Oni su spomenici povijesti. I dok očaravaju svojom ljepotom, sve te dvorce, ljetnikovce, perivoje i šume povezuje ista tužna nota tragičnih ljubavnih priča. Donosimo ih sve
MISTIČNA HRVATSKA
Zidovi hrvatskih dvoraca kriju priče o nesretnim ljubavima
Nekad, dok nije postojala autocesta A1, na more se putovalo Starom karlovačkom cestom. Nezaobilazno mjesto odmora bio je čuveni Severin na Kupi, kojega se mnogi sjećaju s nostalgijom. No ovo mjesto skriva i značajan spomenik kulture iz davne povijesti, u neposrednoj blizini centra mjesta. I dok se nadvija nad Kupom, na čijoj površini zrcalno sjaji okolni, zeleni krajolik, ovaj dvorac kao da šapuće priče o slavnim danima, moćnim vlasnicima koji su u njemu ostavili trag i ljubavnoj priči Ane Katarine Frankopan, koja se 1641., s nepunih 16 godina, udala za 21-godišnjeg grofa Petra IV. Zrinskog.
POGLEDAJTE VIDEO: Najuža ulica u Hrvatskoj
Pokretanje videa...
VIDEO
Ana Katarina Frankopan je, prema povjesničaru i kroničaru Radoslavu Lopašiću, bila krasna i duhovita djevojka te su njezinom udajom za Petra Zrinskog ove loze dodatno učvrstile svoje savezništvo i prijateljstvo. To će kasnije, svi znamo, osobito doći do izražaja u jednoj od najtragičnijih epizoda hrvatske povijesti. Jer hrvatski i mađarski velikaši odlučili su se oduprijeti nasilju habsburškog dvora i cara Leopolda I. Na čelu hrvatskih zavjerenika stajao je Nikola Zrinski, Petrov brat, a nakon Nikoline smrti Petar preuzima vodstvo zavjere.
Uz Petra Zrinskog staje i brat Ane Katarine, Fran Krsto Frankopan. Oni će pokušati podići ustanak protiv cara i osloboditi Kraljevinu Hrvatsku. Brak Katarine i Petra bio je snažan, pun povjerenja, i mogu se naći zapisi koji kažu da je tijekom kovanja zavjere protiv bečkoga dvora Ana Katarina stajala uz bok suprugu i bratu. Preuzimala je na sebe brojne osjetljive urotničke zadatke.
Zbog svega je hrvatska povijest pamti kao iznimnu ženu, inteligentnu, britkog uma i punu domoljubnog žara. Bila je ljubiteljica umjetnosti, ali i vješta urotnica, pa je povijesni spisi spominju kao začetnicu zrinsko-frankopanske urote. Nažalost, traženje europskih saveznika za urotu bilo je popraćeno brojnim komplikacijama, pa su Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan pogubljeni u Bečkom Novom Mjestu 1671. godine.
Povijest kaže da je Petar supruzi dan prije pogubljenja napisao dirljivo oproštajno pismo u kojem je oslovljava s "moje drago serce". Poslije smrti muža i brata Ana Katarina je pala u nemilost bečkog dvora te je uhićena i s kćeri Aurorom smještena u samostan u Grazu, gdje je i umrla 1673. u dobi od 48 godina. Dvorac danas i dalje stoji ponad Kupe svjedočeći o slavi, tragediji i velikoj ljubavnoj priči, dok čeka neke bolje dane i spašavanje od propadanja.
Seanse za dubrovačku elitu
U mjestu Mlini, u Župi dubrovačkoj, tik uz more i okružen mediteranskim raslinjem, usamljeno stoji zapušteni ljetnikovac Beterini. Kažu da je povijest ove impozantne građevine stara čak 500 godina, a njezin je posljednji vlasnik bio dr. Ernest Katić. Vlasništvo je izgubio 1949. godine, kad je izdano rješenje po kojem se ljetnikovac nacionalizira i daje na korištenje Ministarstvu financija SR Hrvatske. Nakon toga postojala je ideja da zdanje postane odmaralište, no to se nikad nije dogodilo. Ljetnikovac Beterini je 1965. godine proglašen spomenikom kulture i do danas propada svima naočigled. A kroz stoljeća su o ovoj vili, nazvanoj po obitelji Bettera koja je u njemu dugo živjela, ispričane mnoge mistične priče. Jedna od njih kaže da ljetnikovac i danas obilazi duh mlade žene koja je odlučila skončati svoj život na stijenama pokraj kuće. Razlog je, kaže priča, bila njezina trudnoća, a to je u to doba bilo neprilično i neprihvatljivo, s obzirom na to da se zbog društvenih prilika nije mogla udati za voljenog muškarca.
