Iz opsjednutoga je progovorio sv. Mihael: Sotono, napusti ga!

U filmskoj je industriji vrlo popularno napomenuti da je djelo snimljeno prema istinitom događaju, pogotovo kada je pitanu horor žanr. Zato smo izdvojili deset najpoznatijih iz te kategorije i istražili što još o tim pričama treba znati, odnosno što su nam redatelji i scenaristi 'zaboravili' reći.

Ako jedna tvrdnja u ovome tekstu neće biti pogrešna, a onda je to da se svijet horora zauvijek promijenio 26. prosinca 1973. godine.

Naime, tog je dana Warner Bros u američka kina pustio film The Exorcist, djelo koje je izazvalo toliki šok da je u nekim državama bilo zabranjeno unatoč nominacijama za Oscara u čak deset kategorija (nagrađen je s dva - za zvuk i adaptaciju).

Jer, takvo što stravično publika do tada nije imala priliku vidjeti, pa tako sjećanja bilježe ljude koji su tijekom projekcija povraćali, padali u nesvijest ili bježali iz dvorana, kao i one koji su putovali stotine kilometara samo da bi film mogli vidjeti.

Zabranama i kontroverzama unatoč, horor je zaradio oko 440 milijuna dolara na uloženih deset i bio je prvi iz žanra koji se našao prvi u kategoriji za najbolji film na dodjeli spomenute prestižne nagrade. Pa, što ga je učinilo tako posebnim? 

Iz perspektive mladog čovjeka u 2014. godini, naviknutog na moderne horore prepune vrhunskih filmskih efekata, The Exorcist se možda danas više i ne čini tako strašnim. No, ono što je redatelj William Friedkin tada donio na platna, i što je William Peter Blatty adaptirao za film prema vlastitoj istoimenoj noveli, bila su neotvorena vrata. 

Stoga, taj horor treba promatrati upravo iz tog konteksta, da gledatelji do tada nisu mogli vidjeti kako iz djevočice izlaze demonski glasovi dok joj se ujedno rotira glava, pa k tome još imati na umu opasku da je film snimljen prema istinitom događaju. To ih je prestravilo, a na neke imalo toliki utjecaj da su u histeričnom stanju jurili u bolnice ili crkve uvjereni da i oni imaju problema s opsjednućem.

Ipak, u stvarnosti je problem s tim fenomenom 1949. imao tek Roland Doe iz Marylanda (riječ je o psedonimu koji je dječaku nadjenut kako bi se zaštitio njegov identitet), ali s godinama su brojni skeptici ispred te tvrdnje postavili jedan veliki - hmmm.

Dozivao je duha pokojne tetke

Priča o Rolandu je do javnosti doprla zahvaljujući dnevniku koji je vodio svećenik Raymond Bishop, nizu u novinama anonimno objavljenih članaka iza kojih je stajao bivši pastor te obitelji Miles Schulze, te svjedočanstvima svećenika Waltera Hallorana, koji je sudjelovao pri obredima.

Iz njihovih se rečenica razaznaje da je dječak bio silno vezan uz svoju tetku Harriet, spiritisticu koja ga je naučila kako koristiti takozvanu Ouija ploču, predmet koji služi kao komunikacijsko sredstvo s mrtvima.

Dječak je navodno ploču u 13. godini i upotrijebio kako bi dozvao tetku nakon što je umrla te je po svemu sudeći upravo na taj način 'otključao vrata pakla'.

Uskoro su se po kući objekti počeli samostalno pomicati, razni predmeti levitirati, a što je sve bilo praćeno učestalim zvukovima grebanja koji su dopirali uglavnom iz zidova.

Stvari su krenule s lošeg na još gore kada je obitelj u kuću dozvala pastora Schulzea, koji je nakon noći provedene uz dječaka zaključio da će egzorcizam biti neophodan.

Iz dječaka je progovorio Sveti Mihael 

Sljedećih je dana iz dječaka više svećenika pokušalo istjerati demone, a tijekom jednog od tih obreda se navodno uspio osloboditi od poveza i gadno porezati velečasnog Edwarda Hughesa pomoću opruge koju je isčupao iz kreveta.

Roland je potom prebačen u St. Louis gdje je ponovo podvrgnut promatranju, a tijekom kojeg su svećenici Raymond Bishop i William Bowden primijetili da dječaka smetaju sakralni predmeti i da iz njega dopiru neobični glasovi.

Zato su od nadbiskupa zatražili dopuštenje da nastave s egzorcizmima, a što im je i odobreno uz napomenu da detalji tog obreda moraju ostati tajna.

Ipak, zahvaljujući radnicima koji su 1978. pronašli dnevnik obreda u bolnici u St. Louisu u kojoj se sve odvijalo, otkriveno je da su svećenici William Bowden, Walter Halloran i William Van Roo bili ti koji su se uhvatili u koštac s problemom, te da su se tijekom tridesetak pokušaja nagledali i naslušali svakakvih užasa (rečeno je da je dječak govorio jezicima koje nije poznavao i da su mu se na tijelu ispisivale riječi "zlo" i "pakao").

Egzorcizam su u konačnici obavili uspješno, te priča završava tako što je Roland postao uspješan i sretno oženjen muškarac koji je kasnije kazao da se ničega ne sjeća.

U noći kada je oslobođen demona, navodno se iz njega iznenada začuo uzvik: Sotono, ja sam Sveti Mihael i naređujem ti da napustiš ovo tijelo!

Tumačenje skeptika

Naravno, nisu svi priču o 'istjerivanju đavla' iz dječaka uzeli zdravo za gotovo. Dapače, našlo se mnogo onih koji su sve te navode ocijenili bezobraznim pokušajem Warner Brosa da podigne prašinu oko filma, a u otkrivanju prave istine se ponajviše angažirao istražitelj i novinar Mark Opsasnick.

Njegov članak "Ukleti dječak iz Cottage Cityja' je od čitatelja i stručnjaka prozvan novinarskim uratkom vrijednim Pulitzerove nagrade jer se Opsasnick zainatio i slučaj istražio do najsitnijih detalja.

Tako je primijetio niz nelogičnosti, otkrio tko je glavni junak priče (njegov je identitet  i on ipak sačuvao od javnosti), ali i od oca Hallorana dobio izjave koje su se u gotovo u potpunosti kosile s onima koje su dotad prenosili mediji.

Roland, prema onome što mu je Halloran rekao, uopće nije govorio jezicima koje nije poznavao već je samo oponašao latinski, glas mu nije zvučao demonski te nije bio natprirodno snažan.

Opsasnick je naposljetku napisao da Roland jest imao problema, ali onih s kojima bi se moderna psihologija daleko bolje suočila.

Roland je prema njegovoj ocjeni imao tek emotivnih problema, te je bio razmaženi sin jedinac koji je činio sve kako bi bio u središtu pažnje, napustio školu i preselio u St. Louis.

- Nikad nisam pronašao djelić koji bi upućivao da je bio žrtva demonskog opsjednuća - napisao je Opsasnick u tom članku, a koji su poslije citirali manje-više svi koji nikada nisu ni povjerovali u autentičnost radnje.

Bilo kako bilo, sva ta otkrića nisu nanijela baš nikakvu štetu djelu te je ono sve do danas nastavilo inspirirati brojne ljude da pričaju, pišu ili snimaju o opsjednućima i egzorcizmu.