Otkad je otišao u mirovinu, Mirko Frković posvetio se uređenju živice oko dvorišta, uz podršku supruge i dviju kćeri. Danas ograda oko njihove kuće izgleda kao djelić najljepših svjetskih vrtova
ZANIMLJIV HOBI
U svaki listić ove živice utkana je ljubav
Kad prolazite najdužom ulicom u Dugom Selu, ulicom Bože Huzanića, pogled vam mora zastati na prekrasnom uresu iza kojeg se 'skriva' kuća Ružice i Mirka Frkovića. Visoka živica oblikovana u niz simbola jednostavno ih odvaja od ostatka sela. Tko zastane makar nakratko - a mnogi ljudi se rado zaustave - Mirko će mu pored samog ulaza u kuću pokazati Vukovarski vodotoranj i groblje, crkvicu sa srcem umjesto križa, egipatsku piramidu, pagode, a malo dalje čak i leteći tanjur – što je samo dio modela koji su 'utkani u živicu' i okružuju ulaz u njihov dom.
POGLEDAJTE VIDEO: Živica obitelji Frković u Dugom Selu
Pokretanje videa...
00:52
I jednu flašu, oblikovanu uz sam ulaz u kuću, koja je tu, kako kaže 'za njegovu dušu'.
Trenutak kasnije, povjerljivo pokrije usta rukom, okrene se tako da Ružica to ne čuje i šarmantno kaže: 'Ja sam nekad volio popit, sad ne smijem, pa je flaša zato tu. Samo nemojte ženi reći'.
Oda flaši postaje, međutim, vrlo ozbiljan razgovor kad shvatite da je svaki taj listić i svaki zavoj na tim modelima podrezan ručno, vrtlarskim škarama. Uglavnom je riječ o živici od graba, uz nešto šimšira i čempresa, a domaćini se teško mogu dogovoriti kad je ograda najljepša: U proljeće, kad se priroda budi, ili zimi, kad predivne oblike ispred kuće pokrije snijeg.
- Tu je živicu posadio još moj otac, 1961. godine i od prvog dana kad smo se uzeli, uglavnom je Mirko brinuo o njoj. No, rezao bi ju ravno, nisko i tako da bude uredna, zato što nikad nije imao vremena za nešto više. Dok je radio u Žitokombinatu, nije se stigao baviti time. No, malo prije nego što je otišao u mirovinu, dakle još prije 2005. godine, počeo je u glavi kombinirati što bi se dalo napraviti od nje. Onda ju je prvo pustio da izraste uvis, bez podrezivanja, tako da smo imali prašumu – smije se supruga Ružica.
Dodaje kako je tad bila ljuta na njega, jer je živica bila toliko visoka i neuredna da se nije vidjelo iz kuće. No, kad je Mirko pomalo počeo obrezivati ogradu i stvarati likove koje je zamislio, kad su se počeli vidjeti obrisi krasne ograde koju će imati, s veseljem ga je podržala. I tako već gotovo 20-ak godina, iz dana u dan, dok ograda nije počela ličiti na ovo što je danas.
U šali kaže kako se ona ne miješa u sam posao, već je glavna za prigovaranje.
- Podržavam ga jer je i meni lijepo vidjeti to što radi, jedino se ljutim kad imamo drugog posla, a on to niti ne primjećuje jer je stalno oko živice. Baš me zna naljutiti – smije se. Naime, da bi Mirko 'izrezao' u živici svaki od tih oblika potrebno je po nekoliko sati vrlo predanog rada, pa onda još dva, tri dana da napravi ukrase i pomalo dotjera svaki oblik do toga da bude posve zadovoljan njime. Kad je gotovo, to treba održavati, pa posla ima svaki dan pomalo.
Mirko uz smijeh kaže da se živicom i počeo baviti da bi pobjegao od ženinog zanovijetanja te da je taj hobi odličan 'alat' za to da čovjek uredi misli i odmori dušu. Kako bilo, taj ih je hobi i dodatno zbližio: Oboje obožavaju gledati dokumentarce o hortikulturi i razgovarati o tome koji bi se likovi dali 'preseliti' u njihovo dvorište.
