Oni nemaju mjesta za pogrešku, nemaju radnog vremena i nitko od njih se ne žali. Oni su maksimalno posvećeni sinjskoj alki, hrvatskoj viteškoj igri koja se ove godine održavi 301. put
Stipe Šimundža (50), direktor ergele i voditelj izbornog programa počinje se pripremati već krajem svibnja
- Pred Alku je ovdje uvijek velika gužva. Konji dolaze i odlaze, izvode se, treniraju, peru, šišaju. Nas je tu petero, ali uvijek tu ima zaljubljenika u konje koji pripomognu, a tu su i sami alkari koji treniraju svog konja. Od 15. svibnja konji se polako uvode u kondiciju da bi svoj maksimum dosegli na dan Alke. Tijekom tog pripremnog razdoblja za Alku konji se dodatno opterećuju, a tu je i vrućina, vani su po četiri sata pa se i prehrana nužno mijenja u odnosu prema zimskom razdoblju. Dobivaju više zobi, oko četiri kilograma na dan, od šest do osam kilograma sijena, nešto lucerne, dovoljno soli jer se znoje, ali i elektrolite prema potrebi.
Tu su i drugi dodaci prehrani, iako to izbjegavamo jer su konji i bez industrijskih dodataka prije 300 godina postizali izvrsne rezultate. Nakon Alke konjima moramo polako skidati kondiciju, uvoditi ih u mirno, zimsko razdoblje jer ne možeš konja parkirati i konzervirati - objašnjava nam Stipe Šimundža
Od rođenja se spremaju za utrku
No osim same prehrane, odabrani alkarski konj zahtijeva mnogo treninga od dana kad se oždrijebi.
Ergela je u funkciji osiguranja konja za potrebe Alke. Ne uzgaja se pasmina nego tip konja, a riječ je o alkarskom tipu, koji dobivaju od engleske punokrvne kobile i arapskog pastuha.
- U nas se rađaju i odmah odgajaju i spremaju kako bi jednog dana trčali Alku. Uzgojni program točno definira kakav konj mora biti, od visine do nekih osobina. Prvo što je važno jest da konj može pretrčati 160 metara staze u 13 sekundi, no to i nije tako težak zadatak. Konj mora imati udoban galop i biti plemenit, odnosno moramo biti sigurni da neće nekoga udariti, ugristi, propinjati se. I, naravno, mora lijepo izgledati jer su oni živući suveniri. Znamo kakvi su konji nekad bili i tako ih odabiremo. Prema nekoj definiciji, on mora biti lak jahaći konj orijentalnog tipa, krupnijih očiju, širih nozdrva, angloarapski konj - kazuje nam Šimundža i dodaje kako konj prvi put nastupa sa šest godina.
Rezervna opcija je uvijek spremna
- No događa se i da šest godina nešto gojite i onda shvatite da taj konj ne ljubi Alku. Kad vidiš da nije za to, optužiš mu mater i ćaću, a kad vidiš da je dobar kažemo: ‘A jesmo ga lijepo napravili.’ Konj mora najmanje 15 dana prije Alke izaći na trkalište kako bi se vidjelo kako reagira, da ne bi bilo da konj dođe na stazu i bude nezainteresiran. Neki konji se zamore pa ih treba odmoriti, bude kakvih ozljeda, pa ide rezervni. Za trkalište moramo imati spremno 27 konja, ali uvijek imamo spremnu rezervnu opciju - kazuje Šimundža koji je u ergeli od 2005. godine.
Trkalište kao Wimbledon
Za podlogu na trkalištu, ali i da bi sve vezano uz trkalište bilo u redu već 12 godina brine Ivan Vrca (63).
- Ova ulica nazvana Alkarsko trkalište jedna je od žila kucavica Sinja, a kad se pretvori u trkalište, cijeli grad se ‘premjesti’. Alka je rođena u sadašnjim Alkarskim dvorima, a ovo trkalište je idealne dužine i konfiguracije. Konj se ne bi zaustavio da nema uzbrdice koja vodi prema dvorima - kazuje Vrca.
- Podlogu rade u dva sloja, prvi je tvrđi sloj, a onaj drugi je rahliji i mekši. Mora biti ‘udoban’ za konja i za alkara. Ova podloga čuva konjičke noge i ima karakterističan zvuk. Oni koji godinama prate trku, samo po tim zvukovima znaju reći što se događa. Cijelom ugođaju daju posebnost i ovi maruni koji, kad bi mogli govoriti, prepričali bi nam koga su sve tijekom godina ovdje vidjeli, što se pričalo, koga klelo i slavilo, koga tračalo i vračalo - govori Vrca.
Napominje kako ozbiljne pripreme trkališta počinju 1. srpnja, a što rade u slučaju kiše, koja je, primjerice, ‘76. odnijela podlogu, kaže kako su godinama vijećali, raspravljali i smišljali što napraviti.
- Morali smo eksperimentirati s raznim rješenjima, a kao idealno i najjednostavnije rješenje pokazao se najlon kojim pokrivamo stazu u slučaju kiše. Mi smo kao Wimbledon - smije se Vrca.
Po zvuku zna što je alkar pogodio
Među ljudima bez kojih Sinjska alka ne bi funkcionirala je i Josip Runje Joko (64), koji je dio viteške igre već više od 30 godina. On je namještač alke i hodajuća enciklopedija. Od ‘84. do ‘89. godine bio je pomoćnik Mirku Jagnjiću, a ‘90. godine postao je namještač.
Zatvorenih očiju, samo po zvuku, zna reći je li alkar pogodio jedan, dva ili u sridu jer svaki dio alke ima specifičan zvuk. Priznaje kako mora biti koncentriran tijekom ta dva i pol sata trke, bez iznimke, bilo pakleno vruće ili nemilice lijevala kiša.
- Kad alkar takne alku, čuje se lagani ‘cik’ i ona ostane visjeti. Tada ja vičem ‘u ništa’ - kazuje nam Runje.
Alka uvijek mora biti na visini od 3 metra i 32 centimetra. Teška je 30 dekagrama, a štipaljke imaju šest dekagrama. Srida je 32 milimetra.
Brine se da su momci uredni i čisti
Vrijedna žena u sjeni je Duška Alebić (57). Ona u Viteškom alkarskom društvu preuzima odore, pregledava ih i provjerava je li sve na svom mjestu i čuva ih do sljedeće godine.
A za Alku mora prirediti točno 67 odora. Svaka se sastoji od hlača, krožeta i dolame. Čisti ih posebnom četkom, a katkad ih mora i zakrpati. Ona već skoro 30 godina brine da su svi alkarski momci uredni i čisti.
Alkarske odore su sada napravljene u Hrvatskom restauratorskom zavodu i vuna je impregnirana posebnim sredstvom pa moljci ne idu na nju, a konjsku dlaku je lako očistiti
