Psihologinja: Kad netko tuguje, slušajte ga, to pomaže više od tješenja i požurivanja

Kad netko pored nas tuguje, bez obzira je li riječ o tome da je izgubio neku voljenu osobu, ili nekog bliskog, najčešće ne znamo što bismo rekli, jer se bojimo i njihovih i vlastitih osjećaja i reakcija. Vrlo je slično i kad tugujemo sami. Najčešće ne želimo razgovarati o smrti, ili o tome što se dogodilo, suzdržavamo suze (ili osobi koja se bori s gubitkom govorimo da ne plače), sklanjamo fotografije i druge stvari koje nas podsjećaju na bol i nerijetko požurujemo osobu koja tuguje neprikladnim izjavama, kaže psihologinja prof. dr. Lidija Arambašić, sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, koja sudjeluje u projektu PUT, Udruge Posmrtna pripomoć, čiji je cilj senzibilizirati javnost o tematici tugovanja, te posebno – pomoći mladima koji se suočavaju s gubicima da se nauče lakše nositi s njima.

POGLEDAJTE VIDEO: I Malena je tugovala bez Klepetana

Pokretanje videa...

01:25

Video: 24sata/pixsell

Na prvom okruglom stolu o temi tugovanja nakon gubitka, o tome kako se nose sa svojom tugom govorili su Helena Hruška, djevojka koja je izgubila oca s 15 godina, te Domagoj Jakopović Ribafish, poznati bloger i TV-voditelj, koji je prije dvije godine tragično izgubio sina.

Helena kaže kako je ona nakon gubitka oca pala u depresiju, a početak ozdravljenja značio je odlazak na grupnu psihoterapiju, jer je trebala podršku nekoga tko razumije što prolazi. Domagoj je, s druge strane, neposredno nakon gubitka sina bio na rubu toga da odustane od života. Isprva je imao ogromnu potrebu biti sam i posjetiti mjesta koja je htio posjetiti sa sinom, a onda je napisao knjigu i pokrenuo projekt RokOtok – kojim potiče djecu da više vremena provedu u prirodi, veselju i druženju. 

- Jedini savjet koji ja mogu dati jest da svatko potraži stručnu psihološku pomoć kad osjeti da mu treba – kaže Domagoj. 

- U procesu tugovanja moramo odraditi neke 'zadatke' - odgovara psihologinja. Prije svega, trebamo prihvatiti stvarnost gubitka – pomiriti ono što znamo u glavi, da te osobe više nema, s onim što osjećamo, a to je nevjerica, osjećaj da ne može biti tako i slično.

Drugi korak je proraditi taj gubitak, tako da prođemo kroz bol, tugu i ostale emocije. U tom procesu usvajamo i nove vještine, od onih praktičnih, do onih u ophođenju s drugim ljudima. Zadnji je korak opraštanje od izgubljene osobe i preusmjeravanje energije u nove odnose i novi život. 

PROJEKT POMOĆI U TUGOVANJU Ribafish: Kad sam izgubio sina, mjesec dana sam bio u transu

Što trebaju imati na umu ljudi oko tugujuće osobe i kako oni mogu pomoći u tom procesu? I što je ono što ne bismo smjeli činiti u kontaktu s tugujućom osobom?

- Nemojte tješiti ljude nekim općenitim rečenica, na primjer: 'Sve je dobro prošlo, život ide dalje', jer tugujuća osoba iz toga može zaključiti da ne razumijete koliko joj je teško. Nemojte 'ojačavati' tugujućeg – 'Vi ste jaki, izdržat ćete' ili 'Morate biti jaki (zbog djece, roditelja…)' – jer time osobi poručujete da ne smije biti slaba. Osjećat će se krivom što se osjeća tako - kaže Lidija Arbanas. 

Također, nemojte požurivati oporavak ('ne plači, probaj se malo kontrolirati, misli na nešto drugo'), ili uspoređivati iskustvo, jer su ljudi različiti. Dakle, rečenica: Znam kako ti je, meni (mojoj prijateljici, susjedi…) dogodilo se… izazvat će pomisao: 'Otkud vi možete znati kako se ja osjećam?' i osjećaj krivice što se ne ponašaju kao neki drugi ljudi. 

