Dodaj 24sata među omiljene izvore na Googleu
Ako odriješito kažem "ne možeš" ne znači da će i poslušati, a tada će se u naš odnos uvući laži. I šutnja! Skrivat će se od mene. A sljedeći me put neće ni pitati
Alkohol se u mome roditeljskom domu pio u rijetkim prilikama. Rođendani, Nova godina i možda čašica kad dođu gosti. U obitelji zadrtih trezvenjaka boce s pićem koje je tata dobivao na poklon, godinama su stajale neotvorene. Tu sam naviku prenijela i u svoj dom, pa se zato i zgrozim na opijanja tinejdžera.
Jasno mi je da se klinci lako povedu, da kušaju jer ih netko stariji iz društva uvjerava da je zato frajer. Poznajem, nažalost, i roditelje, i očeve i majke, koji riječima „Neka proba malo pive, muško je! Što će mu bit?“ zapravo širom otvaraju vrata delinkvencije. S druge strane, uvjerena sam da većina roditelja koji kažu „meni se to nikad nije dogodilo“ lažu. Rijetka su djeca koja sama od sebe odolijevaju izazovima ulice, a ta ulična dokazivanja zaista nemaju nikakve veze s onim dobrim, čemu ih roditelji doma uče. Meni se lampica upalila kad je mali prije tri godine došao doma pod dojmom priče koja se može sažeti u „Kaže frend da se sinoć ubio od alkohola! Mogu probat?“.
Sklisko! Jer ako odrješito kažem 'ne možeš' ne znači da će i poslušati, a tada će se u naš odnos uvući laži. I šutnja! Skrivat će se od mene. A sljedeći me put neće ni pitati. S druge strane, ni da me rastežu na kotaču ne bih izgovorila 'Probaj!'. Tada sam shvatila na kako krhkim nogama stoje razne prevencije. Edukacije u školi, filmovi, zabrane konzumiranja alkohola po javnim okupljalištima, naši dugi razgovori... sve redom veliki plusovi, a poljulja ih običan kvartovski huligan.
Mali danas ima punih 17 godina i ama baš nikad iz njega nisam osjetila miris pića. U periodu kad je mislio da su svi veći frajeri od njega, jer duže ostaju vani, jedni piju, drugi puše, dovela sam doma prijateljicu koja se u to vrijeme nije trijeznila. Više o njoj i njezinom životu sljedeći ponedjeljak, sada bih o reakciji svog sina kad ju je takvu ugledao. Prvi je put s 14 godina na samo pola metra od sebe vidio da netko od teturanja ne može sam ni sjesti. Dok sam kuhala kavu, ostao je i nasamo s njom. Zamolila sam ga da je pridrži ako vidi da će ljosnuti s kutne garniture. Jedan sat kasnije, jedva je dočekao da je odvezem doma. Ta večer s njom u gostima bila je dovoljna. Nikad više nije spomenuo svog frenda.
Kod nas su doma baš ta suočavanja, oči u oči s posljedicama uvijek bila najučinkovitija. Kriza i alkohol su, priznajem, bila najdramatičnija, ali i najvažnija. Jer kako mora naučiti da novac ne pada s neba, tako treba shvatiti i da je opijanje bolest, ne užitak. Tek kad je vidio što je alkohol učinio ženi koju je kao dječak volio, shvatio je da nije riječ o tek uličnom frajerisanju. Zagovaram sve napore da se delinkvenciji stane na kraj, a reakcije koje nemaju takav učinak smatram roditeljskim promašajem. Ili nemarom.
Koliko god naš dom prštao demokracijom po pitanju spremanja sobe ili šarolikih ocjena, u ovakvim situacijama odlučujem samo ja. I to vrlo efikasno! Pritom ga još ostavim u uvjerenju da je to zapravo njegova odluka jer ono „dovela sam je doma zato da ti pokažem što je alkohol!“ ne izgovaram. Galama po kući i pitanja tipa „s kim se družiš?“ izazivaju otpor. I bez toga je sve shvatio.
Najlakše je bilo zabraniti mu tada da uopće razgovara s takvim momcima. No hoću li mu, ako se tako postavim danas, sutra raditi reda po fakultetu? Ili mu prekosutra dolaziti na posao i prstom pred nosom mahati kolegama koji će mu zagorčavati život?
Strahujem, naravno, kao i svi, i iz prikrajka virim kao kobac, ali ne pokazujem. Nemam pojma što mi sutra nosi, ali znam da ni u jedno doba njegovog života svoju ulogu ne prepuštam nekom frendu. Ili društvu. Jer kad se razne institucije počnu petljati u odgoj, obično je već kasno.
24sata © 2026
