Schweblin: Brza vožnja kroz umjereni svijet ZF sadašnjosti

Samanta Schweblin je nova zvijezda na književnom nebu zapadne hemisfere. Djela ove mlade argentinske spisateljice (rođena je 1978. u Buenos Airesu) prevedena su na mnoge svjetske jezike, pokupila je sve prestižne nagrade latinoameričkog područja, a uskoro možemo očekivati i filmsku adaptaciju njezina romana “Distancia de Rescate” u režiji proslavljene peruanske redateljice Claudije Llosa i u produkciji Netflixa. U svojim djelima Schweblin nerijetko koketira s fantastičnim, gradeći osebujnu inačicu magijskog realizma 21. stoljeća. Njezin novi roman “Sezona kentukija” tematski se i stilski oslanja na ponajbolja djela znanstvene fantastike, no njegova se radnja ne zbiva u nekom visokotehnološkom svijetu budućnosti niti na udaljenom planetu, nego upravo ovdje i sad. Čak doslovno - jedan od ključnih likova svoj brzorastući biznis s kentukijima gradi upravo iz zagrebačkog stana. Geografska dislociranost prožimajuću usamljenost karakterističnu za vrijeme u kojem živimo. Nažalost, mogućnost interakcije s takvim hibridnim bićima - igračkama u kojima se doista kriju stvarni ljudi ili čak djeca - u mnogima budi one najniže porive. Pa koliko god su neki od tih virtualnih ljubimaca ma ženi i paženi, toliko se neki “vlasnici” na njima iživlja vaju na sve zamislive nači ne. Uvrnuti, šašavi roman brzog tempa koji započinje scenom tinejdžerica koje izazivaju jedna drugu na pokazivanje golih grudi plišanoj igrački - odnosno nepoznatoj osobi s druge strane veze - postupno se tako pretvara u inteligen tnu i pronicljivu studiju ljudske prirode balansi rajući na rubu žanrovske odrednice kriminalističkog romana, da bi kulminirao propitivanjem pitanja pri vatnosti (odnosno, nedo statkom iste kojoj svjedo čimo u “kulturi selfieja” i nadzornih kamera), kao i redefiniranjem umjetnosti kao takve. No ni u jed nom trenutku ne prelazi u pretenciozno pametovanje i isprazno filozofiranje, nego čitatelju dopušta da iz obilja vrlo filmičnih i na petih situacija izvuče neke vlastite zaključke. Sintagme poput “roman koji se ne ispušta u ruku” ili “koji se čita u jednom dahu” bez teškoća bi se mogle primi jeniti na “Sezonu kentuki ja” da nisu u međuvreme nu izgubile na snazi i svele se na razinu marketinškog trika. Samanta Schweblin doista posjeduje taj rijedak dar potpunog zaokuplja nja čitateljeve pozornosti u vremenu kad je baš ta pozornost i usredotočenost na pisanu riječ postala ne što što se mjeri minutama, ako ne i sekundama. “Se zona kentukija” je roman, dakle, uz koji ćete zabora viti provjeriti što ima novo na društvenim mrežama. Naizgled bezazleni plišanci neprimjetno su se infiltrirali udomove Hong Konga, Vancouvera i Zagreba. Brza vožnja kroz umreženi svijet ZF sadašnjosti od klijenata u svijetu ovoga romana (baš kao ni u stvarnosti) ne predstavlja nikakav problem, jer se priča temelji na visokotehnološkim igračkama (kentukijima) koji svojim korisnicima pružaju iskustvo svakodnevnog života na nasumično odabranom kraju svijeta. Doduše, u tijelu plišane igračke opremljene kamerom, koju vlasnici najčešće tretiraju kao kućne ljubimce, no povremeno uspijevaju ostvariti ljudski kontakt s osobom na drugoj strani veze i tako ublažiti sve. Samanta prožimajuću usamljenost karakterističnu za vrijeme u kojem živimo. Nažalost, mogućnost interakcije s takvim hibridnim bićima - igračkama u kojima se doista kriju stvarni ljudi ili čak djeca - u mnogima budi one najniže porive. Pa koliko god su neki od tih virtualnih ljubimaca maženi i paženi, toliko se neki “vlasnici” na njima iživljavaju na sve zamislive načine. Uvrnuti, šašavi roman brzog tempa koji započinje scenom tinejdžerica koje izazivaju jedna drugu na pokazivanje golih grudi plišanoj igrački - odnosno nepoznatoj osobi s druge strane veze - postupno se tako pretvara u inteligentnu i pronicljivu studiju ljudske prirode balansirajući na rubu žanrovske odrednice kriminalističkog romana, da bi kulminirao propitivanjem pitanja privatnosti (odnosno, nedostatkom iste kojoj svjedočimo u “kulturi selfieja” i nadzornih kamera), kao i redefiniranjem umjetnosti kao takve. No ni u jednom trenutku ne prelazi u pretenciozno pametovanje i isprazno filozofiranje, nego čitatelju dopušta da iz obilja vrlo filmičnih i napetih situacija izvuče neke vlastite zaključke. Sintagme poput “roman koji se ne ispušta u ruku” ili “koji se čita u jednom dahu” bez teškoća bi se mogle primijeniti na “Sezonu kentukija” da nisu u međuvremenu izgubile na snazi i svele se na razinu marketinškog trika. Samanta Schweblin doista posjeduje taj rijedak dar potpunog zaokupljanja čitateljeve pozornosti u vremenu kad je baš ta pozornost i usredotočenost na pisanu riječ postala nešto što se mjeri minutama, ako ne i sekundama. “Sezona kentukija” je roman, dakle, uz koji ćete zaboraviti provjeriti što ima novo na društvenim mrežama.