NISMO SVI ISTI 5 faza tuge: Teorija koja nije primjenjiva na sve podjednako

Osim toga, nemojte se čuditi što tugujući 'još ne funkcionira' i plače na svaki spomen umrle osobe ili gubitka. Ne dijelite izravne savjete ako to tugujuća osoba ne traži. Također, nemojte nametati vlastite reakcije, postupke i rješenja. 

- Tugujućoj osobi trebaju vrijeme, podrška (obitelji, prijatelja, kolega na poslu, susjeda…), strpljenje, osjećaj da ih drugi razumiju i da im žele pomoći, te uvažavanje individualnih osobitosti svakog tugujućeg, vezano uz brzinu i način oporavka – kaže sugovornica. Zato, pokažite osobi da nemate 'čarobni štapić', ali da ste tu, da vam je stalo, da se može na vas osloniti. 

- Imajte na umu da je slušanje  mnogo važnije od govorenja i reakcije tugujućeg ne shvaćajte osobno. Također, treba znati da racionalni odgovori ne pomažu, budući da je stanje tugujućih iracionalno, odnosno  emocionalno. Na primjer, rečenica: 'Pa tvoj je tata imao 94 godine. Bio je jako star i normalno je da je umro', ne pomaže, jer osobi koja je izgubila oca ništa ne znači to što je bio star. On je bio njen otac, nedostaje joj i ne može se pomiriti s tim da ga nema – pojašnjava psihologinja. 

NE MOGU IMATI DJECU Muška strana priče: Biti bez djece je tugovanje bez smrti

Djeca tuguju na svoj način

Reakcije djece na gubitak nerijetko mogu biti zbunjujuće za odrasle osobe i lako se dogodi da ne znaju kako reagirati na njih. 
Neposredno nakon gubitka, na primjer, dijete može nastaviti s uobičajenim aktivnostima kao da se ništa nije dogodilo, ali i imati snažne izljeve plača i neprihvaćanje mogućnosti da je bliska osoba umrla.

Također, možda će stalno ponavljati pitanja koja se tiču smrti i umrle osobe, kaže prof. dr. Arambašić. Među čestim i uobičajenim reakcijama djeteta su: 'prilijepljenost' za roditelje (odrasle), odbijanje odlaska u školu, ne žele sami spavati ili biti sami kod kuće,  strah od vlastite smrti, bolesti i tjelesnih ozljeda, te problemi s koncentracijom i pamćenjem. Osim toga, važno je znati prepoznati znakove pojedinih faza tugovanja: 

Tuga i čežnja: 

- povlačenje i zatvaranje u sebe
- neprekidno traženje i očekivanje susreta s voljenom osobom (osjećaj da je prisutna)
- stalno prisjećanje na umrlu osobu (gledanje slika, dodirivanje i nošenje stvari umrloga)

Ljutnja: 

- na Boga
- na odrasle koji nisu spriječili smrt
- na sebe (jer se osjećaju krivima –  često zbog još razvijenog uzročno-posljedičnog mišljenja)
- na umrlu osobu (jer ih je napustila) 

'Ispadi' u ponašanju:

- udaranje, ritanje
- uništavanje stvari
- brizganje u intenzivan i/ili ljutit plač

Vrlo je važno imati na umu da se u nekim slučajevima može javiti snažan osjećaj krivice i samopredbacivanja te pesimizam u pogledu budućnosti. U takvim je situacijama najbolje potražiti pomoć stručnjaka.  

Kako pomoći sebi ako smo izgubili voljenu osobu  

1.    Dopustite ljudima oko vas da vam pomognu.
2.    Zapamtite, tražiti pomoć nije znak slabosti već znak zrelosti!
3.    Potražite ljude koji će vas slušati, a da im pritom nije dosadno. 
4.    Potražite ljude koji će vam dopustiti da plačete.
5.    Potražite ljude  koji će vas zagrliti. 
6.    Potražite ljude koji će biti s vama kad vam trebaju. 
7.    Potražite ljude koji neće iznevjeriti vaše povjerenje. 
8.    Potražite ljude pred kojima se ne morate pretvarati. 
9.    Ne donosite važne odluke neposredno nakon gubitka.
10.  Dajte si vremena i budite strpljivi sami sa sobom.

