Lifestyle

Komentari 165

S 29 sam postala udovica, a onda sam saznala da me varao

S 29 sam postala udovica, a onda sam saznala da me varao

Saznanje o prevarama bilo je užasno - jer ne postoji mogućnost sukobljavanja ni traženja odgovora, a kako zamjerati ili opraštati čovjeku kojeg više nema?

Pokušavam potisnuti paniku dok mi oči nervozno vrludaju prema ljudima nedaleko od nas. Moj dečko sjedi kraj mene, nazdravlja i plješće s našim prijateljem, potpuno nesvjestan oluje u mojoj glavi. Drago mi je da je zabavljen, treba mi malo vremena da napravim plan. 

S obzirom na to da sam imala sedam mjeseci prakse snalaženja u nelagodnim situacijama, moglo bi se reći da sam sada profesionalac. Od svakodnevnih borbi s bankarima do pristojnog smješkanja u dobronamjernim razgovorima za vrijeme kojih sam imala poriv iščupati si kosu, ovih dana me nije bilo lako uznemiriti. 

No ova situacija je drugačija, ovdje nema profesionalnih granica i osjećam da mi nastaje čvor u želucu dok gledam poznato lice nedaleko od sebe. Uhvatim mu pogled i vidim kako me gleda s gađenjem, a ja ne znam bi li trebala pobjeći ili pretvarati se da je sve u redu. 

Jer nije u redu. Ja sam na spoju i gledam u najboljeg prijatelja svog mrtvog supruga. Prijeteći pogledi dolaze od Tima, starog cimera mog mrtvog supruga i ronioca. Izgleda drsko pijan i nimalo zadovoljan time što vidi - mene s drugim muškarcem. Ne mogu reći da ga krivim; izvana, ja sam tek udovica koja se zabavlja sa čudnim muškarcem. Ali Facebook status "To je komplicirano" uopće ne može objasniti ono što je ustvari posrijedi.

Kad je Max umro sedam mjeseci ranije, naš je brak bio u problemima. Zapravo, nikad se nisam trebala udati za njega, no ipak sam prije dvije godine pristala kad je kleknuo. 

Kad god pomislim na svoj brak i na ono što se dogodilo, u mom mozgu nastaju morske metafore. Zapravo to nije čudno, jer 

e Max poginuo u ronjenju u nesreći na Dan zahvalnosti prošle godine. Ironično je da je bio jedan od najcjenjenijih profesionalaca u industriji ronjenja. Imao je i samo 30 godina.

Sve tajne kad tad isplivaju

Sve udovice dijele određena iskustva. Sjećanje na dan kad se promijenio bračni status iz udane u udovicu tetoviran je na mozak bez našeg pristanka. Vrijeme sporo teče i teško je, vuče nas pod vodu. Polagani pokreti dolaze koncentriranim naporom. Dani postaju isječci ljudi koji lebde unutra, a zatim se tiho povlače. Naši prsti neprestano prebiru po telefon, javljajući vijesti, a u mom slučaju upućujući još jedan poziv bez zaustavljanja razmišljanja.

Ovi trenuci vežu sve udovice bilo da im se to sviđa ili ne. Nora McInerny kaže u svojoj knjizi Klub mladih mladih udovica: 'Žao nam je što ste ovdje, ali drago nam je što ste nas našli.' No, drugi udarac koji sam primila ubrzo nakon Maxove smrti odveo me je u još jedan, još manje poželjan klub.

Na kraju braka, bilo da se radi o smrti ili razvodu, tajne izviru na površinu bez obzira koliko želimo da ostanu skrivene. Koliko bi bilo bolje da ostanu skrivene. Ljudi uvijek žele znati kako sam saznala, u njihovom glasu čujem sve - od očite nevjerice do neosporne znatiželje.

U mom slučaju trebalo je šest tjedana da saznam istinu. Šest tjedana osjećaja srama, tuge i odgovornosti za Maxovu smrt. Tuga, s kojom sam se suočila zato jer sam sumnjala u naš brak, a on je sad bio mrtav. Osjećaj priznanja zato što sam slutila kako nešto oduvijek nije bilo u redu, kao i osjećaj olakšanja i istovremene krivnje da sam se spasila razvoda iz pakla dok je Max platio punu cijenu - svojim životom.

Dakle, evo ružne tajne: Max me varao od prvog trenutka kad me ugledao do posljednjeg kad me vidio. Izlazili smo zajedno, on je izlazio. Zaručili smo se, on se nalazio s drugim ženama. Vjenčali smo se, a on je nastavio viđati se s drugim ženama. Sve bez mog znanja. 

Nisam znala baš ništa o tome sve do nekih šest tjedana nakon njegove smrti, kad me nazvala jedna od prijateljica i pitala 'što kad bih saznala nešto loše o Maxu, nešto zbilja loše, bi li ti to željela znati?'.

Započela sam kopati po njegovim telefonskim računima. Danima sam sjedila iznad stola s hrpom papira i žutim markerom. Kad su stranice postale više žute nego bijele, počela sam pregledavati na tisuće slika i e-mailova, slažući vremenski raspored i cijeli nepoznati segment njegovog društvenog života u koji nisam bila uključena. Poruke su pristizale u doba prije nego bi išao na posao. Mailovi su stizali usred noći. A onda bi ih on brisao.

Raskorak između tužnog iskustva koji sam doživljavala i onog što su ljudi mislili da doživljavam bio je ogroman. 

