24sataExpress sa Sašom Broz: Prezime mi nikad nije koristilo

24express: Čime se trenutno bavite? Kakvi su vam poslovni planovi za ovu godinu?

Do kraja 2012. čekaju me još tri premijere u tri grada i dvije države. Dakle u 2012. to je pet premijera. Prva je bila u HNK u Zagrebu “Gostioničarka Mirandolina” Carla Goldonija, potom “Siromah i vrag” Zine Kiseljak u Žar-ptici, a trenutačno sam u fazi priprema zajedno sa svojim autorskim timom za još tri vrlo zanimljiva naslova. Dakle 8. rujna čeka me premijera “Igrajući žrtvu” braće Presnjakov u Narodnom pozorištu Tuzla, zatim 26. listopada premijera ali i prvo izvođenje te komedije u Hrvatskoj “La finta ammalata” - “Umišljena bolesnica” Carla Goldonija u Talijanskoj drami u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci i sezonu zatvaram 15. prosinca s malim spektaklom za sve uzraste “Pepeljuga” u adaptaciji Željke Udovičić u Zagrebačkom kazalištu lutaka.

24express: Čini se da radite više nego ikad. Mislite li da ste upravo u godinama svojevrsne profesionalne zrelosti?

Apsolutno i nadam se da će ta faza trajati što duže i da ću imati prilike realizirati još mnoge projekte. Obožavam svoj posao i trudim se raditi ga sa srcem i pošteno. Iskreno, meni su sve stvari došle u pravo vrijeme i ne mislim propustiti ni jednu priliku. Svaki svoj uspjeh jednako kao i neuspjeh ne uzimam zdravo za gotovo.

24express: S Goldonijevom predstavom ‘Mirandolina’ debitirali ste prije nekoliko mjeseci u zagrebačkom HNK. Je li to vrhunac karijere za hrvatske kazališne redatelje?

Svoje korijene u HNK pustila sam još kao dijete kada sam maštala o tome kako ću jednog dana plesati na toj pozornici. Život je donio drukčije, ništa manje uzbudljivo i lijepo iskustvo. Uživala sam radeći ‘Mirandolinu’ i doista sam zahvalna Ani Lederer, intendantici, i Sanji Ivić, ravnateljici Drame, na toj prilici. Volim izazove, a jedan od većih bila bi i režija opere. To je nešto što već dugo želim.

24express: Istodobno ste pripremali i ‘Bolnicu na kraju grada’ u Kerempuhu, pa dječju predstavu u Žar-ptici, a imate dogovorene angažmane u Zenici, Tuzli i riječkom HNK. Kako uspijete sve to stići?

Nije baš bilo istodobno, ali činjenica je da idem iz projekta u projekt. Naravno da je naporno, no ja sam slobodni umjetnik i ne mogu si dopustiti da propuštam prilike. Također puno mi olakšava to što godinama surađujem s istim autorskim timom, pa su s vremenom od suradnika postali i moji prijatelji. Bitno je da moj scenograf, kostimografkinja, dramaturgica, autor glazbe i svi koji su u mom autorskom timu, ne prate slijepo moju ideju nego ju autonomno nadograđuju. To je nukleus užitka u režiji koja je kolektivni čin. Bitno je imati dobre i kvalitetne suradnike i znati organizirati poslove, tada se sve može.

24express:Trpi li zbog toga vaš obiteljski život?

- Sara će u listopadu biti punoljetna, dakle već je velika i s njom nema nikakvih problema. Ide u treći razred srednje škole Primijenjenih umjetnosti i dizajna, smjer slikarstvo u Puli. Velika joj je želja upisati Likovnu akademiju u Zagrebu i ima moju apsolutnu podršku. Ja sam poslom ipak najviše vezana za Zagreb tako da će tad Sara izgubiti svoju slobodu koju sada ima i uživa u njoj. Sara je dosta samostalna i prijatelji joj zavide jer ju mama svakodnevno ne maltretira. Znam da joj nedostaju moje juhice i njoki s francuskim sirevima i dakako maženje i naši mali razgovori. Ona je uvijek bila i bit će centar mog svemira.

24express: Budući da ste svojedobno dobili otkaz u pulskom INK-u iz političkih razloga, je li moguće da Istra više nije tako tolerantna sredina?

Postavljanje i smjena ravnatelja je stvar politike i tako će biti dok zakon ne kaže drukčije. Svaka vlast ima pravo postaviti svog čovjeka na određenu funkciju, pogotovo ako je nekome legitimno istekao mandat. Onda se zapravo i ne govori o smjeni. Meni mandat nije istekao nego sam bez argumenata smijenjena, no kao što sam rekla - to je pravo struktura koje su to napravile. Oni nisu radili mimo zakona, a da li je politika stajala iza toga? Apsolutno je. No, eto, vrijeme je pokazalo da su mi napravili nevjerojatnu uslugu jer mi je karijera krenula uzlaznom putanjom i režiram više nego ikada. Trenutačno premalo boravim u Istri da bih mogla tvrditi da Istra nije tolerantna kao nekada. Čak i da je tako, ja sam privatno vezana za Istru pa mi osobno to ne znači ništa. No čini mi se da većina umjetničkog a talentiranog kadra poteklog iz Istre ipak svoj put gradi izvan Istre, odnosno u Zagrebu. To je dakako šteta.

Više pročitajte u 24sataExpressu