Kako podržati druge kad dožive gubitak

1. Obično nam je najteži početak razgovora, evo nekoliko rečenica koje mogu biti korisne: 

- Jako mi je žao što ti je tata umro. Je li bio dugo bolestan?

- Ne znam što bih rekla, ali vidim da ti je jako teško.

- Puno sam razmišljao o tebi i htio sam vidjeti (čuti) kako si.

- Bi li htjela/htio da malo razgovaramo o...?

2. Imajte na umu: mnogo je ljekovitije 'biti tu' nego 'činiti nešto'. Dakle, ne morate reći ništa 'pametno', već samo budite s tugujućim, šutite i slušajte – ako je to prikladno, zagrlite ga, uhvatite za ruku... 

3. Slušajte tugujuću osobu dok priča o umrlome – time joj pomažete da prihvati da se gubitak stvarno dogodio (osoba je umrla i više se neće vratiti) – tugujući se bez toga ne mogu uhvatiti u koštac s emocionalnim učinkom gubitka.

4. Ne dijelite savjete (osobito ako to tugujući ne traži), ono što vama pomaže, možda ne odgovara tugujućem.

5. Nemojte pretpostavljati što tugujućem treba – pitajte. 

6. Slobodno započnite razgovor o umrlom; tugujući to često žele, a okolina uporno nastoji izbjeći takav razgovor; izbjegavanjem takvog razgovora, uz najbolju namjeru šaljete poruke: 'Zaboravi već jednom što se dogodilo' i sl..

7. Recite da je normalno što osjećaju različite emocije – zbog  toga nisu nenormalni ni psihički bolesni!

8. Recite da ne očekuju čuda (oporavak preko noći), savjetujte im da žive dan po dan, sat po sat.

9. Predlažite im aktivnosti koje su nekada voljeli; ohrabrujte ih na neke nove i svakako prihvatite odbijanje (bez ljutnje, procjenjivanja itd.).

10. Pozivajte ih u društvo, ali prihvatite odbijanje.

11. Ponudite podršku u pospremanju stvari koje su pripadale umrloj osobi.

Koje rečenice je bolje izbjegavati

- Znam/Razumijem kako se osjećate." (umjesto toga recite: Vidim da ti je teško). 
- Budi hrabar dječak/otac…
- Život ide dalje...
- To (kako se osjećate) uskoro će proći...
- Proći će za godinu dana, za XY vremena...
- Vidim da se dobro držite.
- Sada morate živjeti za svoju djecu, za XY...
- Opisivanje vlastitih iskustava.

Koje rečenice u takvoj situaciji možemo izreći: 

- Jako mi je žao što ste doživjeli to i to. Voljela bih da se to nije dogodilo.
- Ne znam što bih rekla/rekao, ali vidim da Vam je (jako) teško.
- Voljela bih kad bih mogla reći nešto što će Vam olakšati bol/strah/užas...koji osjećate, ali znam da takve riječi ne postoje.
- Kad ne znate što reći – šutite! Time smanjujete vjerojatnost da ćete reći nešto pogrešno, a osim toga – možete slušati.
- Ponudite vrlo konkretnu praktičnu pomoć (da tugujuću osobu negdje odvezete, da joj nešto donesete, kupite, da budete s njom...).
- Ako kažete nešto što je tugujuću osobu povrijedilo, kratko se ispričajte – recite da vam je žao, da je niste htjeli povrijediti i – zašutite. 
- Kad riječi ne pomažu (a nakon gubitka često nisu korisne) možda može pomoći lagani dodir po ruci, ramenu ili zagrljaj. No budite oprezni ako s tom osobom niste bliski, ili ju ne poznajete dovoljno.