“Dicta et sententiae”, “izreke i poslovice”, su postale temeljem europske kulture i civilizacije. Njihovo je poznavanje stoljećima bilo pokazatelj pismenosti i obrazovanosti.
Lifestyle
Komentari 62“Dicta et sententiae”, “izreke i poslovice”, su postale temeljem europske kulture i civilizacije. Njihovo je poznavanje stoljećima bilo pokazatelj pismenosti i obrazovanosti.
Stoljećima, obilježenima teškim radom kojim se moglo osigurati samo najnužnije za preživljavanje, nije bilo vremena ni prostora za prenošenje spoznaja drukčije nego u kratkim sažetim mislima u kojima je utisnut trag naših predaka. Nastale su tako poslovice kako bi brzo i učinkovito upozorile na neka kritična mjesta ili pojave koje se ponavljaju u životu.
Riječ je o kratkoj sažetoj izreci koja izriče životnu mudrost ili mudru misao, ponekad stilski naglašeno (bilo cinično ili duhovito), ili pak pjesnički, u rimi. Njome se kaže samo ono što je najnužnije i najpotrebnije za razumijevanje, a sve se ostalo suvišno izostavlja.
Jezgrovita je, zbijena i nabijena sadržajem i smislom jer se tako izriče iskustvo, ocjena i mišljenje o nekoj pojavi, događaju ili čovjeku, a ne samo osoban, subjektivan dojam. Slikovite su i neposredne jer se lijepom i sretno izabranom slikom više i bogatije priopćava, a tako se neposrednije djeluje i na slušatelja, napisao je Tvrko Čubelić u knjizi o poslovicama.
Poslovice sadržavaju svi jezici i sve kulture, a prve pisane poslovice mogu se naći i u Bibliji, među mudrosnim knjigama Starog zavjeta. One su se koristile u raznim prigodama s namjerom da pouče, osvijeste ljude, da ih upozore na ranije iskustvo, da usmjere njihova nastojanja u određenom smjeru.
Poslovice su služile kao pravila i principi kojih su se ljudi morali držati i prema njima se korigiralo svoje postupke. Tako, na primjer, u mnogim udruženjima, organizacijama, elementarnim i prvotnim školama poslovice su služile kao gesla, idejni vodiči, kao usmjerivači posla i dužnosti, kao putokazi u svemu i svačemu, što i kako treba raditi.
U starim, svetim indijskim knjigama, a posebno u čarobnim indijskim narodnim poslovicama, bila je stalna praksa da se poslovice umeću često i na mnogim mjestima. Kad se u pripovijetci prikaže dio radnje, postupci likova ili priopće neka iskustva, onda se redovito dodaje jedna ili dvije poslovice da bi se naglasila određena misao ili određeno životno stajalište.
Posebno su ih njegovali i cijenili u starom Rimu i Grčkoj, a u srednjem je vijeku bila odgojno i nastavno sredstvo u školama. Dok je nekad i bilo razumljivo da se često čuju i da se prema njima ravna, čini se da nam danas, kad nam je dostupno gotovo sve dosad dosegnuto znanje, one više nisu potrebne, osim kao dio tradicije koju spominjemo s nostalgijom i u trenucima dokolice.
No unatoč tome vrijeme leti prebrzo da bismo mogli iskusiti baš sve, a poslovice su male instantne bombice u kojima je sažeto nečije životno iskustvo. Razmišljajući i uvažavajući poslovice postajemo mudriji, jer je život prekratak da bismo sami napravili sve pogreške i stekli iskustvo o tome kako ih izbjeći, stoga je bolje učiti na tuđim pogreškama.
AMERIČKA POSLOVICA
FRANCUSKE POSLOVICE
KINESKE POSLOVICE
TURSKE POSLOVICE
BOSANSKE POSLOVICE
AFGANISTANSKE POSLOVICE
AUSTRIJSKE POSLOVICE
HRVATSKE NARODNE POSLOVICE
Igre na sreću mogu izazvati ovisnost. 18+