24sataExpress: Ludi smo za vampirima, nasiljem i seksom

Prema agencijama za istraživanje tržišta ispada da baš i nismo neki ljubitelji pisane riječi. U odnosu na susjede savladamo tek jednu knjigu mjesečno. Usporedbe radi Nijemci ili Francuzi u tom periodu zbare barem nekoliko tomova. Jesmo li zaslijepljeni televizijom ili nemamo novca? Ostavit ćemo to po strani jer mjeriti čitanost po kilaži ili tiraži je zeznuta stvar. Važne su nam knjige koje nas pale. A sljedeće su zauzdale hrvatsku javnost. Pukli smo za tinejdžerskom horor sagom “Mjesec boje krvi”, sadomazohističkom sapunjarom “50 nijansi sive”, a smiješi nam se i morbidni nordijski triler “Paganinijev ugovor”. “Grička vještica” Marije Jurić Zagorke grabi se s trafika. Dok je “Zec jantarnih očiju” lončara Edmunda De Waala postao obavezno štivo hipstera koji se žele prikazati kao boemi. 

U čemu je fora pitaju se izdavači koji zasipaju self help tiskovinama kao da nam konstantno treba psihijatar. Evo u čemu je stvar. “Mjesec 1 i 2” ne pametuje. Mlađim knjigoljupcima zagušenim suhoparnim kafkijanskim naklapanjima domaćih pisaca o zamkama neoliberalizma pruža fantaziju poput “Sumrak sage”. Zagrebačke legende i surova svakodnevica ispremiješane su do te mjere da se svaki mig moćnika prepoznaje kao poziv u bolju sutrašnjicu. Vampiri su vlastodršci, a mi se koprcamo bi li prihvatili ponudu i izdigli se iz bijede. Time i izdali same sebe. Kao što se to dešava junakinji čiju sudbinu dijele skoro pet milijuna Hrvata. “50 nijansi sive”, to jest sredovječna kriza bivše punašne britanske producentice najprodavanija je knjiga u povijesti. Bilo bi čudno da nas je zaobišla. To je pokazatelj da slijedimo trendove. Isto tako da nam je seksualni život dosadan do bola. Mi ženine prigovore gledamo kao ubod glogovim kolcem u srce. 
Dok dame s druge strane tumače popijeno pivo nakon tekme kao izdaju, a onda slijede neiživljene frustracije. Traume nemaju granica. Pa “Nijanse” s uobičajenom SM erotikom dođu kao nabrijani afrodizijak. 

Isprazni pornići sa sajtova više ne uzbuđuju. Treba neka priča, brate! Britanka ju je dala u maniri “Seksa i grada”. Iako bi bilo koji VHS iz zlatnih ‘80-ih pružio kudikamo konkretniju zabavu. Nordijski krimići vladaju. Stieg Larsson je pokazao put, a Jo Nesbø ga je pozlatio. Alexander Ahndoril i Alexandra Coelho koji se kriju pod imenom Lars Kepler dali su mu mnogo. Mračnom i paranoičnom pričom “Hipnotizer” koja se djelomično oslanja na japansku jezovitu filmsku školu horora (lupkanje, repetitivni zvukovi, zvonjava..) utirali su put kod publike. Iako se stalno naklapa o nekakvom nesrazmjeru standarda nordijskih zemalja i užasa koji prikazuju u likovima, oni ocrtavaju ljudsku prirodu. Zagorku ne trebam predstavljati, a autobiografiju Edmunda De Waala moram jer za tog pisca nitko nije čuo prije nego što je napisao autobiografiju. Povijest obitelj Ephrussi, bankarske dinastije s kraja 19. i početka 20. stoljeća daje dekadentni bečki i pariški sjaj.

De Waalova knjiga smatra se jednom od najboljih autobiografija desetljeća u kojoj je secirao antisemitizam i pokazao sumrak buržoaskih bogova te kraj krvavog stoljeća čije rane još ližemo. Onima koji guštaju sličnom tematikom, preporučujem tripoidno remek-djelo Umberta Eca “Praško groblje” u kojem će naći poslastice francuskih restorana, anarhoidni terorizam, sotonizam, korijene nazi propagande Josepha Goebbelsa...

>>> Više pročitajte u 24sataExpressu