- Oduvijek volimo emisije o hortikulturi. Posebno sve što nađemo o japanskoj hortikulturi, kao i o vrtovima Habsburgovaca, koji su bili poznati po vrtovima, priča Ružica, dok nam pokazuje cvijeće i voćke oko kuće. Ima tu nekoliko grmova ruža, jorgovan koji i ovih dana cvate, ljekovitog bilja, a ispred kuće i jabuka velike krošnje, oblikovane tako da čini prekrasan hlad ljeti, a ne smeta prozorima. Sve to ponajviše sam Mirko uređuje, priča Ružica.
Naš domaćin nema puno vremena za priču, on se uhvatio lojtri da nam nabere domaćih jabuka da ponesemo u Zagreb. Divne mirisne tek ubrane jabuke u vrećici kasnije su nam se činile kao djelić srca koji su nam poklonili.
Mirkova ljubav prema uređenju živice, primijetili smo u dolasku, nije ostala samo u okvirima njihova dvorišta, već se rado odazove i kad ga susjedi pozovu da im pomogne oblikovati živicu ili vrt.
- Godine su stisle, već mi je 75, pa više ne mogu onoliko koliko bih htio, no oni koji znaju da me takav posao jako veseli pozovu me, pa posvetim tome koji sat. Uvijek ću to rado učiniti – kaže. Uvjeren je da je rad u vrtu i oko živice glavni razlog zbog kojega je još uvijek tako vitalan. To i dvije prekrasne kćeri i unuci, dodaje Ružica.
- Naše cure, Anica i Goranka, su jako ponosne na tatinu ogradu i kad god dođu on uživa u njihovim komentarima i sugestijama. One su mu najveći poticaj za to da se odvaži napraviti neki novi oblik, pogotovo sad kad se rjeđe viđamo zbog pandemije korona virusa, pa se veseli što će im sve moći pokazati kad dođu, kaže Aničina i Gorankina mati.
Kako su obje među ljudima, kćeri ih nastoje zaštititi od moguće zaraze, pojašnjava, dok pokazuje njihove fotografije i priča o tome kako su bile divne kao djeca te koliko se danas ponosi njima. Čovjek se zapravo nemalo iznenadi kad kroz razgovor shvati da Goranka nije njihova rođena kći, nego djetešce koje je u dom dovela Anica.
- Anica je medicinska sestra, tad je još bila na praksi u Domu za djecu bez odgovarajuće skrbi u Nazorovoj i dovela je kući djevojčicu od nepune dvije godine koja se stalno vrtjela oko nje. Odmah sam rekla da ne želim još jedno dijete, pa smo dogovorile da će biti kod nas samo tjedan dana. No, valjda sam već isti dan osjetila da je naša. Ostala je 14 dana, dok nismo donijeli odluku da ostaje zauvijek, no i moj suprug i moja mama, koja mi je bila velika pomoć oko nje, jer sam tad još radila, već smo prvi dan zapravo znali da ju ne bismo dali za cijeli svijet. Anica je znala reći: 'Nisi mi rodila sestru, pa sam ju sama našla', i od prvog dana su sestre - priča Ružica.
Majčino srce isprva nas moli da to ni ne pišemo, jer ne bi htjela da Goranka pomisli da ju ne doživljava jednako kao i kćer koju je nosila ispod srca. No, telefonski poziv da se raspita o unucima i pitanje smiju li novinari i to spomenuti u novinama, pokazuje da kći nema nikakve sumnje u ljubav i da joj to ne bi smetalo.
Dugo nakon toga još smo se pitali ima li smisla u 'priči o živici' to uopće i spominjati. A onda se nekako stvari poslože: Bez ljubavi, ljudskosti, dobrote, sklada i topline kakvom su nas Ružica i Mirko nesebično okružili, ničega na ovom svijetu ne bi bilo. Niti te živice.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
