'Pula je Nashville na glazbenoj karti ex-YU, punk je najbliži...'

Među trideset troje pisaca, kojima je do sada dodijeljena ova nagrada, nema nijednog koji ne predstavlja sam vrh europske proze i poezije. I zato ovu nagradu doživljavam kao veliku čast, komentirao je u lipnju Dragan Velikić nakon što je Društvo slovenskih pisaca objavilo da ga proglašava laureatom Europske nagrade za književnost za 2019. Milan Kundera, Dubravka Ugrešić, Goran Stefanovski (stariji brat slavnog Vlatka), Peter Handke, ali iz nekih sasvim drugih vremena, iz 1987. (o danas politički spornoj osobi također smo porazgovarali s Velikićem), Zbigniew Herbert, Fulvio Tomizza, Peter Esterhazy...

Velikić je imao potpuno pravo. Isto kao što je imao pravo i žiri slovenskih književnika što je ove godine nagradio “pisca gorkog humora, koji razotkriva neljudski oblik jednoumlja”. “Njegovi protagonisti žive među neraspakiranim koferima, jednom nogom uvijek na odlasku, neprekidno u potrazi za čvrstom točkom gdje bi mogli predahnuti i da se tako obnovljeni upute u pravom smjeru”, objavili su.

Velikić je nagradu primio u rujnu te nakon 11 romana, pet knjiga eseja i tri knjige priča, na svojem književnom vrhuncu (dosadašnjem), on stiže na ovogodišnji Sajam knjiga u Istri kako bi sa svojim debitantskim “Via Pula” otvarao jubilarno 25. izdanje ovoga festivala u svojem gradu. Velikić je rođen u Beogradu, ali je odrastao u Puli i, kako je konstatirao, primjerice, Jergović povodom njegova romana “Islednik”, Pula je njegov grad i on ju je postavio na književnu mapu naših jezika, što znači i na književnu mapu Europe.

Velikić je na Radiju B92 u njegovim najslavnijim vremenima bio izdavački urednik, pisao je za NIN, Vreme, Danas, Reporter i Status, bio je jedan od prvih intelektualaca koji je javno kritizirao Miloševićev kotrljajući užas, od 2005. do 2009. bio je ambasador u Austriji, nagrađen je dvjema NIN-ovim nagradama... A opet, cijelo to vrijeme “ono što je Joyceu bio Dublin, Andriću Travnik, Višegrad i Sarajevo, to je Velikiću Pula”, zbog čega se tu i tamo može naići i na takav podatak da je riječ o “srpskom i hrvatskom piscu”. Pisac iz jedne od generacija “iz pedeset i neke” iz Pule kao da nikad nije ni otišao, zato da bi se ove godine tamo opet našao.

Na Sajmu knjige u Puli sa svojim romanom ‘Via Pula’ na rasporedu ste već prvog dana, na prvoj liniji juriša ovoga festivala. Bez ikakvog pretjerivanja može se reći da se i u Puli i na Sajmu knjige pojavljujete kao domaćin. Koliko vas je odredilo odrastanje u Puli?

Tko poznaje moju literaturu zna da je Pula nukleus mojeg književnog svijeta još od prvog romana ‘Via Pula’ pa do ovog najnovijeg ‘Adresa’. Oba naslova nedavno su u Hrvatskoj objavljena kod MeandarMedie. Ove godine tema pulskog sajma je grad, a grad je prostor u kojem se događa radnja svih mojih 11 romana. Pored Pule, u kojoj sam odrastao, i Beograda, u kojemu sam rođen i gdje sam proveo najdulji period svojega života, još su mi dva grada bila sudbinska u životu: Beč i Budimpešta. Dakle, spomenuti gradovi markiraju književni svijet koji stvaram već gotovo četiri desetljeća.

A koliko vam znači ova kulturna manifestacija u Puli?

Mjesto odrastanja je za pisca treći roditelj, ono vam u velikoj mjeri određuje mentalitet. Sajam knjiga u Puli je meni antejski dodir s gradom odrastanja, gradom koji me je formirao. Kad god dođem na Sajam - a dolazim često - ja se obnovim, ažuriram podatke, upisujem promjene na onoj unutrašnjoj mapi koju čini naše sjećanje. Međutim, sve što je nekad postojalo, i dalje postoji paralelno u džepovima memorije. Kad hodam Pulom, istodobno prolazim i slojevima kojih u stvarnosti više nema, ali oni su u meni. Nabokov je govorio da bi riječ ‘stvarnost’ trebalo pisati s navodnicima.

Posljednjeg dana ovogodišnjeg Sajma knjige na programu je ‘Tusta & život s Idi(j)otima’, a nedavno je redatelj dokumentarca ‘Tusta’, Andrej Korovljev, u intervjuu za Express rekao da je u prvom redu baš u Puli mogao nastati jedan takav bend, koji čak ni u trenucima fizičke, životne ugroženosti u 90-ima nije odustajao od žestokog protivljenja ratu i svakom nacionalizmu. Što mislite o takvoj izjavi?

