Sloganom "Misli na druge, cijepi se", hrvatska Vlada otkrila je da igra na kartu solidarnosti građana u društvu u kojem je solidarnost potrošena vrijednost i gdje dominiraju sebičnost, egoizam, pohlepa, bezobzirnost.
"Misli na druge, cijepi se". Ovim sloganom hrvatska Vlada otkrila je filozofiju koja stoji iza promocije cijepljenja protiv Covida-19.
Igra se na solidarnost građana. Na osjećaj odgovornosti. Na brigu o drugima i o čitavom društvu. Ne cijepimo se radi sebe, nego (i) zbog svih drugih. Zbog roditelja, djece, rodbine, susjeda, kolega, sugrađana, svih stanovnika Hrvatske.
I na prvi pogled, to zvuči razumno i pogođeno. No je li baš tako?
Ovih dana u javnosti se barata s dva identična, premda ne direktno povezana podatka. U jednoj anketi gotovo 70 posto građana izjavilo je kako još uvijek ima povjerenje u Nacionalni stožer Civilne zaštite. Istodobno, Vlada poručuje kako joj je cilj 70 posto procijepljenosti hrvatskih građana.
Dakle, moglo bi se zaključiti kako će 70 posto onih koji vjeruju stožeru pristati na cjepljenje i tako ispuniti tu kvotu od 70 posto procijepljenosti.
Ali što je s onim drugima?
Vlada u ovoj krizi nema i nikada nije imala problema sa solidarnima i odgovornima. Ima ga sa sebičnima i neodgovornima.
Kampanja za antivaksere
Stoga bi kampanja za cijepljenje trebala biti više usmjerena prema njima: onima koji ne vjeruju u koronu ni u cjepivo, onima koji hodaju bez maske i distance, gužvaju se po birtijama i rivama, idu na korona partyje, prosvjeduju na festivalima slobode, ne mare za ograničenja i upozorenja.
Odgovorni znaju čemu služi cjepivo. Treba uvjeriti i one neodgovorne.
I njima bi privlačnije zvučao slogan "Misli na sebe, cijepi se".
Potrošena solidarnost
Solidarnost je u ovoj zemlji potrošena vrijednost i izlizana kategorija. Pretvorila se gotovo u praznog označitelja. To se manifestiralo u korona krizi, ali vuče korijen iz zadnjih par desetljeća kad je promovirano neformalno pravilo "svatko za sebe i svoje".
Takvo ponašanje kreće od same vlasti, koja brine za svoju kastu, članove i obitelji, ne mareći za javni ili interes drugih. Takvo ponašanje primjetno je i kod crkvene hijerarhije, čiji privilegiji i interesi su u ovoj krizi nadvladali čak i epidemiološke mjere.
Promoviraju ga tajkuni i novopečeni bogataši, a potom se kapilarno, gotovo infuzijski spušta sve do mladih koji godinama uče upravo iz takvih primjera.
Radi što hoćeš, ponašaj se kako želiš, uzmi ono što tebi treba, zanemari potrebe i interese drugih, a naročito drugačijih. Toga smo se nagledali i u korona krizi.
Beroševa požrtvovnost
Danas je najteže biti solidaran i možda se baš zato tako prenaglašeno, gotovo histerično, ističu i slave primjeri solidarnosti i požrtvovnosti, poput rijetkih humanitarnih akcija.
Ali nositi masku ili primiti cjepivo kako bi se zaštitilo druge, to je postalo strahovito teško i zahtjevno.
Još teže ako ministar zdravstva Vili Beroš u napadu lažne požrtvovnosti poruči kako se on zasad neće cijepiti jer navodno nosi imunutet nakon preboljene korone, pa svoje cjepivo želi prepustiti nekom drugom. Ako se on ne cijepi, zašto bi netko drugi?
Da ne govorimo o članu Znanstvenog savjeta Vlade Gordanu Laucu koji prenosi teorije zavjere da je novi soj koronavirusa u Velikoj Britaniji izmišljotina kojom se želi skrenuti pažnja s Brexita. Pa ako nam kažu da je virus izmišljotina, što bismo tek trebali misliti o cjepivu?
Zbog toga bi ova parola "Misli na druge, cijepi se" mogla imati vrlo ograničen doseg, odnosno apelirati na one kojima je takva poruka ionako već samorazumljiva. Vlada bi trebala više pažnje truda uložiti u educiranje onih drugih, snažnije apelirati na nesolidarne i neodgovorne.
Pa i one koji ne vjeruju ovakvoj vlasti i ovom Kriznom stožeru.
A to nisu isključivo oni koji se odbijaju cijepiti.
Možda ona formula od "70 posto" ne daje točan rezultat.
