Adio, barkajolu! Barba Karla znao je i volio baš cijeli Zadar...

Otac je htio da se barkajolska tradicija nastavi u našoj obitelji i nadao se da ću je ja nastaviti. Od svoje devete bila sam s njim po kaiću. Tata i ja znali smo ići na ribe, dagnje, bacati vrše, mriže.., kazuje nam Giovanina Sindičić (38), kći legendarnog zadarskog barkajola Karla Sindičića (74) koji je prošli tjedan zaveslao nebeskim valovima. Sve ono što je znao, što je kroz život stjecao, prebacio je na svoju kćer.

- I ja sam se nadala nastaviti obiteljski posao. Jako sam htjela biti treća žena u povijesti Zadra koja je veslala, treća barkajolka. 

Dvije su žene, naime, za vrijeme II. svjetskog rata zamijenile svoje muževe barkajole koji su išli na ratište. Veslale su umjesto njih da prehrane obitelj i da opstane posao, a uz to su te vrijedne žene i kopale polja te čuvale i odgajale djecu. Jako sam htjela biti treća, ali bolest me spriječila u tome, kaže Giovanina Sindičić. Barkajol je postao njezin brat Šime.

- Tata se nadao da će se obiteljska tradicija nadalje nastaviti kroz mog sina Roberta. I njemu se to sviđa, ali najprije škola pa ćemo vidjeti – kazuje nam Giovanina.

Karlo Sindičić bio je najpoznatiji i najstariji zadarski barkajol, koji je taj žuljeviti posao radio punih 50 godina. I nakon umirovljenja pomagao je kolegama, zamijenivši ih na tom mukotrpnom poslu kad god bi trebalo. Barba Karla znao je i volio cijeli grad. No malo je poznato da je i njegova uža obitelji dala čak sedam barkajola.

- Ispala sam nesuđena barkajolka, ali moj brat Šime vesla od rive do Đige od njegove 15. Tetak mi je barkajol kao i dva njegova sina i zet Dino, moj sin Robert i, naravno, bio je to i otac Karlo. Sve se to prenosilo s koljena na koljeno – kaže Giovanina.

Novo koljeno, ali s njima i laktovi i kralježnica Sindičićevih, 15-godišnji je Robert. Tek upisuje srednju školu, ali je već počeo veslati. Morat će, međutim, pričekati još godinu dana jer mama želi da prije ojača.

'More treba poštovati'

- Do prije par mjeseci sam vježbao s ujom, pomažući mu pa sam stekao neko iskustvo. Mislim da je najbitnije ne dopustiti da te odnese korenat, morska struja, jer ćeš se morati vraćati u položaj za iskrcavanje. Važno je držat se u mistu, da ne ideš livo ili desno. Kad naiđe katamaran, pričekaš da prođe. Barkajoli se po pravilu miču većim brodovima, puštaju da ih prođu. Ako se ne može izbjeći, stat će oni. Nije me ujo još pustio samog da veslam. Iskreno, ni ja još ne želim sam ići u barku, još me malo strah da se nešto ne dogodi. Triba more respektirati – kaže budući veslač barke.

I potpuno je u pravu. Njegov djed je svjedočio pomorskoj nesreći kolege. Od tada su barke barkajola narančaste boje.

- Brod Marina udario je u barku. Znam da su bile ‘80-e, možda 1981. Ne sjećam se tko je od starih barkajola vozio taj dan, ali dogodila se velika katastrofa. Momka je dohvatio propeler i usmrtio ga na strašan način. Tata je nakon toga vidio mrtvo tijelo žene kojeg su valovi povukli ispod rive. Riva je do obnove bila šuplja s donje strane, valovi su je izlokali. Tata je skočio i izvukao tijelo gospođe koja je u ruci još imala vrećicu u kojoj joj je bila kokoš za ručak. Otada je odlučio da će svoju barkicu piturati u narančasto, a drugi su se poveli njegovim primjerom. Narančastu boju je držao bojom opasnosti, iako kažu da je to zapravo žuta – kazuje nam Giovanina kojoj je otac volio pričati o moru jer je uvijek rado slušala i htjela naučiti što više.

No, iskusni barkajol nije ju štedio.

- Teško je veslati, ali kad uhvatiš ruku i kad znaš kako ćeš, onda ti ništa nije teško. Najteže je kad puše, a moraš veslati kontra vjetra. Naučila sam to vrlo rano, kad mi je tata napravio kondicijski trening. Haha, mater ga je zbog toga skoro ubila jer sam došla kući polumrtva! Kad puše jako jugo, barkajoli su ranijih godina vozili uz rivu pa do trajekta koji su donedavno kretali s Poluotoka, a onda bi se pustili niz vjetar koji bi ih sam pogurao u porat. No on me pustio da veslam kontra juga! Jedva sam vezala kaić, koliko sam bila slomljena, a kad me mama vidjela na što ličim, poludjela je na oca. Imala sam tada 17 ili 18 godina. – prepričava nam kći kojoj oči ovlaže, a glas zadrhti kad se sjeti uspomena na oca kojeg je nedavno izgubila.

Veslaju 74 metra

- Volio je more i volio je ljude. Nije postojao čovjek koji ga je tražio tražila pomoć, a da mu tata nije pomogao, ako je ikako mogao. Uz to, nikome nije davao lažna obećanja, što je jako važno. Svako obećanje bi ispunio. Za biti takav čovjek, trebaš imati takav karakter i doista voljeti ljude. Tata je siromašne i djecu uvijek vozio besplatno, a ne bi naplaćivao ni svećenicima, časnama, djelatnicima kapetanije ni policajcima – kaže barkajolova kći.

Karta za prijevoz barkom danas košta šest kuna, a dugo vremena bila je pet. Barkom se pređe 74 metra od rive do lukobrana sa svjetionikom, popularno zvanog điga. Taj put štedi više kilometara hodanja.

- A usput je gušt i mala avantura – kaže nesuđena barkajolka, kći oca kojeg je grad jako volio i cijenio u poslu za kojeg kažu da traje koliko i grad.

- Tata je uvijek govorio “Od kad je grada Zadra, postoje i njegovi barkajoli!”- zaključuje.