Druga priča koja je kružila kaže da je jedna od djevojaka iz obitelji bila poznata kao medij koji ima sposobnosti komuniciranja s dušama mrtvih te je stoga u ljetnikovcu organizirala seanse prizivanja duhova. Bogatašima je bilo pomodno dolaziti iz Grada u ljetnikovac na takva događanja, no djevojka je kasnije, navodno, doživjela psihički slom i počinila samoubojstvo. Povijesni dokumenti, čini se, ne spominju ove događaje, ali legende o duhovima, nesretnim ljubavima i dušama mrtvih žive su i danas.
Ženska lubanja krije tajnu
Dvorac Veliki Tabor u Desincu jedan je od najljepših u Hrvatskoj, no do danas je uz njega vezana mračna priča o jezivoj sudbini Veronike Desinićke čije je tijelo, navodno, zazidano u zidinama dvorca dok hodnicima odzvanjaju njezin plač i jecaji. Legenda potječe iz vremena kad je dvorac bio u vlasništvu grofova Celjskih i dok je vladao moćni grof Herman II. Celjski. Njegov sin Fridrik često je jahao po očevim posjedima i boravio u Velikom Taboru, pa je tako uočio plavokosu ljepoticu Veroniku Desinić, u koju se snažno zaljubio. No sudbina je bila protiv njih, s obzirom na to da je Fridriku već bio predodređen dogovoreni brak s Elizabetom, kćeri jedinicom Stjepana Frankopana Modruškog. Stoga je Herman činio sve da spriječi ljubav između Fridrika i Veronike, zabranivši sinu da je oženi. No Fridrik je Veroniku toliko volio da se odlučio oglušiti o zapovjedi moćnog oca pa je mladi par pobjegao put grada Fridrihštajna, nadomak slovenskog Kočevja, gdje su se potajno vjenčali.
Saznavši za vjenčanje, Herman je pobjesnio i poslao vojsku da uhvati i dovede supružnike, no Fridrik je uspio spasiti suprugu koja je pobjegla preko Gorskog kotara i Kalnika u maleno selo Sveta Margita. Fridrika su vojnici njegova oca uhvatili i zatvorili u Celjsku kulu, koja iz tih vremena nosi naziv Fridrikova kula. Ni Veronika, unatoč bijegu, nije uspjela umaći Hermanovim vojnicima, koji su je uhvatili i zatvorili u Velikom Taboru. Herman ju je optužio da je vještica koja mu je zavela sina, no nakon dvodnevnog suđenja proglašena je nevinom.
Nažalost, Herman Celjski ni nakon toga nije odustao pa su njegovi vojnici sustigli Veroniku na putu za Ptuj i odveli je u Ojstric, gdje su je bacili u ribnjak i ubili, a potom njezino tijelo zazidali u zid koji spaja peterokutnu kulu s ulazom u dvorac. Fridrika su nakon pet godina zatočeništva pustili iz kule, no kad je shvatio da je izgubio ljubav svog života, to ga je potpuno psihički slomilo. Je li istinita priča da je Veronikino tijelo zazidano u Velikom Taboru, nitko ne može sa sigurnošću tvrditi, ali se zna da je tijekom čišćenja dvorca 1982. među ruševinama pronađena ženska lubanja. Do danas je nerazjašnjeno čija je bila.
Stoljetno prokletstvo
Bijela gospa koja opsjeda stanovnike dvorca još je jedna legenda koja se veže uz najpoznatije hrvatske povijesne građevine, a u ovom slučaju riječ je o dvorcu Prandau-Normann u Valpovu. Ovaj srednjovjekovno-barokni kompleks smatra se najvećim hrvatskim dvorcem te je izgrađen na temeljima obrambene srednjovjekovne kule sredinom 18. stoljeća prema željama baruna Petra Antuna Prandaua. Posve je restauriran 2000. godine, no slavu je stekao i zbog legende o bijeloj gospi, odnosno, o duhu djevojke koja opsjeda dvorac još od 19. stoljeća. Bijela gospa spominje se i u zapisima u Ljetopisu osječkog kapucinskog samostana iz 1838. te u crticama Franje Kuhača iz časopisa Vienac.