Moj terapeut je moju tugu nazvao „kompliciranom“. Bila sam bijesna i nahranila sam bijes otkrivajući svaki mrvičasti detalj. Otkriće svake nove žene natjeralo me da posegnem za telefonom, plačem i psujem njegovim prijateljima. Moj je život izgledao kao sapunica: muž umire, a supruga je prisiljena suočiti se sa stvarnošću brojnih ljubavnica. Još sam samo čekala da se u igri pojavi i neko izvanbračno dijete.

No kroz sav moj bijes, te su grozne istine rijetko kad izašle na svjetlo dana. Društvo se još drži mantre "o mrtvima sve najbolje", zbog čega je gotovo nemoguće reći vlastite priče o  i iskustva koja bi mogla rasvijetliti nesavršenosti pokojnika. A moja je priča bila upravo takva.

Iz poštovanja prema njegovoj obitelji, u kombinaciji s vlastitom sramotom da sam bila varana, vrlo rano sam odlučila reći samo onima koji su mi bliski. To je omogućilo većoj zajednici tugujućih da zadrže Maxa na svom prijestolju. Dok je to funkcioniralo za njih, ja sam plaćala cijenu.

Razvila sam instinktivni refleks povraćanja i nisam mogla proći ni pranje zuba bez dizanja želuca. Bilo mi je mučno od svega, mog života, Maxa i njegovih prevara, laži u koje nisam sumnjala, života koji je bio varka, licemjerstva koje sam živjela. Istina mi je sjedila na stražnjem dijelu grla, kažnjavajući me što je ne puštam van. 

Sada, sedam mjeseci nakon muževljeve smrti, ovdje sam, sjedim s dečkom pokušavajući imati normalan život, a tu je najbolji prijatelj mog pokojnog muža pijan i zuri u mene kao u kurvu. Ja sam udovica koja svoju ljubav izdaje s drugim muškarcem, nemam poštovanja i za mene nema lijepe riječi.

No ja znam toliko toga što on ne zna. Ili još gore, zna, ali ga nije briga. Pjesma završava s mojim mislima o tome da bi bilo dosta. Iako sam s dečkom bila otvorena i iskrena, postoji razlika o razgovoru o stvarima koje sam proživjela i toga da nam to postaje tema subotnje večeri. Osim toga, Tim mi ne izgleda baš trezveno, a posljednja stvar koja mi treba je da mi priredi scenu.

Nagnem se i šapnem kako moramo otići i razlog zašto, cijelo vrijeme pokušavajući izgledati kao da nisam baš toliko uznemirena. Ja sam umrtvljena. Osim toga, želim zaštititi naš odnos koji se tek razvija od onih koji ne znaju cijelu priču. Hvala bogu da je moj dečko normalan, ima razumijevanja i sluša me.

Uzima me za ruku i uspijevamo se izvući iz gužve bez da prođemo kraj Tima. Ne trebam ni gledati kako me je ispratio s pogledom punim optužbe i osude. Ne mogu reći je li težina njegovog pogleda ili sramota ono što me je dulje pratilo dok sam izlazila. 

Hodamo po ulici i na kraj večer završavamo u bircu malo niže nego što smo bili. Iako sam zahvalna što se nikakva scena nije dogodila, treba mi nekoliko tjedana da se osjećam dovoljno sigurno i O.K. za ponovni izlazak. Maxova prisutnost i dalje me vreba iz svakog kutka još mjesecima. Godinama.

Generalno gledano, na udovice se ne gleda baš blagonaklono ako su u potrazi za novim partnerom, kao da je dokaz njihove vrijednosti provođenje ostatka života u samoći, njegujući uspomenu na preminulog. Društvo koje nas okružuje određuje što je "primjereno" ponašanje, a ako odustanemo od tog strogog vremenskog rasporeda žalovanja, suočeni smo s jedva prikrivenim predrasudama, a ponekad čak i s izravnim prezirom.

Kao da je s našim supružnicima umrlo i naše pravo na sreću, a ako sreću pokušamo prerano uskrsnuti, stigmatizirani smo kao ljudi koji su lažni, nikad nisu voljeli, egoisti, što god vam pada na pamet...

Na kraju sam konačno došla do točke u kojoj nisam strahovala od toga da ću vani naletjeti na nekog poznatog, a i ako jesam, nisam bila paralizirana neugodom već sam nekako 'hendlala' situaciju. Umjesto da bježim od poznanika vlažnih dlanova i lupajućeg srca, nekoliko dubokih udisaja bi me smirilo. Bio je to napredak.

Gledam na to sve sada kao 42-godišnja žena, s udobnošću koje mi je donijelo vrijeme i odmak od te situacije. Uspješno se opirem porivu kritiziranja svojih tadašnjih odluka. Voljela bih misliti kako bih s ovom pameću uspjela izreći istinu bez da je gutam u sebi i zbog toga bolujem. 

No, možda je to bilo previše za 29-godišnju mene, izgubljenu mladu ženu koja je očajnički pokušavala održati glavu iznad vode. Nisam radila ništa loše, radila sam jedino što sam znala. Opraštam si i puna sam zahvalnosti prema svemu što sam proživjela, jer bez toga ne bi bila gdje sam danas - sretno udana i oslobođena morskih metafora.

Ispovijest je stvarna priča Robyn Woodman koju je otkrila za Huffington Post

POGLEDAJTE VIDEO SERIJAL 'ZENZACIJA' S IVANOM ŠARIĆEM:

Najčitaniji članci