S tri se boje vještica, a s pet da se mama nikad neće vratiti

Grmljavina, mrak, vještice, čudovišta, duhovi i mnoga druga zastrašujuća stvorenja koja bi mogla živjeti u mračnom kutu sobe izazivaju strah u djece predškolske dobi. 

POGLEDAJTE VIDEO SPECIJAL:

Pokretanje videa...

00:44

Strah je jedan od osnovnih osjećaja, svojstven svakom biću, a specifičan je po tome što ima obrambeni karakter i evolucijski je iznimno važan. Kada dijete obuzme strah, ono se nastoji svjesno i nesvjesno obraniti od onoga što misli da mu je prijetnja.

Kod djece postoje različiti razvojni strahovi koji su normalni za određenu dob, a uz svaku razvojnu fazu vezani su specifični strahovi. Funkcija straha u našem životu je omogućiti preživljavanje i izbjeći potencijalnu opasnost. Djeca su maštovita i ponekad im je vrlo teško shvatiti granicu između mašte i realnosti.

- Neki strahovi javljaju se u određenoj dobi djeteta i povezani su s razvojnim fazama. Oni se javljaju i nestaju te su dio emocionalnog sazrijevanja djeteta. Prvi je strah od odvajanja i gubitka sigurnosti te strah od nepoznatih ljudi, koji se pojavljuje u prvoj godini života. Vrhunac doseže u dobi od 18 mjeseci te se do treće godine postupno smanjuje - objašnjava psihologinja Ana Mužak.

Razdoblje između druge i šeste godine, nastavlja Mužak, u literaturi se naziva doba strašljivosti. U trećoj godini dječja se mašta razvija, pa se javljaju strahovi od izmišljenih bića, vještica, čudovišta...

Nakon treće godine dijete može i verbalizirati čega se boji, pa mu je lakše pomoći. Oko četvrte godine javlja se strah od mraka, a oko pete postupno iščezavaju strahovi od čudovišta, ali rastu oni od stvarnih i konkretnih opasnih situacija poput ozljeda, smrti ili ugriza psa.

- U šestoj godini djeca se boje zastrašujućih priča, pojavljuje se strah nakon filmova ili crtića, djeca ne žele biti sama u prostoriji, ne žele spavati sami u sobi, javlja se strah za roditelje, da im se nešto ne dogodi, te strah od smrti - objašnjava psihologinja.

Roditelji djeci koja prolaze kroz razvojne strahove moraju pružiti potporu i ohrabrenje. Iako se dijete boji imaginarnih stvari, za njega je strah stvaran. Prvo i najvažnije je znati kako treba prihvatiti djetetov strah i reći mu “vidim i razumijem da se bojiš”. Ne smije se omalovažavati to što se dijete boji i treba mu dopustiti da se povuče od stvari koje ga plaše.

Dijete treba postupno izlagati njemu zastrašujućim situacijama, npr. ako se boji mraka, u sobu stavite lampicu. Podijelite s djecom svoje dječje strahove, pričajte puno i objašnjavajte im, čitajte, jer tako strahovi prestaju biti toliko strašni.