Crtice su nosile naziv "Poviest o valpovačkoj sablasti". Priča je, povijest kaže, krenula od natporučnika carske konjaničke pukovnije prezimena Kuschmann, koji je bio gost u dvorcu kod obitelji Prandau dok se oporavljao od bolesti. Barunu Gustavu Prandau tvrdio je da mu se tijekom noći ukazuje duh mlade djevojke koja tvrdi da je ubijena prije stotinu godina te da je njezino tijelo bačeno između ledenice i gradske kapele unutar dvorca. Govorila je natporučniku i da se neće smiriti sve dok netko njezine posmrtne ostatke ne pokopa u posvećenoj zemlji, a ujedno mu je obećala zdravlje i da će mu otkriti lokaciju skrivenog blaga. Barun Prandau isprva nije vjerovao Kuschmannovim pričama, no navodno ga je supruga uvjerila da sve provjeri. Tako je barun naredio iskapanja na mjestu koje je spominjala Bijela gospa i uskoro je tamo doista pronađen kostur žene. Nakon toga natporučnik je ozdravio, a duha više nitko nikad nije vidio, kao ni navodno skriveno blago. Pretpostavka je da je mlada djevojka čiji je kostur pronađen bila junakinja Katarina koja je valpovačke utvrde branila od Turaka.
Heroina Ilirskog preporoda
Usamljena kurija grofova Erdödy, sagrađena krajem 18. stoljeća, stoji u Kumrovcu kao posljednji objekt Muzeja "Staro selo", a njezina unutrašnjost skriva priče o sestrama Erdödy - lijepoj Sidoniji, koja je mnoge godine života provela u tuzi, i njezinoj sestri Aleksandrini. Sidonija je bila oku iznimno ugodna, obrazovana, svi su joj se divili. Još praktički kao djevojčica ušla je u društveni život tadašnjih plemenitaša i priključila se ilirskom pokretu. Za nju su svi znali, osobito nakon što je u dobi od 14 godina pred publikom otpjevala budnicu "Još Horvatska ni propala", što je zaslužilo neviđene ovacije. Sidonija je nastavila glazbeno obrazovanje i kasnije joj je ponuđeno da postane članica bečke opere, no odbila je ponudu smatrajući je nedostojnom svoga grofovskog podrijetla. Poznata je i kao žena koja je odigrala jednu od glavnih uloga u ilirskom pokretu, a 1861. izabrana je za pokroviteljicu Hrvatskoga glazbenog zavoda.
Prije toga, 1843., u Mariji Bistrici se udala za Antuna pl. Rubido od Zagorja, koji je u nju bio ludo zaljubljen. Grofica je nakon udaje vodila uzoran obiteljski život u kojem je rodila dva sina, Milutina i Radoslava. Milutin je umro još kao dječak od deset godina, što je shrvalo Sidoniju, a dvadesetogodišnji brak prekinula je smrt njezina supruga, nakon čega se sa sinom Radoslavom povukla u dvorac Gornja Rijeka, gdje je vodila gospodarstvo te pomagala tamošnjim seljacima i djeci. Nakon gubitka sina i supruga uvijek je, kažu, bila u crnini te nosila dugu crnu haljinu, šešir i veo. Umrla je u dobi od 65 godina. Sidonijina sestra Aleksandrina Erdödy (1829. - 1877.), kažu povijesni spisi, bila je mlađa kći Karla V. Erdödyja i njegove supruge Henriete. Još i prije udaje za baruna Kulmera ona se isticala kao donatorica hrvatskih preporodnih ustanova. Sa sestrom Sidonijom i Josipom Vancaš ona je suutemeljiteljica "zagrebačkog pjestovališta", odnosno prvoga gradskog zavoda za siromašnu i nezbrinutu djecu, a kroz više godina bila je i pokroviteljica Hrvatskoga glazbenog zavoda u Zagrebu.
Ipak, zbirka pripovjedaka "Priče ispod Cesargrada", autorice Marine Krpan, prikazuje je na posve drugačiji način. Tako u pripovijetkama priča kaže da su Aleksandrini, koja je bila hroma, neugledna i ne baš suviše pametna, roditelji dogovorili brak s grofom Maksom Keglevićem. No on je bio zaljubljen u drugu, pa ga je Aleksandrinin otac zatočio u podrumu gospodarske zgrade dvorca u Loboru, ne bi li ga time opametio. Ipak, Maks se nije ni stigao predomisliti oko ženidbe i dozvati pameti jer je ljubomorna Aleksandrina, kaže zbirka pripovjedaka, prije toga hranom otrovala zaručnika.
