život je bio težak, a teško je bilo školovati djecu jer nije bilo puno škola, tek nekoliko škola koje su bile dostupne samo djeci iz tog sela. Zbog toga su se Podgorci polako raseljavali do pred 2. svjetski rat, a i ono malo što je ostalo to se do danas iselilo tako da je Velebit uglavnom potpuno pust. Prije 20 godina u selima bih naišla na ponekog stanovnika, no danas se tek u ponekom selu negdje može naći još jedan čovjek ili dvoje ljudi. Ove su knjige spomenik čovjeku Podgorcu koji je živio na Velebitu i od Velebita, koji ga je volio, čuvao, ničime devastirao, te iako je tu mukotrpno živio, kad se preselio u lakši život, uvijek je tugovao za Velebitom.
Godinama ste uglavnom sami hodali po surovom terenu i uvjetima. Jeste li se našli nekad u kakvoj opasnost?
Dva puta sam srela medvjeda, a niti broja se ne zna koliko sam samo puta prekoračila preko poskoka. S medvjedom sam se malo gledala, ali je shvatio da sam simpatična pa je otišao. Bio je u grmu kraj kuće, nisam ga niti primijetila dok nije on mene. Bio je četiri metra od mene, dignuo se na stražnje noge, a ja sam polako nogom zakoračila unatrag na veći kamen, da budem viša od njega. Gledao me neko vrijeme, spustio se na noge i otišao. Pala nisam nikad, čak se niti ogrebla. Puno puta sam pokisla, smrzla se hodajući po jakoj buri i svakakvom vremenu, ali nikad mi se nije ništa dogodilo. Danas sam sretna, iako sam se tih mnogih godina odrekla svega. Samo sam gimnaziju i Velebit odrađivala s radošću. Htjela sam svima pokazati kako se živjelo na surovoj planini kakav je Velebit. Na surovom terenu, surovoj klimi i s malo raspoloživih resursa, da se moderno izrazim. Čovjek Podgorac tamo je opstao nekoliko stoljeća i otišao. Otišao je, ali svoju planinu nikad nije zaboravio. Otišao je ne zbog sebe nego da svojoj djeci olakša život. Zato sam ovu knjigu namijenila svim tim hrabrim, strpljivim ljudima koji su teško živjeli na Velebitu, voljeli ga, čuvali. Ali knjiga je namijenjena i njihovim potomcima, da budu ponosni na svoje pretke. Neka im knjiga bude uspomena na njih.
Dva terenca ste "poderali" na Velebitu, prehodali milijune koraka, istražujete li još Velebit i odlazite tamo?
To je ljubav, strast, istraživat ću dok mogu hodati. Smatram da sam uspjela u životu, da sam se odužila Lici i Velebitu te im nešto ostavila u naslijeđe. Puno ljudi, bivših učenika, davalo mi je podršku u radu, divili su se svemu tomu što radim, a ja to nisam smatrala radom, uživala sam iako je to bilo strašno naporno i prolazila sam kroz surove terene po surovim uvjetima. Sad radim na knjizi “Sakralna baština na Velebitu i Gospićko-senjskoj biskupiji”. Ogroman je to teren, koji sam već obišla i prikupila oko 1000 stranica, podatke o katoličkim i pravoslavnim crkvama i kapelicama na tom području.
Najveće endemsko čvorište biljnih vrsta u ovom dijelu Europe
Uz planinu Biokovo najveće je endemsko čvorište biljnih vrsta u ovom dijelu Europe. Ima oko 2500 biljnih vrsta, a uz to zanimao me životinjski svijet, tako da imam ogromnu arhivu od oko 70000 fotografija biljnog i životinjskog svijeta i prelijepih motiva s Velebita.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
