Malo Tuđman, puno Trump. U ratu s ustašama, ali i ljevicom

Tko bi rekao da je već prošla prva godina predsjedničkog mandata Zorana Milanovića? A možemo i ovako: najgora godina u modernoj povijesti, obilježena potresima, zarazama, katastrofama i nepogodama, započela je pobjedom Zorana Milanovića na predsjedničkim izborima.

Izabran je na valu optimizma i političkog zanosa, a jedva smo nekako dogurali do prve godišnjice u kojoj se čak prijetilo i opozivom predsjednika države. Pa što je onda obilježilo tu prvu godinu mandata?

1. Talac svog karaktera 

U predizbornoj kampanji tvrdio je da se promijenio, sazrio, popravio, korigirao loše navike, da je izvukao pouke i nešto naučio iz proteklih deset godina u visokoj politici. Pa smo brzo otkrili da to nije istina. Zloglasni karakter izbijao je na površinu gotovo u pravilnim razmacima, stari simptomi pratili su njegove javne nastupe, ponavljale su se iste slabosti i greške, volja za promjenom često je znala pokleknuti pred dobro poznatim karakterom.

Politički, Milanović je ponavljao stare boljke; retorički, upadao je u stare kalupe za koje je tvrdio da su razbijeni; komunikacijski, otkrio je Facebook; ideološki, opet se ugodnije osjećao na desnici; psihološki... Nećemo sad u to ulaziti.

Činilo se da se pomirio s biračima i simpatizerima, kao što je izgledalo da su mu oni oprostili sve ono što im je napravio u karijeri šefa stranke i Vlade.  A onda se vratio stari Milanović kojeg smo mislili da smo izgubili. 

2. Malo Mesić, puno Tuđman

Minimalistička inauguracija na Pantovčaku, bez pompe na Markovu trgu, bez šefa opozicije među uzvanicima, bez ustaljene procedure polaganja zakletve, sugerirala je da nas čeka minimalistički predsjednički mandat. To je bilo očekivano: Milanović je kao premijer ionako tvrdio da nikad neće biti predsjednik države jer ovakva funkcija nema smisla. I počeo je najlagodniji mandat u hrvatskoj politici kako se i očekivalo - lagodno. 

Da bi u rijetkim, ali zato burnim proplamsajima pokazivao da je još tu, da u njemu još ima života, a možda i političke energije. I taman kad se javnost, naročito opozicijska, uhvatila na taj mamac i ponadala da je Milanović stigao u pomoć, on se brzo, poput plahe kornjače, povlačio nazad u svoj oklop. 

Malo je htio biti utjecajan kao Stipe Mesić, više je bio uspavan poput Ive Josipovića, a prečesto se pretvarao u Franju Tuđmana. 

3. Rat s ustašama

Činilo se da su ti ratovi iz Milanovića izvlačili ono najbolje. Da se napokon odlučio obračunati s ustaštvom, HOS-ovcima i ZDS-om koje je kao premijer postojano izbjegavao ili mu se za njih naprosto "fućkalo". Činilo se da je otkrio principe. Zaključio kako funkciju predsjednika treba očistiti od natruha radikalne desnice. 

Činilo se da je tako blizu. Da mu malo fali. Samo još malo ustrajnosti. 

Na koncu, otkrilo se da je te ratove vodio zbog povrijeđene taštine, da se obračunavao s provokatorima, a ne ustašama, da ipak nije u to uložio svu svoju energiju...

4. Rat sa ženama i ljevičarima

Kao što je svu svoju energiju uložio u rat s ljevičarima, liberalima, kritičarima s ljevice, s profesorima, ženskim udrugama i ženama općenito, s "takozvanom" pravobraniteljicom za ravnopravnost spolova. U tim obračunima obogaćenim najžešćim uvredama i gadostima Milanović je bio puno ustrajniji, posvećeniji, ustrajniji, neugodniji. 

Govorio je o "samodopadnim narikačama", o "drukerima i ništarijama", udarao po udruzi B.a.b.e., vrijeđao novinarke, uglavnom koristio dijapazon uvreda koje se nije nikad usudio koristiti u svom ratu s ustašama. 

Ljubitelj lika i djela Franje Tuđmana takoje nastavio tragom predsjednika kojemu je svojedobno dao ime zračne luke: i Tuđman je ratovao s HOS-ovcima koji su mu predstavljali konkurenciju, i Tuđman je sočnim uvredama častio kritičare s liberalne ljevice. Ali nikada i žene.

5. Najbolji potez

U moru nevažnih i kontroverznih poteza teško je izdvojiti najbolji. Ipak, najvažniji državnički potez bio je povlačenje vojnih zapovjednika s obilježavanja akcije Maslenica u Zadru, zbog provokatora s ustaškim znakovljem. Bilo je neke mesićevske odlučnosti u tom potezu ili makar dosljednosti u antiustaškoj politici. Milanović je tada, za razliku od ostalih situacija kad se ponašao kao nezainteresirani hobist ili pakosni huligan, nastupio kao predsjednik. 

Da bi se nakon toga opet povukao u svoj topli salon na Pantovčaku.  