Nemam što dodati toj izjavi, mogu je samo potvrditi. Nije slučajno u Puli nastalo i Atomsko sklonište, jedinstveni bend jednog nekad mnogo šireg kulturnog prostora. Ne pretjerujem ako kažem da je Pula na muzičkoj mapi ‘Nashville’ Hrvatske, i cijeloga regiona. Čini mi se da je punk, ne samo kao muzički pravac, nego kao pogled na svijet, najbliži duhu Pule. A da bi se razumio duh toga grada, mora se biti Puležan. Velika je razlika između Puljana i Puležana. Express: Biste li objasnili taj fenomen razlike između ta dva pojma. U svim vremenima u Puli je živjelo i mnogo ‘drugih’. Uvijek je bila grad na rubu, mjesto gdje željeznička pruga nestaje u moru. Takva pozicija odredila je identitet grada. Nigdje nije lako biti svoj, živjeti vlastiti život u prvom licu jednine, mimo malograđanskih regula. Međutim, rekao bih da je u Puli izuzetno visoka prisutnost individualaca po četvornom kilometru.

KUD Idijoti na jednoj strani prostora bivše Jugoslavije, a vi na drugoj, i sami ste se borili protiv nacionalizma, onog drugog, i protiv Slobodana Miloševića. Danas, međutim, imamo desničarski nacionalizam u tijelima vlasti obiju država, i u Hrvatskoj i u Srbiji. Jesu li Zagreb i Beograd pokoreni ili otpor još traje?

Desnica jača i raste ne samo u Srbiji i Hrvatskoj, nego i u nekim drugim zemljama, poput Mađarske i Poljske. I Austrija polako klizi u desno. Tijekom kriza i lomova, u politici je uvijek dobitna kombinacija igrati na kartu podilaženja većini. Tu onda ceh plaćaju manjine, točnije oni koji su ‘drugačiji’, svejedno jesu li to Židovi ili LGBT populacija. Oni su dežurni krivci za sve loše što nam se dešava. A tog lošeg je uvijek više tamo gdje pojedinac nema vlastito mišljenje, nego ga preuzima odnekud kao aplikaciju. Individualac nije samorodna biljka, ona se dugo uzgaja, barem tristo godina, kao engleska trava.

Nedavno je veliko nezadovoljstvo izazvala dodjela Nobelove nagrade Peteru Handkeu. Kako vi gledate na taj događaj te na sve prijepore i sukobe koji su oko toga izbili kao netko tko je bio među prvima koji su u Beogradu ustali protiv Miloševića?

Prije nego što vam odgovorim na ovo pitanje, moram vam reći da mi nije jasno zbog čega ljudi kojima književnost baš ništa ne znači, koji niti čitaju niti im to nedostaje, u ovakvim situacijama zauzimaju nekakav stav. Možete misliti, njima je odjednom izuzetno važno jesu li za ili protiv Handkea. Naravno, ne pročitavši ni redak onoga što je on napisao. U fokusu je isključivo navijačka ostrašćenost na razini je li ovo regularan gol za Srbe, a protiv Bosne i čitavog svijeta, ili je postignut iz zaleđa. I to je ono što je najstrašnije. Da budem jasan, Handke je odavno zaslužio Nobelovu nagradu. To je rekla i austrijska spisateljica Elfriede Jelinek, kad joj je prije petnaest godina dodijeljena Nobelova nagrada.

Handkeovi politički stavovi su diskutabilni. Činjenica je da je Handke polupao i previše porculana govoreći o Srbiji i Miloševiću. Nemam razumijevanja za njegovu gestu odlaska na pogreb Miloševiću, pa još i za to što je tamo održao govor. Druga je stvar, i to jest licemjerje, da svjetska javnost ne bi imala ništa protiv da je, ne daj bože, Handke otišao na pogreb Blairu ili Sarkozyju, čiji doprinos zlu ovoga svijeta sigurno nije manji od Miloševićeva. Za taj svoj stav Handke je platio punu cijenu. Handke nije plaćenik poput francuskih estradnih filozofa. Znao je da se baš ništa ne može dobiti braneći Srbiju osim da postane omražen u svjetskim medijima. To što je činio, nije činio iz lukrativnih razloga. Međutim, napravio je grešku u koracima.

Jer biti protiv crno-bijele slike Srbije u svjetskim medijima, usprotiviti se korporacijama kojeformiraju mišljenje na Zapadu, stav je koji zavređuje poštovanje, kao i stav da Milošević nije jedini krivac za raspad Jugoslavije. Tih godina živio sam u Njemačkoj i Austriji, pa iz prve ruke znam kakvu propagandu su provodili zapadni mediji prema Srbiji. Oni nisu vidjeli onu drugu Srbiju. Nažalost, nije je vidio ni Handke. Stvari su fluidne. Handke je djelovao globalno, a zanemario je lokalno. Meni najviše smeta kod Handkea mitologizacija Srbije, kao da je to nekakva Arkadija u kojoj žive anđeoska bića.

Kako kao bivši ambasador Srbije i Crne Gore u Beču gledate na to da je Handke dobio čak i državljanstvo SRJ 1999.? Je li mu doista tadašnji ministar vanjskih poslova Austrije, demokršćanin Wolfgang Schüssel po logici stvari, trebao odobriti dvojno državljanstvo? I ako jest, kako je moguće da bi se to dogodilo?

