Slobodna do posljednjeg daha, tako bi se mogao opisati život jedne od najvećih ikona francuske kinematografije koja je svojim stilom života i britkim umom zavela svijet
JEANNE MOUREAU:
'Svakog kojeg sam voljela sam ostavila da on ne ostavi mene'
Bilo je nešto u njezinu pogledu, nešto u distanciranu osmijehu, nešto u tome kao je hodala i kako se držala, a nešto i u onome kako je i što govorila, ukratko - kad ste je jednom vidjeli, odmah ste je zapamtili. Jeanne Moreau (85) bila je filmska zvijezda u doba kad se mladoj glumici moralo posložiti mnogo više od dobrog izgleda da bi dosegnula taj status i održala ga je više od šest desetljeća.
Danas kad je sve manje glumica koje teže karakternosti više nego izvanjskom te ih je sve teže međusobno razlikovati, mnogi filmoljupci uzdišu za zvijezdama koje su doslovno ostavljale bez daha i muškarce i žene. I to vrlo poznate žene i muškarce koji se, iako škrti na riječima nisu ustručavali govoriti o njoj u superlativima.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
01:01
Tako je poslovično zahtjevan Orson Welles rekao za nju da je “najbolja glumica na svijetu”. Iako je sklad svih njezinih posebnosti sigurno prevagnuo, ima nešto i u francusko-englesko-irskim korijenima, pogotovu kad se spomene da je i njezina majka Kathleene, rođena Buckley u Lancashireu, uživala u plesnim nastupima pod svjetlima reflektora s trupom Josephine Baker u poznatom pariškom kabareu Folies Bergère.
Otac joj je bio Anatole-Désiré Moreau, vlasnik restorana La Cloche d’Or in Montmartre u kojem su se, posebno u vrijeme večere, okupljali umjetnici. Tako je upoznao i mladu englesku plesačicu Kathleen...
“Zatrudnjela je. Udala se. Odrekla se plesa. I zažalila je što više nije umjetnica”, govorila je Jeanne o majci na način iz kojeg je bilo jasno zašto je ona sama bila tako nepopustljiva u obrani osobnog izbora, jer, isticala je, važan dio osobnosti duguje majci. Od nje je, osim umjetničkog duha, rekla je u jednom intervjuu, naslijedila distanciranost, određenu napetost kakva se povezuje s Englezima. Kao što je točno detektirala što ju je odredilo, tako je i rano znala što želi, a što ne.
Među onim stvarima koje nije željela bila je i škola. To je postalo još izraženije kad je kao 16-godišnjakinja odgledala predstavu “Antigona” Jeana Anouilha. Tada je, navodno, odlučila da će biti glumica i točka. Majka se iskreno radovala zbog njezine odluke, ali otac ne, pa je poslije izjavila da iskreno vjeruje da je njezina težnja savršenom proizašla iz želje da uvjeri oca u ispravnost svojih odluka.
Bila je to prva veća manifestacija njezine tvrdoglavosti kojih će se kroz život nanizati još poviše. Možda je to dijelom bio i odraz napetosti u obitelji jer su joj roditelji, u trenutku kad je ona studirala na pariškom konzervatoriju, nakon razdoblja odvojena života odlučili okončati svoj brak i majka se, kako je rekla, “nakon 24 teške godine u Francuskoj, vratila u Englesku s Jeanneinom mlađom sestrom Michelle”.
Jeanne je odlučila ostati, ali je, kaže, “toliko puta pomislila kako su njezin život i karijera mogli biti drukčiji”. Ali ostala je, i već je 1947. dobila prve pohvale za kazališni debi u Turgenjevljevoj predstavi “Mjesec dana na selu” odigranoj na veličanstvenoj pozornici u Avignonu. Bilo joj je dvadesetak godina i već je imala svoje mjesto u uglednoj Comédie-Française. Od 1949. igrala je manje uloge na filmu, a u kazalištu je ubirala ovacije.