6. Najgori potez

U moru loših i promašenih poteza, kao i poteza koje nije povukao, teško se odlučiti za onaj najgori. Ipak, u snažnoj konkurenciji istaknula se poruka da neće izaći na parlamentarne izbore, navodno zato da ga ne bi pitali za koga je glasao. Kolinda Grabar Kitarović svojedobno je - protuzakonito - slikala svoj birački listić, a Milanović je svojim potezom poslao poruku biračima da ne treba izaći na izbore. I mnogi nisu izašli, što je dovelo do najmanjeg odaziva na izbore u povijesti, a rezultiralo trijumfom poslovično mobiliziranog HDZ-a.

Zadatak, možda i jedini, predsjednika države jest poštivanje i promocija demokratske tradicije. Milanovića to nije zanimalo.

7. Najveća afera

Neki bi rekli da su to bili odlasci po "viškove hrane" u notorni klub Dragana Kovačevića u Slovenskoj ulici, gdje se družio s ministrima, tajkunima i nosačima mita, a čijim se zatvaranjem predsjednikov neobuzdani karakter našao na vjetrometini.

Ali ipak, kao prava afera izgledala je odluka da brodom HRM-a u doba koronavirusa i državne štednje otplovi sa suprugom u privatni posjet albanskom premijeru Rami, s kojim je poslovno surađivao još u vrijeme kad je imao konzultantsku tvrtku. Smrdjelo je na sukob interesa i podsjećalo na Milanovićev famozni let avionom iz Sarajeva na Krk dok je bio premijer.

8. Piroman i Plameni jazavac

Bio je to kompliciran odnos pun prožet ljubavlju i mržnjom. Njihovi ratovi, prečesto na granici dobrog ukusa i previše u stilu zajapurenih huligana, služili su obojici za jačanje mišića i skretanje pažnje sa svojih promašaja i afera. Voljeli su se kad su ratovali s HOS-om i političkom desnicom, ratovali su oko svojih putovanja, Zokijeva u Albaniju, Plenkijeva na "dernek u Helsinki". Vrijeđali su se i pljuvali: Zoki je bio "piroman", Plenki je bio "kilavac i plameni jazavac".

Plenković je na Pantovčaku dobio savršenog protivnika, nekoga po kome može neobavezno udarati, a Milanović je shvatio da je u ratu s Plenkovićevom vladom dobio prve predsjedničke izbore, pa je zaključio da mu treba za osvajanje i drugog mandata. Ne treba ni spominjati da su to bile jalove i neproduktivne svađe. 

Kako god bilo, čekaju nas još duge četiri godine.

9. Godina empatije

Najgora godina u povijesti započela je Milanovićevim izborom. Bila je to godina tragedija i katastrofa, ljudskih patnji, umiranja i stradanja. I najgore za Milanovića, bila je to godina u kojoj je na kušnji bila njegova, poslovično nepostojeća, empatija. Dobar dio godine predsjednik je bio izložen situacijama u kojima je trebao nuditi utjehu, davati podršku, pokazivati suosjećanje, razgovarati s običnim ljudima... I u zagrebačkom potresu, i petrinjskom potresu, i tijekom pandemije...

Bilo je to nešto najgore što se od Zorana - "I meni je pukla cijev u stanu" - Milanovića moglo tražiti. 

10. Najdraži lider opozicije

Čim je pobijedio, pred Zorana Milanovića postavilo se očekivanje da ponovi pothvate prethodnika na Pantovčaku i otvori vrata dolasku svoje političke opcije na vlast. On za to nije pokazao baš nikakav interes. Očito je naučio iz grešaka svojih prethodnika i shvatio da mu više odgovaraju suparnička Vlada i protivnički premijer. Također, očekivalo se da će biti neformalni lider opozicije, ali to je bilo previše za očekivati od Milanovića još otkad je bio formalni šef opozicije. 

Ali onda se dogodilo nešto drugo: Milanović je svojim svađama s Plenkovićem naprosto oduzeo kisik svakom lideru opozicije. Nitko drugi nije mogao doći do riječi, barem ne onih koje je Milanović koristio. Plenkoviću je to perfektno odgovaralo jer je radije ratovao s osobom koja ga ne može ugroziti, nego davati na važnosti osobi koja pretendira na premijersko mjesto. 

I tako, Milanović je bio najveći lider opozicije, a Plenkoviću apsolutno najdraži. Jer mu garantira miran san još četiri godine. 

Trump s Pantovčaka

Kad nije glumio Tuđmana, Milanović se na Pantovčaku pretvarao u Trumpa. Otkrio je Facebook preko kojeg se sa sigurne uzvisine Pantovčaka obračunavao s protivnicima, prezentirao je svu širinu trumpovskog vokabulara, iživljavao se na slabijima, vrijeđao žene, huškao protiv državnih neprijatelja, tjerao kapric, ignorirao demokratske procese - poput parlamentarnih izbora  - i općenito, ponašao se kao da se sve ovo događa samo zbog njega. 

Možda Milanović ne cijeni funkciju predsjednika države, ali itekako cijeni sebe na poziciji predsjednika. I bila je to tek prva godina mandata.