Uh, ako bi Handkeu sad uzeli austrijsko državljanstvo, za što se zalažu neki politički krugovi u Austriji, onda bi Srbija dobila još jednog nobelovca. Šalu na stranu, nisam znao da Handke ima i srpski pasoš. Istina, Austrijanci u nekim posebnim slučajevima dopuštaju dvojno državljanstvo. U vrijeme kad se sve to dešavalo s Handkeovim srpskim pasošem, ja sam bio izbjeglica u Budimpešti.

Ispada kao da se ni danas ne može pobjeći od SFR Jugoslavije kao od teme nakon tako puno godina od raspada, pa tako i u ovom razgovoru. Kako objašnjavate to što je i nakon toliko godina ta zemlja milijunima ljudi s ex-jugoslavenskih prostora takva fascinacija, bilo kao predmet nostalgije, obožavanja, mržnje ili manije proganjanja?

Ne vidim što je čudno u tome što veći dio ljudi ex-jugoslavenskih prostora nije preko noći zaboravio zemlju u kojoj je rođen, u kojoj je živio i koju je neminovno volio. Odrastajući u Puli šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, dobro se sjećam kako su neki stari ljudi uzdisali za stabilnim vremenima Austro-Ugarske. Pored činjenice da smo svi mi u prošlosti mlađi, činjenica je da to nije dovoljno da bi se to vrijeme doživljavalo kao dobro. Ono što je evidentno manje ili više na čitavom prostoru bivše Jugoslavije jest fenomen lažiranja biografija. Najzagriženiji nacionalisti među Srbima i Hrvatima po pravilu su imali impresivan komunistički staž.

Ta gospoda su nakon raspada Jugoslavije etiketirala odrednicom jugonostalgije one koji tijekom postojanja ondašnje države nisu zbog pripadnosti kasti komunista ostvarivali ekonomsku profit, nego su bili samo građani države koja je, iako nije bila demokratska, bila uređena. Danas su besplatno zdravstveno osiguranje ili besplatno školovanje pojmovi iz područja znanstvene fantastike. I još nešto, kad govorimo o prošlosti, izuzetno je važno voditi računa o kontekstu o kojem govorimo.

Ima li vizija velikog prostora bez granica budućnost na ovim prostorima prostorima?

Na neki način i ‘opet’, a ipak ne i opet, jer sigurno da nakon svih tragedija, ratova i nakon toliko vremena nema smisla očekivati ikakvo novo udruživanje. Mislim na potpunu slobodu kretanja ljudi i ideja. Mislim da to malo tko danas sanja, rane su još žive, previše je boljelo ovih 30 godina. Generacija Jugoslavena je pod traumom, bez iluzija, bez pravog odgovora što se dešava unutar ovih naših granica, i tko bi onda mislio još na rušenje granica. Istina, postoji čvrsto jezgro mafije koja je i tijekom rata fino surađivala, koja nikad svoje bratske veze nije pokidala.

Mi kulturnjaci se također nekako držimo, uz sve prepreke koje nam se postavljaju od strane lokalnih birokracija, iako nismo tako uspješni kao ovi naši rodoljubivi lopovi. A što sanjaju generacije rođene tijekom posljednje tri desetljeća - to zaista ne znam. Oni na drugi način razmišljaju, to je očigledno. Mladi iz Hrvatske dolaze u Beograd na provod. Mladi iz Srbije rado odlaze u Hrvatsku na ljetovanje, ako su im materijalne mogućnosti takve. Volio bih da počnu ići jedni kod drugih na izložbe i predstave, da im je stalo da čitaju knjige napisane u susjedstvu, na jezicima koje lako razumiju, da se zajednički angažiraju oko ekologije, klime... Mada, i jedni i drugi u sve većem broju napuštaju svoje zemlje. I kako stvari stoje, družit će se negdje izvan ovih granica.

Za kraj ipak jedna isključivo književna tema. Kako tumačite to što su u Srbiji tako visoke prodane naklade suvremenih pisaca, za razliku od Hrvatske?

Mislim da je tu presudna knjižarska mreža, za koju čujem da je u Hrvatskoj uništena. Hrvatski izdavači se žale da nemaju gdje prodavati knjige, osim na sajmovima, koji ipak traju samo nekoliko dana u godini. U Srbiji knjižare postoje i u manjim mjestima. Recimo, moj izdavač Laguna ima lanac od 45 knjižara, od kojih ih je samo u Beogradu čak 23. Znate, 45 knjižara je više od stotinu izloga. Eto, jednog primjera u čemu je Srbija, kad je u pitanju ekonomija, bolja od Hrvatske. Nažalost, ne znam za neki drugi primjer. Ovo nije laskanje, ovo je činjenica. Volio bih da nisam u pravu. 

POGLEDAJTE VIDEO SERIJAL 'ZENZACIJA' S IVANOM ŠARIĆEM:

Pokretanje videa...

13:25

šarić zenzacija bez otpa | Video: 24sata/pixsell