U Théâtre National Populaire glumila je uz slavne Gérarda Philipea i Roberta Hirscha. Nakon devet godina manjih filmskih uloga, prilika se pojavila u obličju nepoznata mladića koji joj je pokucao na vrata garderobe i zamolio je da glumi u njegovu filmu “Lift za gubilište”. Rekao je da je snimao s Jacquesom Cousteauom i da je otkupio prava za knjigu. Bio je to Louis Malle. Kad je rekla svom agentu da želi raditi s njim, ljutito joj je rekao da je luda i da riskira sve što je dosad učinio za nju te da se mora odlučiti između njega i Mallea.
Uspjeh filma iz 1958. pokazao je da je dobro odlučila kad je rekla da će lakše naći novog agenta, a u Malleu je, osim suradnika i prijatelja, našla i ljubavnika. “Bio je to trenutak”, poslije je isticala, “kad sam srušila tabu. Preko Louisa Mallea, upoznala sam Francoisa Truffauta, došla u kontakt s Orsonom Wellesom, srela Tonyja Richardsona, pa Buñuela...
Tu se pokazala očeva snaga volje i moje nastojanje da mu dokažem da sam dobro odlučila kad sam se upustila u glumu. Još razmišljam o tome, iako je umro 1974.” S Malleovim “Ljubavnicima” 1959. došli i novinski naslovi koji su poručivali da je “nova Bardot”. Ali ona je bila drukčija i od Bardot i od drugih vršnjakinja, daleko od imidža plavokose seks-bombe, a izjavama “da nikad nije bila lijepa” samo je dodatno isticala tu različitost.
Bila je žena koja je zavela mnoge muškarce, Tony Richardson je zbog nje ostavio Vanessu Redgrave koja joj to nikad nije oprostila, ali se rijetko predavala sentimentalnosti. Kako odriješita Moreau kaže, nije to za nju, emocije previše brzo izblijede. “Imala sam mnogo afera, ljubila pametne, mudre, manje mudre, zgodne muškarce, ali nikad nije dugo trajalo. Ljubav je poput mirisa, uvijek nestane”, kaže glumica. A ona je već na početku odlučila biti slobodna žena i nikad u tome nije posustala: “Živjela sam poput muškarca i nisam požalila!”
Šezdesete su bile godine u kojima se činilo da će se svijet, zahvaćen energijom novootkrivenih sloboda posve promijeniti. Bilo je to i vrijeme zamaha filma. Zato se i danas mnogi s nostalgijom vraćaju tim vremenima pokušavajući uskrsnuti njihov duh i ozračje. Iako je tada bila zvijezda u punom profesionalnom zamahu, Jeanne Moreau ne muči nostalgija za tim vremenima. - Nostralgija za čim? - pitala je začuđeno novinara u jednom intevjuu.
- Nostalgija je nastojanje da sve ostane kakvo jest i da se ništa oko vas ne promijeni. Znam da mnogo ljudi ostane cijeli život ukopano na jednom mjestu. Tada pomislim, Bože, pogledaj ih! Mrtvi su i prije nego što umru. Znam da je iskorak stražan rizik, ali život je rizik! A ja sebe vidim kako stojim na vrhu stuba, a stube su život. Gore sam i gledam prema dolje. Vidim gdje sam bila, ali sada sam ovdje ne tamo. Sutra ću biti negdje drugdje. Dakle, zašto da budem nostalgična?
Odbacivanje nježnih osjećaja prema prošlosti, Jeanne je uvijek pripisivala svojim engleskim, majčinim korjenima. Hladnoću koju je rano prihvatila kao dio sebe nije skrivala niti kad je riječ o stvarima o kojima bi druge žene šutjele, ali nju nikad nije zanimalo što drugi misle.
