Štefanija (85) i Franjo (87) uzeli su se iako obitelj nije bila sretna, preživjeli su dane gladi, mnogo su radili da školuju djecu, a i danas ne dvoje: ‘Sretni smo’
Proslavili su 66 godina braka: Zaljubili smo se na prvi pogled
Bila je to ljubav na prvi pogled. Tada mlad i stasit mužikaš, Franjo Domitrović (87) svoju je Štefaniju (85) ugledao na zabavi i njihove su se srodne duše odmah prepoznale.
- To je kao da vas je pogodila Amorova strijela. Čim sam je ugledao, odmah sam odlučio da joj počnem udvarati. Bio sam valjda najsretniji čovjek kad sam vidio da ni Štefanija nije ravnodušna prema meni - prisjeća se tog dana od gotovo prije sedam desetljeća Franjo, dok ga supruga miluje pogledom.
Njih dvoje nedavno su u najužem obiteljskom krugu proslavili 65 godina braka. Danas Domitrovići sretno žive u Brodiću, naselju na području Općine Ferdinandovac, no nije sve teklo glatko. Štefanijin otac se protivio braku jer nije želio da njegova kći ode živjeti, kako u narodu kažu, Bogu iza nogu. Naime, od Podravskih Sesveta, gdje je živjela njezina obitelj, bilo je nekih šest kilometara do Brodića, naselja pokraj šume uz Mađarsku granicu do kojeg je vodio blatnjav put.
Put kojim su išli samo oni koji nisu imali izbora. Ipak, ni otac nije imao izbora i popustio je pod pritiskom kćeri. Tako su se Štefanija i Franjo, muškarac u kojeg su tad bile zaljubljene mnoge djevojke, vjenčali 29. studenog 1950. godine.
Svatovi su bili obitelji mladenke i mladoženje. Franjo je cijelo vrijeme u Podravske Sesvete išao preko šume, jer je u to vrijeme bilo ograničeno kretanje uz granicu. Nakon ženidbe mlada se preselila u kuću Franjine obitelji, a on je otišao na dosluženje vojnog roka na 18 mjeseci, jer je zbog bolesti prekinuo služenje tadašnje JNA.
Franjo nam govori kako su to bila teška vremena, a on i njegova supruga su bili doslovce bez ičega. No vrijedne ruke su za ono vrijeme napravile čuda. On je, prije nego što je dobio stalan posao u šumariji, radio po cijele dane za nadnicu, i to po nekoliko poslova.
- Dok su drugi ustajali, ja sam se već vraćao s jednog posla i kretao na drugi. U proljeće 1959. počeli smo graditi kuću - kaže nam Franjo. Dok je supruga u obiteljskom albumu tražila slike s vjenčanja, Franjo nam je pričao kako su uz vlastitu zemlju uzimali i tuđu u zakup te je obrađivali.
Tako su se materijalno sredili i uspjeli školovati djecu, koja su završila fakultete, a istim putem su krenuli i unuci, na što su posebno ponosni. Kad ih pitamo u čemu je tajna dugog braka, Štefanija i Franjo su izmijenili nježne poglede i kazali kako je međusobno poštivanje i razumijevanje ključ svega.
Kažu kako su se znali porječkati, ali su nakon sat-dva opet normalno razgovarali. Danas žive sami, pa su i ove godine s nestrpljenjem očekivali božićne blagdane jer se tad okupi cijela obitelj. A vrijedni Domitrovići ni u zlatnim godinama ne prepuštaju se dosadi. Gospođa Štefanija nam je s ponosom pokazala svoju zbirku od 1200 figura. Počela ih je sakupljati kao 10-godišnjakinja. Prvu je dobila iz Slovenije prije 77 godina, a zbog svog hobija često se odricala i zalogaja. Danas ih ima sa svih kontinenata.
Tata ju je jedva dao Franji
Štefanijin otac nije htio da mu se kći udaje u malo naselje do kojeg je vodio tek blatnjav put kroz šumu. No Štefanija je bila odlučna da je Franjo odabranik njezina srca.
Njihova je tajna poštivanje
Znali smo se mi i porječkati, ali brzo bismo opet razgovarali, kažu Štefanija i Franjo razmjenjujući nježne poglede. Tajna njihova dugog braka je, kažu, razumijevanje i međusobno poštivanje.