'Ako su mi se i javili, odgovorili bi mi na molbu s 'Dragi Mario''

Bila sam spremna odseliti gdje god u državi, samo da radim, ali oni nisu željeli ženu, započinje svoju priču Marija Ferlendiš (26) iz Severina pored Bjelovara, djevojka kojoj je, kako kaže, odmalena bila želja raditi za velikim strojem. Na kraju joj se, nakon dvogodišnje kalvarije, ta želja i ispunila u poduzeću Rasco u Kalinovcu kraj Đurđevca - jedinoj od 90 tvrtki koja ju je pozvala na razgovor za posao, i vrlo ju brzo onda i zaposlila.

- Te su silne molbe na kraju postale moj 'sociološki' eksperiment, i moj inat. Nisam htjela raditi ništa drugo osim onoga za što sam se školovala, i što sam željela postati. Rijetki koji bi mi na molbu uopće odgovorili, započinjali bi odgovor s 'Dragi Mario', misleć' valjda da sam se zabunila, i da nisam Marija. Većina mi se, međutim, povratno nikad nije niti javila, neki su pozvali samo muškarce na razgovor, pouzdano znam, prepričava nam Marija uoči početka smjene na najdražoj joj "grdosiji". Jedna je od tridesetak operatera CNC stroja u Rascou, i jedina žena u pogonu ove tvornice za proizvodnju komunalnih vozila. Napokon je sretna, ispunjena, i ništa drugo osim ovoga, dodaje, ne želi raditi do kraja života. No put dovde nije bio nimalo lak. 

Bila je jedina učenica u cijeloj školi, danas je jedina žena u pogonu

Ovdje ju, kaže, svi tretiraju jednakopravno, radi kao i sve muške kolege, i za to prima, dodaje, jednaku plaću. Za posao koji radi su konkurirala još dva muškarca. Pozvana je prvo na razgovor, a nedugo zatim i na probni rad, koji je zadovoljila.

- Ovo je jedina firma koja me unaprijed nije odbila zato što sam žena nego su me pozvali da vide što, i koliko znam. Jako sam zahvalna direktoru Ivanu Franičeviću, koji je, kao i ostali, mogao ići linijom manjeg otpora, ali me zaposlio, jer ovoj firmi nije važno tko je što, nego kako radi posao. Ovdje sam sad dvije godine, i moram priznati da po učinkovitosti odskačem od ostalih, smije se Marija.

Odrastala je na selu, na obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu na kojem je oduvijek bilo strojeva, traktora.
- Traktor sam vozila već sa sedam godina, ali mi je uvijek draže bilo nešto na traktoru, strojevima općenito, popravljati. Odmalena sam znala što želim biti, nastavlja Marija. Završila je obrtničku školu za CNC operatera, i bila ne jedina djevojka u razredu nego u cijeloj školi!

- Bio je to muški svijet, i sad sam u muškome svijetu, priznajem da sam se odcijepila od svoje ženstvenosti, što ću, moram. Muško društvo drugačije misli, drugačije priča, prilagodila sam se. No nemojte misliti da ne tračaju, oh, itekako, gori su i od žena, uz smijeh će. U osnovnoj je školi bila odlična učenica, mogla je birati školu, kasnije i fakultet koji god želi, no željela je samo ovo - svoj stroj.

Društvo je još u 'špilji'- možemo biti konobarice, ali ne i raditi na 'muškome' stroju

- Želja mi je bila da ja, ovako niska, upravljam, vladam strojem od nekoliko tona! I ništa drugo nije dolazilo u obzir. Samo metalurgija. Na kraju škole mi je i profesor stručnih predmeta, makar je znao da sam dobra, sa sjetom kazao kako ću na kraju biti - konobarica. Znao je kakva sudbina žene u ovome poslu čeka. Ali nisam se dala, na kraju se moje slanje molbi tvrtkama pretvorilo u inaćenje, dodaje Marija. Srećom je, kaže, egzistencijalno bila osigurana jer njena obitelj ima poljoprivredni posao. Nije se dala, i uspjela je. Na Zavodu za zapošljavanje su joj nudili prekvalifikaciju.

- Bojim se da se, kao društvo, nismo daleko maknuli od špilje. Tu i tamo postoji neki pozitivan primjer, poput moga sad, ali je vrijeme da nemamo više samo dobre, sporadične primjere nego da postane normalno da i žene rade 'muški' posao, kao što je normalno i obrnuto, zaključuje Marija. Nikad nije pomišljala otići iz Hrvatske, u Njemačku ili slično, gdje je njeno zanimanje također traženo. Ne želi. Ostaje kod kuće, sa svojom obitelji. Udala se, i jako je sretna.

- Suprug kuha. Za mene je to nemoguć posao! Kad znam da sutradan moram nešto skuhati, ne mogu spavati cijelu noć! Kolači? Ni slučajno! Majstorica sam, zato, u njihovom naručivanju!, šali se Marija. Njezin stroj u tvornici traži, opisuje nam, preciznost, i puno znanja. Zna da ima još žena školovanih za ovo zanimanje, ali misli da ni jedna radno aktivna, kao što je ona.

- Ma naša je Marija super, prva liga! Kad zatreba, uletimo joj pomoći, kao i ona nama, i doživljavamo ju kao ravnopravnog člana. Sama se dokazala, kao radnik, prije svega", dodaje kolega za strojem pored Marijinog. Kad joj pofali malih ženskih razgovora, kaže, tu su kolegice, u ovoj ih je tvrtki oko deset posto od ukupno 400 zaposlenih. Svojim zaposlenicama Rasco povodom Dana žena omogućava slobodan dan na "ženskom" izletu. Ove će godine u Budimpeštu.