Zbog ljubavi popila otrov
Stari ljetnikovac Gučetića u sklopu Arboretuma u Trstenome krije još jednu tragičnu ljubavnu priču. Gučetići su se na područje Dubrovnika doselili još u 9.stoljeću te su bili jedna od najstarijih i najuglednijih obitelji toga grada. Bavili su se trgovinom. U davnoj je povijesti u ljetnikovcu živjela mlada i vrlo lijepa vlastelinka Tereza Gučetić, koja se svim srcem zaljubila u pomorca s Lopuda. On je ploveći morima stekao poveće bogatstvo, no ipak nije bio po volji Terezinoj obitelji. Mladi par kriomice se sastajao jer strogi dubrovački zakoni nisu dopuštali da se plemenitaška plava krv miješa s onom "običnom", a ujedno je Tereza bila obećana vlastelinu koji je bio mnogo stariji od nje i ona ga nije željela.
Nalazeći se u tajnosti s ljubavi svog života, Tereza je patila zbog sudbine koju su joj namijenili roditelji, no pomoći nije bilo. Gučetići su ugovorili datum svadbe, ali Tereza je očajna odlučila pobjeći. Na dan vjenčanja obukla je bijelu haljinu te su joj sluge od povjerenja pomogle da se ukrca u barku i otiđe iz gradske palače u obiteljski ljetnikovac u Trsteno. Nesretna, očajna i rastresena u ljetnikovcu je pronašla "aksen", snažni otrov koji su tad spravljali franjevci u samostanu. Iskapila je bočicu i tek onda shvatila da je nepromišljeno počinila veliki grijeh.
Pokušala je doći do kapelice da se pokaje, no otrov je bio prejak i mlada Tereza srušila se na ulazu u kapelicu. Tamo su je pronašli mrtvu, odjevenu u bijelu vjenčanicu i s cvijećem u kosi. Ova je tragedija snažno potresla obitelj Gučetić i kasnije je zaživjela legenda da su posjetitelji Arboretuma ljeti, najčešće u sumrak, viđali mladu djevojku duge crvene kose, odjevene u bijelu haljinu, kako luta šetnicama vrta. Govorilo se da je to duh nesretne Tereze Gučetić, koji je navodno i danas prisutan u perivojima Arboretuma. Tuga je obilježila i život mladog pomorca s Lopuda, velike Terezine ljubavi. Kad je čuo za smrt voljene djevojke, u dubokoj boli ušao je u samostan, zaredio se i tamo ostao do kraja života.
Nisu joj dali da voli
I Park prirode Papuk ima svoju legendu o nesretnoj ljubavi. Priča je to o Katarini, djevojci s Jankovca, i vezana je uz Staklarsko groblje, na koje ćete naići dok istražujete prostranstva Papuka. Staklarsko groblje skriva se u gustoj bukovoj šumi i tri groba svjedoče da su na tom području nekad obitavali majstori staklari. Pa tako legenda kaže da se mlada Katarina zaljubila u naočitog i stasitog sina upravitelja staklane. Nažalost, mladićev otac za tu vezu nije htio ni čuti pa je dvoje mladih bilo osuđeno na zabranjenu ljubav. Nesretna i očajna, znajući da neće moći provesti život s čovjekom kojega voli, Katarina se ubila bacivši se sa slapa Skakavac. Udarila je pritom desnim ramenom o stijenu i udarac joj je otrgnuo ruku. Stoga danas kameni križ na Staklarskom groblju, gdje je prema legendi pokopana Katarina, uz mrtvačku glavu nema desnu stranu i takav čeka da se vrati duh ove djevojke nesretne sudbine. A mnogi će reći da u maglovitim noćima, kad iz gustih krošanja stabala papučkih šuma dopire hukanje, nije riječ o vjetru, nego to zapravo prolazi duh tragično preminule Katarine.