“Ne volim sentimentalnost. Ne. Jer brzo blijedi. Poput oblaka: na trenutak poprimi neki oblik, a sekundu kasnije se raspline i nestane. A kad nestane…” Prije te tri točkice međutim bili su trenuci kad je ipak bila sentimentalna i zaljubljivala se bez zadrške, jer “čemu se opirati, dok traje traje. Ljubav je poput mirisa…”
Dvaput je pokušala suživjeti u braku; s 21 godinom udala se za Jeana Louisa Richarda, oca njezina jedinca Jeromea. Drugi je pokušaj bio s holivudskim redateljem Williamom Friedkinom sa 49 godina. A između bračnih godina naslagale su se veze s mnogim legendama filma i mode, među ostalima, Louisom Malleom, Leejem Marvinom, Pierreom Cardinom...
No ljubavnici su dolazili i odlazili, ali ni jedini muškarac koji je uvijek ostajao uz nju, sin Jerome, nije se nimalo osjećao povlaštenim uz tako posebnu majku. Odnos s njim je, sama je priznala. Jedno od najmučnijih poglavlja njezina života.
- Rodila sam sina kojeg nisam željela. Znam da će ovo što kažem šokirati mnoge žene, ali nisam nikad bila majčinski tip. Moja djeca su bila sve moje uloge koje sam odigrala. Nikom nisam sudila, pa ne želim ni da meni zbog ovog sude. Ja sam živjela kako sam htjela, uvijek! Sin je uz mene bio nesretan, za njega sam imala najmanje vremena, ali smo se na kraju svih nesreća i nerazumijevanja pomirili. Svoj talent pokazao je u slikarstvu. (…) Naš je odnos počivao na velikoj agresiji. Uvijek je bio pun turbulencija, patnje, nikad se nisam otarasila tog imidža loše majke koliko su mi ga nametali. Nisam zbog toga bila hladnokrvna. Jerome me mučio cijeli svoj život zbog toga, i nemogućnosti ljubavi. bila sam nesretna, frustrirana, živčana - izjavila je u jednom intevjuu.
Unatoč tomu zbog sina je iskusila najdublju bol ikad, pa čak i ponešto krivnje. Najgori trenuci su joj bili kad je tijekom snimanja filma “Moderato Cantabile”, Belmondo pozvao njezina tada desetogodišnjeg sina na vožnju. Imali su prometnu nesreću u kojoj je Blemondo slomio ruku, a Jerome završio u šestodnevnoj komi.
- Osjećala sama se kao životnja koja se ne uspijeva kontrolirati, ali plakala sam samo pod tušem - prisjetila se.
Sama to nije nikad priznala, ali su njezini prijatelji rekli da je to bila prijelomnica u njezinu životu. Jeanne više nije bila ista. Kupila je ladanjsku kuću na jugu Francuske u kojoj je ugošćavala vesela društva za koja je sama kuhala. Osjetila je novi entuzijazam i započela još jednu uspješnu karijeru - pjevačku.
Snimila je i nekoliko albuma koji su se, na krilima njezine slave, odlično prodali. No bolji odnos sa sinom nije potrajao, već nekoliko godina poslije kad je uz Pierra Cardina, tadašnjeg ljubavnika, koračala crvenim canneskim tepihom, njezin je sin tko zna koji put izbačen iz škole.
I riješila je to na svoj način: “Pošla sam psihijatru da smanjim tu bol... i bolje sam se počela osjećati”. Poslom je rješavala sve probleme, a kreativnost ju je nagnala da se okuša i u pisanju scenarija, produkciji i režiji, te ostavila neizbrisiv trag. “Netko živi dokle god ga se sjećamo i dokle god utječe na nas”, rekla je misleći na umrle prijatelje poput Bunela i Wellesa. Jednako će biti s tom damom francuskog filma koja je glumila samo pred kamerom, a javnosti se nije ustručavala pokazivati samo pravo lice.
Jeanne Moureau preminula je u srpnju 2017. u 89. godini u Parizu.
POGLEDAJTE VIDEO SERIJAL 'ZENZACIJA' S IVANOM ŠARIĆEM:
Pokretanje videa...
16:11
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
