Ruska pjesnikinja u Zagrebu: U svemu me uvijek vodilo srce

Natalija Vorobjova Hržić (58) slavna je filmska glumica Sovjetskog Saveza i jedna od najboljih ruskih pjesnikinja u egzilu. Ta nas je zanimljiva žena uvela u svoj svijet: njezino iskustvo nadahnjuje, a životni stavovi inspiriraju jednostavnošću razmišljanja i nepobitnim optimizmom. Prevoditeljica i konzultantica za ruski jezik u Zagreb je došla prije 36 godina zbog - ljubavi. No prije svog drugog supruga upoznala je - svoju buduću svekrvu. 

- Tada sam bila udana za poznatoga ruskog glumca i brak se klimao. Upoznala sam ga na snimanju i s njim sam imala brz, kratak brak od godinu i pol dana. Svoju sam buduću svekrvu upoznala preko zajedničke prijateljice. Bila je to najljepša žena koju sam srela jer je bila kombinacija triju glumica u jednom: Grace Kelly, Jean Moreau i Ingrid Bergman. Kad smo se Oleg i ja vjenčali, svekrva Ksenija mi je otkrila kako je nakon našega prvog susreta zajedničkoj prijateljici otkrila da bi upravo htjela imati snahu poput mene. Bile smo više nego prijateljice. 

S Olegom, danas priznatim arhitektom, vjenčala se u Moskvi gdje su živjeli godinu dana, a onda su došli u Hrvatsku. 

- Nažalost, ili srećom, razmišljam srcem. Da sam drukčija, ne bih bila glumica niti pjesnikinja. Ne vežem se za stvari nego za uspomene i emocije. Ne osvrćem se. Smatram da je evociranje uspomena znak starosti ili frustracije, a to nitko ne želi. Živim za danas i to što će biti. Negdje sam pročitala da je pamćenje stvaratelja, umjetnika selektivno. Čemu se onda osvrtati?  Veliki Friedrich Nietzsche je rekao genijalnu stvar: ‘Može se živjeti bez pamćenja, ali ne bez zaborava’. Moraju se zaboraviti neke stvari. Kako bismo inače dalje živjeli? To bi nas razaralo!

 Nakon 15 godina braka razišla se s Olegom, a o dva braka iza sebe danas će reći:

- Ljubav je krhka stvar. Ljudi u braku odrastaju svatko na svoj način. To se nama dogodilo. U jednom smo trenutku osjetili da smo gušili jedno drugo, ali smo ostali jako dobri prijatelji. Imala sam nakon toga još nekoliko veza. Nije svatko za brak. Za nas, umjetnike, samoća je kao zrak. A partner te počne gušiti kad je stalno prisutan. Lijepo je imati vezu - kad se nalazimo, sastajemo, razilazimo, ali ne za po kući i stalno!  Nemam ništa protiv braka, ali ja sam drukčija - kaže. 

Mnogi umjetnici upravo ljubav smatraju pokretačkom snagom, ali Nataliji nije tako. Njoj je to, kaže, unutarnji nemir. Unatoč konzervativnoj sredini, Natalija je progovorila i o svom ljubavničkom iskustvu s oženjenim diplomatom.

- Nisam smatrala da rušim neke zidove kad sam progovorila o tome. Možda mi je tu pomoglo pjesništvo. Ne smatram da ima nečeg lošeg što sam dotaknula tu temu. Nitko ne može planirati neke stvari. A kad su upletene emocije, posebno je teško. No važno je da u takvom odnosu nitko ne bude povrijeđen. Moje prijateljice i dandanas ne znaju tko je osoba s kojom sam bila u ljubavničkom odnosu. Odgovarala mi je takva veza. Nisam tog čovjeka željela posjedovati jer ne želim da mene netko posjeduje. Bio je to ravnopravni odnos dviju osoba koje su znale da će tome doći kraj, i to jako brzo. Bili smo na to spremni. Zahvalna sam sudbini što se to dogodilo, ponajprije na tome što sam shvatila da ljubav postoji. To je bila posebna ljubav - erotična, nježna, vrlo neobična. Iz nje je, u suradnji s Lukom Paljetkom, nastala knjiga “Četveroručna sonata”.

Reći će da bi opet ponovila isto i da ne pripada kategoriji ljudi koji se uče na vlastitim pogreškama. 

- Niti sam željela, niti smatram da sam nešto trebala iz tog iskustva nešto naučiti. Bilo je lijepo dok je trajalo, i to je sasvim dovoljno. Možda bi, da je ta veza potrajala, postala mučna i naporna, a možda bismo se naučili jedno na drugo, opustili se i počeli se daviti međusobno. Najljepše i najromantičnije priče u životu su one koje nemaju ni sretan, ni tužan završetak, niti završe brakom. Onda se toga sjećamo vrlo rado. Sve što se definira postaje obično i zapravo manje zanimljivo. 

Natalija nimalo ne žali što nema djece.

- Prvo, ne mogu žaliti zbog nečeg što nisam iskusila. A drugo - ja sam, nećete vjerovati, odrastala dugo. U nedogled! Nisam znala što ću sa sobom, a kamoli s djecom?! Jako dugo sam bila naivna, zaigrana. Da ljudi zapravo nikad i ne ostare u duši, naučila sam od profesora Habuneka s kojim sam se mnogo družila. 

Privlače je i imponiraju joj muškarci od karijere. Najerotičnije kod muškarca Nataliji je - uspjeh. 

- To mi je najjači afrodizijak. I nije važno je li on visok, zgodan i ima li pločice na trbuhu. Pa tko na to uopće gleda?

Natalija izgledu polaže mnogo pozornosti. 

- Da mi netko kaže da mu se ne sviđa neka moja pjesma ili zbirka pjesama, ne bih se previše uzbudila, ali da mi netko kaže: ‘Danas izgledate umorno’ - to bi me jako pogodilo (smijeh). Važno mi je da dobro izgledam. Ne bih išla na plastične operacije jer ih se bojim. Kad ne piše i ne stvara, voli ljenčariti. Shvatila je, kaže, da je to vrijeme akumulacije i da je lijenost zapravo pasivan rad. Često se druži s prijateljima, ide na premijere, izložbe i razna događanja ili pak gleda televiziju. Voli gledati serije, osobito sapunice koje joj odmaraju mozak.  

- Puno čitam, telefoniram i zapravo živim životom obične žene - otkriva jedinstvena  Natalija koja je napisala osam zbirki pjesama, dvije zbirke proze. Rusiju posjećuje dva puta na godinu i obično se tamo zadrži tri do četiri tjedna.

Preuzeto iz tjednika SuperMile - svake srijede besplatno ekskluzivno uz 24sata!