Osveta donosi smrt
Legenda kaže da je predio Pustijerne, jedan od najstarijih dijelova Dubrovnika, naziv dobio po nesretnoj ljubavi. Priča datira iz vremena kad su se dva dijela grada počela spajati. S morske strane naziva Laus bilo je romansko stanovništvo, a s kopnene (Dubrava) slavensko, no spajanje dijelova grada nije odmah dovelo i do miješanja stanovništva, s obzirom na to da je između njih vladala velika netrpeljivost. No unatoč toj nesnošljivosti rodila se ljubav između Dubravka iz Dubrave i Silvije iz Lausa. Naravno, zbog svega njihova veza nije naišla na odobravanje, pa je on postao mornar na jedrenjaku, dok je Silviju otac smjestio u samostan klarisa. Ideja njezina oca je bila, naime, da u samostanu boravi do udaje, s obzirom na to da joj je otac odabrao odgovarajućeg muža. No vijest o svemu došla je do Dubravka, pa se on kriomice vratio u grad baš prije vjenčanja, donijevši lijepi biser koji je želio dati Silviji. S obzirom na to da nije mogao do nje, zamolio je staru prosjakinju da joj ga preda. Bila je riječ o ženi koja se kretala kroz oba dijela grada i čijeg su sina jedinca svojedobno u tučnjavi ubili Romani. Živjela je sa željom za osvetom prema romanskom stanovništvu i priliku je vidjela upravo u biseru koji je trebao biti simbol ljubavi. No postao je simbol smrti s obzirom na to da ga je prosjakinja zamotala u kužnu maramu i takvog ga u crkvi dala Silviji. Djevojka se ubrzo razboljela od kuge i umrla na rukama svog Dubravka koji ju je sam položio u grob pokraj crkve svetog Petra kako bi joj more pjevalo vječnu pjesmu ljubavi. Bolest je ubila i Silvijine roditelje, kao i značajan broj stanovnika tog dijela grada, zbog čega je dobio naziv Pustijerna. Nakon toliko smrti više nije bilo netrpeljivosti među stanovnicima novoga grada, a Dubravko je ponovno pronašao ljubavnu sreću oženivši Romanku Agneziju, sestru nesuđenog Silvijina muža.
Nikad zaboravljena ljubav
Đulin ponor dubok 40 metara slikovito je mjesto uz rijeku Dobru u Ogulinu, no i ono skriva davnu ljubavnu priču s tragičnim završetkom. Prema narodnoj predaji, u 16. stoljeću u Ogulinu je živjela djevojka Đula ili Zulejka. Kao kći Ivana plemenitog Glušića, zapovjednika ogulinske tvrđave, po tadašnjim je običajima bila obećana za ženu starijem plemiću.
No kako su se u to doba vodile velike bitke s Turcima, u Ogulinu se pojavio mladi krajiški kapetan Milan Juraić. Između Đule i Milana planula je snažna ljubav, no Đulino srce slomilo se od tuge kad je u Ogulin došla vijest da je Milan ubijen u bitki protiv turske vojske. Očajna se djevojka, čuvši da je izgubila ljubav svog života, sunovratila u ponor rijeke Dobre i tako skončala svoj život. Zateknete li se u tim krajevima, svi će vam reći da se dobro zagledate u strme kamene litice ponora jer ćete tako vidjeti lik muškarca koji gleda prema velikom tamnom otvoru. To je, reći će ljudi, Milan koji i dalje neutješno traži svoju nestalu Zulejku, dok ponor i danas šapuće priče o ovoj velikoj i nikad zaboravljenoj ljubavi.
Ljubav spasila svjetionik
Romantični svjetionik u Savudriji najstariji je uščuvani svjetionik u Istri, a osim po ljepoti i impozantnosti poznat je i po dvjema ljubavnim pričama koje se vežu uz njega - jedna tužna, druga znatno sretnija. Inače, svjetionik je imao ključnu ulogu u komunikaciji. S obzirom na to da su se brodovi najavljivali zastavicama, to je omogućavalo dovoljno vremena da se odradi priprema za njihov ulazak u luku. Izgradilo ga je austrijsko carstvo netom nakon Napoleonskih ratova, kako bi označili južni ulaz u Tršćanski zaljev. A baš uz gradnju vezana je ona tužna ljubavna priča po kojoj je svjetionik poznat. Kaže da ga je izgradio ugledni austrijski grof Metternich kao znak ljubavi prema lijepoj hrvatskoj plemkinji Gisseli iz Savudrije, koju je upoznao na bečkom balu. Par se, kaže legenda, trebao skrasiti i živjeti u svjetioniku, no to se, nažalost, nikad nije dogodilo. Plemkinja je, naime, umrla tijekom gradnje, a grof Metternich se shrvan gubitkom svoje ljubljene nikad više nije vratio u svjetionik. Ostao je, kažu, sam do kraja života.
No tu je i druga priča, također o jednoj ljepotici iz Savudrije, Noretti Milani. Između nje i mladog njemačkog vojnika Heintza Viefeninga, koji se u ratnom vihoru zatekao u tim krajevima, planula je ljubav, a poznanstvo se dogodilo na zabavi. I baš je ta ljubavna priča spasila svjetionik od rušenja, odnosno od miniranja pri kraju Drugog svjetskog rata. Jer svjetionik je trebao minirati upravo Heintz, no nije na kraju to učinio iz ljubavi prema Noretti.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
